Vesela karavana dobrote stigla u Centar za rehabilitaciju u Vrlici i stvorila pravi pozitivan kaos: ‘Kad sam vidjela skromne želje, plakala sam nekoliko sati!’

U vremenima distance oni pokazuju kako su srca blizu. Oni pokazuju kako sunce uvijek sja unatoč što je već mjesecima sve obojano sivim tonovima. Male stvari koje puno znači, sitnice od kojih srce zatreperi, a navečer zaspeš kao zadovoljan čovjek.

Već 11 godina službeno traje ova lijepa priča, neslužbena i nešto više, sve je krenulo od Petronija iz splitskog HGSS-a. ‘S malo sitnica do nasmijanih lica‘ ili akcija koja je prešla granice lokalnog. 

Jedna Facebook objava koja je pokrenula ogromnu lavinu. Nekoliko sati je tek bilo potrebno za zavidan val topline, val koji je nanovo dokazao već tisućama puta dokazano – mali ljudi imaju ogromna srca.

Želje 65 štićenika Centra za rehabitilaciju ‘Fra Ante Sekelez’ natjerale su suze na oči svima koji su ih pročitali. I trenutak je to koji će pamtiti cijeli život. Kad se sreća mjeri u jednim slušalicama, ukrasu za kosu ili društvenoj igri ‘Memory’ onda ova priča s pravom grči želudac.

– U Vrliku smo prvi put došli ima 10 godina. Dijana i ja smo imali puno donacija i odlučili smo uz udrugu ‘Anđeli’ podijeliti sitnice još nekome. Guglali smo i došli do Vrlike. Krenuli smo kao dvije ovce. Nismo imali pojma da su u pitanju odrasli ljudi. Ponijeli smo plišanaca i slatkiša, kad ono šok. Upoznali smo Ivanu (Op.a. Klarić Kukuz, ravnateljicu Centra), a iza nje izlazi jedan 60+ godina, drugi isto takav i niz se samo nastavio. Obraz nam je otpao od sramote. Ali, shvatili smo da je njihova sreća i radost veća od sreće i radosti male djece za tim sitnicama. Veliki su to ljudi, ali u dušama prava djeca – govori Anka Đikić, žena lavica koja je s Dijanom Aničić upregnula snage i sve organizirala. I vrijeme i mjesto, i prijevoz. Par kolegica i kolega, entuzijasta i humanitaraca. Ni minute nisu dvojili.

– Kad sam vidjela popis želja plakala sam nekoliko sati bez prestanka. Kad netko za Božić zaželi ‘malu Coca Colu i čokoladu’…  – ostala je Anka bez riječi. Nastavila je Dijana.

– Neki su čak i pitali kao kakve su ovo želje, kako ih jedna osoba može sve ispuniti, ali nije to bit ove akcije. Bitno je da ovi ljudi vide podršku u drugim ljudima – dodala je čelnica udruge ‘Anđeli’.

Koliko je tko mogao, donio je…

S ljudima iz Centra za rehabitilaciju ‘Fra Ante Sekelez’ veže ih samo ljubav. Iskrena, topla. Njihova neumorna ravnateljica Ivana ovog je puta trebala tek sve organizacijske konce prepustiti Anki, Dijani, Petroniju, Borisu, Mladenu, Ani i Ivanu. 

– Ova pandemija je otvorila srca, omekšala ih i prijateljstvo se nastavilo. Nije bitna vrijednost poklona – veli Ivana.

– Ma ova pandemija je pokazala još više ljudske vrijednosti. Dobre ljude je učinila još boljima, one loše makla je od nas – tvrdi Dijana.

Sa sobom su donijeli pune ruke. Pune vrećice, kutije. Anonimci, građani. Stari i mladi. Koliko je tko mogao, donio je. 

‘Ho ho ho’

U Centru u Vrlici smijeha ne nedostaje. 

S balkona se dijele i lijepi i loši trenutci. S nestrpljenjem se čekao dolazak Djeda Božićnjaka. Isprike, dvije Bake Mraz jer je Djed završio s koronom. 

I dok su nas jedni zvali na pršut u Maovice, drugi su se namještali za fotografiju. Stipe je bio spreman za vožnju bicikla, s kacigom na glavi promatrao je sve ono što se spremalo na obližnjem igralištu. Vera je hvatala ritmove glazbe, Ivanka nam je ispričala kako joj je potreban bon za mobitel jer je ostala bez novca na računu. Milan je veliku radost već propovijedao nekome na drugoj strani mobilne linije.

‘Ho ho ho’ sa zvučnika bio je znak kako su saonice smještene na vrhu HGSS-ova auta jako blizu. S prvim naznakama crvenih kola prolomio se gromoglasan pljesak. Sve ostalo je povijest.

S jedne strane marljivi, vrijedni i ustrajni ljudi. S druge skromna biće sa snovima toliko običnim, a zapravo grandioznim.