Lijepa priča s Odjela plastične kirurgije: Da sam morala ostati, ne bi mi bilo krivo!

Hodnikom drugog kata splitske bolnice na Križinama prošlog
tjedna nakratko je, a imali smo čuti da takva “situacija” i nije izuzetak,
odzvanjao smijeh. Nekolicina pacijenata čeka pregled, dok mi ulazimo u dnevni
boravak za sestre i liječnike: “domaćini” su nam Đurđica Marinac i
Ana Biočić, te medicinska sestra Dragica, zamjenica glavne sestre Odjela.
Prisnost, gotovo kućna atmosfera i dobre vibracije obilato su prisutne. Što se
baš i ne bi moglo lako zaključiti kad se zna da je u pitanju Odjel za plastičnu
kirurgiju i opekline, a Đurđa i Ana “friško” oporavljene teške
dijagnoze, karcinoma. No, u pravim “poplavama” teških životnih priča,
političkih i gospodarskih afera, pozitivna strana hrvatske medicine i ljudski,
obiteljski pristup osoblja na Odjelu prema “gostima”, više nego
zavrjeđuje medijsku pažnju.

– Tijekom cijelog mog boravka na odjelu, niti jednom, od
pomoćnica, sestara do liječnika, niti jednom nisam osjetila da ih ikakvi
privatni problemi tište. Svi su uvijek imali osmijeh i dobro raspoloženje za
sve nas, činili su više nego što je u opisu posla da bi se osjećali ugodno i da
bi nam boravak prošao što “bezbolnije”. – kaže Đurđica Marinac, koja
je prije mjesec dana operirana od karcinoma. Komplicirana operacija uklanjanja
dojke s istovremenom rekonstrukcijom od vlastitih mišića prošla je više nego
uspješno.

– Da sam morala ostati mjesec dana, na ovakvom odjelu i s
ovakvom ekipom cimerica, liječnika i sestara, uopće mi ne bi bilo krivo! –
dodaje Ana, također podvrgnuta operativnom zahvatu zbog maligne bolesti.
Naglašava činjenicu da su joj liječnici i sestre u svakom trenutku bile na
raspolaganju, uvijek dobro raspoloženi, od ulaska do izlaska iz bolnice. 

– Niti jednom nervozu nisi primjetio, a njih je tako malo, rade non-stop i
to na ovom odjelu gdje je većina pacijenata ležećih, gdje uvjeti moraju biti
sterilni zbog pacijenata s opeklina,… – kaže Ana.

Obje naše sugovornice naglašavaju brzinu u reakciji, nakon
postavljanja dijagnoze, kao možda i najbitniji faktor u izlječenju.

– U četvrtak sam saznala za dijagnozu, u utorak otišla u
bolnicu, a u srijedu je bila operacija. Koja je završila u 19,30 sati, taj dan
sam bila zadnja na programu, ali nitko nije ni pomislio otići kući “jer je
radno vrijeme do 16 sati” – kaže Ana, utoliko u dnevnu sobu za osoblje
dolazi i dežurni liječnik, dr. Bojan Štambuk. Nije to međutim puno omelo
Đurđu, taman se “zalaufala”…

– Možeš se odmah ubiti ako uđeš u dr. Googla. Zato je bitna
brzina, sve obaviti dok se i ne snađeš. U našem zdravstvu, o kojem se uvijek
piše loše, i ovim ljudima na odjelu kojima ministar daje prosječne ocjene, mi
pacijenti dajemo najvišu ocjenu! I mislim da sam rekorder po brzini liječenja,
u manje od dva mjeseca sam sve obavila tako da je onaj program 72 sata o kojima
govore zapravo nemoguća misija. Od otkrivanja, preko punkcije i čekanja
patohistološkog nalaza, operacije, savjetovanja s onkološkim timom, a eto hvala
Bogu ne moram niti na kemoterapiju niti na zračenje jer je sve na vrijeme
otkriveno, sve to skupa je trajalo manje od dva mjeseca, a da nije bilo nikakve
veze, protekcije! – ne može sakriti oduševljenje Đurđa pa je i uvijek sivi
dojam bolnice taj dan bio nekako “ružičastiji”.

Uspio se uključiti u razgovor dr. Štambuk (mala šala),
očigledno sretan što bivši pacijenti “njegova” odjela imaju samo
riječi hvale.

– Na kraju je, po meni, bitan samo njihov dojam,
zadovoljstvo, mi smo tu zbog pacijenata. Svi se danas u našoj zemlji mučimo,
koprcamo, to je tako danas, ako smo barem djelomično uspjeli olakšati im cijeli
proces, obavili smo naš zadatak. Njihova želja da nas javno pohvale nama
naravno godi, mi se trudimo uvijek se odnositi s pacijentima isto, ali svaka
lijepa priča “vuče” na probleme, iako to svi znaju, skoro mi je i
glupo govoriti o tome. Uvjeti su potpuno neadekvatni, konkretno je najveći
problem – kadrovski. Samo su dvije sestre dežurne u smjeni na cjelokupan broj
pacijenata i kreveta, ako dežurnom liječniku treba sestra u jednodnevnoj
kirurgiji onda ostaje jedna na cijeli odjel. Jednostavno ljudi rade previše,
nemaju vremena niti iskoristiti godišnji odmor, a da ne govorim o
“rupama” koje nastaju u rasporedu ako je istovremeno samo dvoje
zaposlenih na bolovanju ili godišnjem. Financijske, tehnološke pa eto i
kadrovske nedostatke rješavamo većim angažmanom ljudskim potencijalima,
zaposlenih na odjelu, ali tako se brzo “potroše” ljudi – na koncu se
više retorički zapitao dr. Štambuk, svjestan da ima odjela u još goroj poziciji
te je potom “odjurio” dalje poslom… No, “interesantno” je
kako se i dan-danas standardi o broju liječnika ili medicinskih sestara na broj
pacijenata razlikuju između splitske i zagrebačkih bolnica, napominju naši sugovornici
(Split je u nepovoljnijoj situaciji), a istovremeno je na snazi
“zabrana” zapošljavanja.

Prethodno je na inzistiranje Ane i Đurđe “pomogao”
sastaviti listu svih liječnika i sestara na Odjelu plastične kirurgije koji je
dvjema damama nakratko bio poput doma.

Šef odjela Zdravko Roje, Josip Banović, Miroslav Ercegović,
Radoje Perišić, Ivan Utrobičić
te naš sugovornik Bojan Štambuk, dok su sestre
Zdenka (glavna sestra odjela), Dragica (zamjenica), Ljiljana, Jasna, Ilda,
Anja, Nada, Suzana, Ivana
i Eli.

POSLJEDNJE DODANO: