Amadeus iz Splita

U sklopu 10. Dana
kršćanske kulture konačno je u Splitu 6. travnja 2014. u Crkvi Gospe od Zdravlja
izvedena Mozartova Misa u C-molu, KV
427, nazvana “Velika misa”. Odavno se nije vidjelo toliko ljudi  na jednom koncertu, među kojima svakako i
onih mladih vjernika su prvi put ostali nakon svete mise i poslušali ovo
velebno djelo. Ako postoji skladatelj koji budi osjećaje, ubrzava otkucaje
srca, širi čeznutljive melodije ili žestoke 
ritmove tragike, zadnje tajne ljubavi 
i smrti, slavljeničke vrhunce sreće ili duboke duhovnosti onda je to
nedvojbeno veliki W. Amadeus Mozart. Eto za mnoga lica koja sam na
koncertu vidio prvi put bilo je to iznenađenje ugodom koja nas je svih
preplavila, nagnala na pažljivo slušanje i ljepotu glazbe kao svojevrsni
emocionalni stimulans. Misu su izveli 
pojačani Splitski komorni orkestar “Camerata” (32 člana) u
suradnji Komornim zborom “Ivan Filipović” iz Zagreba (36 članova) te solistima – Antonia Dunjko i Marta Musap,
soprani, Bože Jurić Pešić, tenor, i Marijo Krnić, bas, dok je
izvedbom ravnao Ivan Hut.

Valja odmah kazati da se do brzog dodira s
Mozartovom idejom, njegovim glazbenim credom, ne dolazi lako ili tek nakon
manjeg broja probi, tim prije što je ovdje riječ o različitim ansamblima koji
prvi put djeluju zajedno pa treba vremena da se jedan moćni korpus stilski
uskladi, tehnički dotjera i konačno predstavi svježim i osmišljenim zvukovnim
doživljajem. Svakako otežavajuća okolnost  bio je 
široki prostor same crkve koji je previše ječan pa se gubio osjećaj
plemenitosti tona, preciznosti izvedbe i nizanja efikasnih kontrasta. Sasvim je izvjesno da bi ekspresija
Mozartove glazbe bila uvjerljivija u adekvatnom, pa i komornijem  prostoru.

Teško
putovanje Mise

Mozartova
Misa u C-molu tek se u posljednje vrijeme više izvodi
po svijetu, a u nas svega nekoliko puta u posljednjih više desetljeća i to u
Zadru (I. Repušić) i Zagrebu (T. Bilić),
zasigurno radi velike zahtjevnosti i
takve zvukovne raskoši koja od umjetnika traži posebne pripreme, virtuoznost i
visoku uigranost (gotovo 90 minuta). Poznato je da je od 18 Mozartovih misa
upravo ova u C-molu najpopularnija i najsloženija, a usto jedina koja je 1782/83. skladana
ne po narudžbi već po želji i zadovoljstvu skladatelja koji se oženio Constanzom
Weber
koju je, po rođenju djeteta i zdravstvenom oporavku, namjeravao
predstaviti ocu i sestri u Salzburgu. Tamo se 
dogodila i praizvedba u crkvi sv. Petra 26. listopada 1783. uz
sudjelovanje Constanze u sopranskom solu. Zanimljivo je da je Misa nastala u
sretnom razdoblju Mozartova života što se osjeća u svečanom, gotovo pompoznom
tonu, unatoč činjenici što ona nije dovršena i što joj zagonetno nedostaje posljednji
stavak Agnus Dei. Time Misa postaje skladateljevo drugo liturgijsko djelo koje,
uz smrću prekinuti Requiem, nije dovršeno premda su čak osam godina prije
preranog odlaska kompletirani stavci Kyrie, Gloria, dio Creda, Sanctus i
Benedictus. Obimna je literatura posvećena mogućim razlozima nedovršavanja
Mise, mnogo je pokušaja novih izdanja i nadopuna fragmenata, ali konačnog
odgovora i dalje nema. I ovako nedovršeno djelo je velebno i pitanje je treba
li uopće misliti na njegovo zgotovljene ili radije uživati u postojećim
dijelovima, kombinaciji monumentalne snage, duhovne svečanosti i sjajnim solo
pasažima zamišljajući što bi tek bilo kada bio ovakav torzo postao
pretpostavljena cjelina. 

Nedvojbeno, Mozartova Misa u C-molu začudno je
jedinstvo glazbene vizije i sakralnog teksta koje naglašava skladateljevu
dramsku vještinu da operne impulse pretvara u veliku i novu cjelinu uzvišene
crkvene glazbe moćnih gradacija i dubina. Bilo je prigovora da ta
salzburška  crkvena glazba gubi estetsko
čistunstvo i duhovnost u korist “vulgarnosti opere”, ali vrijeme je pokazalo
da Mozartov kontrapunktski dualistički stil koji ne slijedi crkvene kanone ne
zvuči manje pobožno ili nekatolički ako se molski tonalitet otvori raskoši
munjevitih udara i instrumentalnom sjaju.

Interpretacijske
dileme

Dalo se
naslutiti da je splitska Misa u C-molu interpretacijski odabrala svijetlu,
elegantnu, kolorističku i moguće prirodniju liniju izvedbe, izbjegavajući
tamnu, intimno dramatsku i introvertnu putanju. Tempa koja je uzimao Ivan Hut
bila su spontanija, transparentna i bliža stvarnosti i zborskom tretmanu koji
je svjetlije obojen i snagom dominantan. Razumije se da je mladom dirigentu s
prepunom korpom najrazličitijih zadaća koji su se trebali sliti u kohezivan i
blještav zvuk profinjena sakralnog nagnuća ponestajalo snage i uvjerljivosti,
ali ne i živosti da se oblikuju raznoliki glazbeni efekti i brojne suptilne
nijanse. Ako bi se tomu dodao i mahom mladi orkestar, ojačan nekolicinom vrsnih
glazbenika iz drugih ansambala (drveni i metalni puhači i dr.), postaje jasno
da je cijeli pristup obilježen velikim emocijama i uzletom u primjeni
raznolikih glazbenih efekata od baroknog kontrapunkta do opernog displeja
radije nego li dubljim posegom koji potiče oprez u interpretaciji i na fina sjenčanja zvukovnih nijansi i dinamičke
gradacije. Samo muziciranje koje ponekad
ostaje na nivou nedorečenosti može biti i slika glazbene i instrumentalne
zrelosti svakog pojedinca, njihove međusobne uigranosti i privrženosti
glazbenim vrijednostima stilski čiste interpretacije i dubini skladateljeve
ideje, ali je razvidna želja da se dinamikom i tempima, vedrinom kazivanja i iskrenom raspjevanošću, na momente bijesnim
emocijama, srcem uđe u Mozartov vatromet
fantazije i traganja za trenucima sreće i razbarušene igre mladosti. Takvom
pristupu suvišna je oštrija kritička bilješka.

Zbor
i solisti

Mješoviti
pjevački zbor “Ivan Filipović” iz Zagreba (zborovođa Goran Jerković),
u neprikladnom akustičkom prostoru crkve djelovao je moćno i raskošnih
intrepretativnih poleta (Credo), ali 
ipak dojmljiviji u tišim dionicama, koncentriranog izričaja i pokrivenih
tonova (slabije čujni tenori i basovi). Solistički kvartet promjenjive sreće i bez markantnih pojedinaca
koji bi kvalitetom tona i interpretacijom zasjenili ostale. Mozart zahtijeva
virtuoznu pjevačku tehniku, više lak i pokretljiv glas, emociju i doživljaj,
bogatu tonsku artikulaciju, efektan i zvučan ton, ukratko visoku glazbenu
kulturu koja u misama poprima suzdržan, pasioniran i gotovo mističan ton.

Najveći teret
ponijela je mlada zagrebačka studentica pjevanja Antonia Dunjko, koja
ima sve uvjete da svoj izrazito lirski sopran pokretljiv i  intenzivan obogati preciznom tehnikom, punijim
tonom, gušćim dinamičkim sjenčenjem i stabilnom intonacijom, uz iskazani šarm i
eleganciju (Et incarnatus est). Marta Musap, svoju je emotivnu sopransku
interpretaciju obojila više tamnim tonovima, zvonka ali slabije fokusirana
tona, što bi se moglo kazati i za studenta pjevanja Božu Jurića-Pešića
čiji je tenor baritonalne boje i nedovoljne prodornosti, kod nosivih tonova poželjno
je više topline i mekoće koju pjevač posjeduje. Manja basovska dionica našla je
urednog tumača u Mariju Krniću, premda je njegov glas po boji bliži
baritonu, što je pravilo nedovoljnu distinkciju od tenora.

Koncert je nakon
bučnog odobravanja završio omiljenom liturgijskom popjevkom Ave Verum Corpus
(Zdravo Tijelo Isusovo), koje
je cijelom koncertu dalo  dodatnu svečanu
notu. Na velikom zidu iznad oltara crkve s toliko strpljenja i muke koja
prerasta u ljepotu nadvio se nenadmašni Dulčićev Krist, koji spaja ono
vremenito i vječno, pa i glazbu velikog Mozarta koja se s neba spušta k nama na
zemlju…..

Ponuđeni
programski listić koncerta bio je ne samo skromno već i manjkavo opremljen, ni riječi
o skladatelju i djelu (u naslovu Mise u C-molu izvorno ne stoji oznaka Velika,
koja se poslije dodaje radi dužine i dr.), ali su zato iscrpno navedeni svi
mogući podaci o mladim umjetnicima!

Konačno, odrađen
je veliki posao, Mozartova čarobna Misa u C-molu, unatoč primjedbi, nesvakidašnji je događaj a kada je
izvodi toliko mladih ljudi sugestivno i poletno rađaju se motivi za radost i
brojne glazbene čarolije.

POSLJEDNJE DODANO: