Ima li boljeg načina zaboraviti na velike ljetne vrućine od bijega u planine? Možda će neki reći da je more bolji izbor, no zov Velebita za mene je ovoga srpnja jednostavno bio neodoljiv!
Dobar dio planinara složit će se da nema ljepše planine u Hrvatskoj od Velebita, a trodnevni boravak na Velebitu i kod mene je utvrdio uvriježeno mišljenje. Ova planina prirodna je granica Mediterana i kontinenta, a svojom ljepotom i posebnostima osvaja svakog posjetitelja. Velebit je dom brojnim životinjskim vrstama, a među njima svakako valja istaknuti medvjeda kojemu je upravo ova planina omiljeno stanište. Medvjeđoj se populaciji sigurno neće "svidjeti" podatak da je Hrvatska ove godine dozvolila legalan odstrel čak 150 medvjeda. Ljepota i raznolikost biljnog svijeta nimalo ne zaostaje za životinjskim, naprotiv, više je nego znakovit podatak da samo na Velebitu raste više endemskih vrsta bilja nego ga ima u cijeloj Engleskoj!
Moje velebitsko putovanje počelo je ulaskom u selo Krasno, na ulazu u Nacionalni park Sjeverni Velebit. Krasno uistinu jest krasno, no podrijetlo imena nema veze sa spomenutim pridjevom, već sa "krasom" - kršom. Riječ krš kroz stoljeća postupno je istisnula stariju inačicu kras, a pa bi Krasno u modernijoj varijanti bilo hrvatsko "Krško". Krš zaista "caruje" Likom, padinama Velebita. Tu se nalazi bezbroj jama, špilja, dolaca, rijeka ponornica koje kao vruje izviru u moru podno južnih padina Velebita. Stanovnici Krasna će za sebe reći da nisu Ličani, ni primorci, već da pripadaju Velebitu. Tome uistinu je tako jer ovo malo, ali živo selo itekako je povezano s prekrasnom planinom. U Krasnu je najrazvijenija drvna industrija, a potom turistička koja se naslanja na Nacionalni park. U Krasnu uvijek možete kupiti zdravi i domaći sir ili med, no skijati se već godinama ne možete, još od zatvaranja tamošnjeg skijališta koje je Dalmatincima jedno vrijeme bilo posebno omiljeno. Krasno se također može pohvaliti s modernom i novoopremljenom zgradom vatrogasnog društva na čelu s predsjednikom Juricom Glavašem. Valja spomenuti i poznato svetište Majke Bože od Krasna, koje svake godine na dan Velike Gospe primi tisuće hodočasnika, a privatnih smještajnih kapaciteta u Krasnu ne nedostaje.
Najmlađi Nacionalni park u Hrvatskoj
Zgrada Uprave Nacionalnog parka Sjeverni Velebit nalazi se u središtu Krasna, a u njoj je uređen mali info-centar gdje možete kupiti ulaznice i suvenire te dobiti razne informacija o Parku. Upravo me je pred ovom zgradom dočekao Nino Salkić, suradnik Parka, freelance & wildlife fotograf, suosnivač CRO-Photo touringa, pripadnik HGSS-a, veliki ljubitelj prirode, senjski lovac na oluje i što već ne! Boljeg velebitskog vodiča teško se moglo poželjeti!
Iako najmlađi Nacionalni park u zemlji, osnovan 1999. godine, Sjeverni Velebit nudi tolike lokacije i prirodne znamenitosti da nekoliko dana nije dovoljno da ih se sve vidi i upozna.
Makadamom kroz velebitsku crnogoricu stižemo do planinarske kuće Apatišan na 1112 metra nadmorske visine, u vlasništvu HPD "Rajinac" iz Krasna. Zelene je boje i okružena je lijepom crnogoričnom šumom. Ima kuhinju, blagovaonicu i tri sobe za noćenje s ukupno 12 ležaja, a otvorena je po najavi. U kući ostavljamo stvari i opremu, te rasterećeni krećemo prema Štirovači.
Štirovača - prvi zaštićeni dio Velebita
U svom južnom dijelu Nacionalni park Sjeverni Velebit obuhvaća dio ove prostrane doline na oko 1100 metara nadmorske visine, poznate po velikim očuvanim crnogoričnim šumama. Štirovača je među rijetkim lokalitetima u Parku s izvorom pitke vode i nekoliko potočića koji napajaju okolne vlažne livade. Štirovača je, zajedno s Plitvičkim jezerima, te Bijelim i Samarskim stijenama, bila među prvim nacionalnim parkovima proglašenima na teritoriju Hrvatske i zapravo je prvo zaštićeno područje Velebita koje se kasnije "proširilo" na granice današnjeg Nacionalnog parka. Uz izvor uvijek ledene vode, temperatura joj je cijele godine jednoznamenkata, susrećemo tim istraživača s fakulteta iz Zagreba i Ljubljane. Istraživali su kukce u ovoj bajkovitoj dolini. Njihovo istraživanje je tim važnije jer kukci potkornjaci već masovno uništavaju velike površine velebitskih crnogoričnih šuma. Krš i ovdje diktira sve, pa potoci malo izviru, pa se opet vraćaju pod zemlju, a dijelovi ove doline zbog toga su močvarno područje.
Nakon fotografiranja i uživanja u ljepotama koje nudi Štirovača, krećemo u skromnu velebitsku civilizaciju ovog dijela planine.
Radi se o malenom selu Jovanović padež (prezime se izgovora kratkosilazno, inače se domaćini ljute). Padeži su depresije koje su sezonski naseljavali stočari iz primorskih sela. Jovanović padež okružen je gorostasnim smrekama, ispod kojih su s jugoistočne strane poredane drvene kuće. Jovanovići, koji su u eri industrijalizacije raseljeni do Rijeke, ne daju svoj padež. Umirovljenici dođu u travnju, a radnoaktivni i školarci kad uzmognu.
Rakija od bazge
Ulazimo i dvorište prekrasne drvene kuće obitelji Jovanović, gdje nas domaćini dočekuju "Didinom kulturom" - domaćom rakijom s aromom bazge! - Je si li ti onaj koji je pjevao na Splitskom festivalu ove godine? - upitala me domaćica, a ja ostao nemalo iznenađen pitanjem. Netko je za moju klapu (Sveti Florijan) čuo i ovdje, u bespućima Velebita. U selu vode nema, pa se po vodu mora ići na nekoliko kilometara udaljene izvore. Jednom kada dođete u ovo selo shvatit ćete zašto njegovi stanovnici pola godine nemaju potrebe ići u "civilizaciju"; pravi je to mali raj usred Velebita. Čak sam u selu uočio jako lijepu i prostranu kuću koja se iznajmljuje izletnicima - prava prilika za sve željne druženja u egzotičnom dijelu Velebita. Zahvaljujemo se našim ugodnim domaćinima, a prije povratka na Apatišan razgledali smo i Klepinu dulibu.
Ova pomalo mitska lokacija je stadij prašume smreke i bukve na području koja se prostire na više sto hektara površine. Pripada posebnom rezervatu šumske vegetacije Štirovači. Smatra se prašumom zato što se u njoj nikada nije gospodarilo.
Neka stabla imaju promjer po nekoliko metara, a za mog boravka u šumi nije se moglo čuti kukca, ni ptice. Netaknuta šuma daje poseban ugođaj, osobno mi je jedna od najomiljenijih lokacija na Velebitu uopće.
Fotograf National Geographica
Predvečer se konačno vraćamo na Apatišan, a tamo nas je dočekao veseli dvojac. Planinar, Ličanin Ilija i fotograf Krunoslav Rac. Čast mi je bila upoznati se s njima, a posebno mi je bilo drago upoznati fotografa čiji su radovi u formi foto reportaža, među ostalim, često izlazili u Natioanal Geographicu. Krunoslav je autor dviju knjiga; "Velebit - iskustvo planine" i "Zemlja vuka i vjetra", a njegove uratke može pratiti na Facebook stranici. Fotografije i tekstovi u ovim knjigama prava su poslastica svakog ljubitelja prirode, osobito Velebita i Like, te ih svima preporučam. Druženje s ovom ekipom poseban je doživljaj, tim više što pripadaju krugu ljudi s kojima se "nađeš" već nakon prve minute. Iako je druženje ugodno potrajalo dugo u prohladnu velebitsku noć, Iliju i Kruna to nije spriječilo da ustanu tek nešto iza 4 sata ujutro, da bi krenuli u foto lov na kakav motiv koji samo Velebit može prirediti. Iako se oduvijek smatram ljubiteljem prirode, Ilija i Kruno nanovo su mi pokazali što znači biti istinski zaljubljenik u majku prirodu, što znači poštivati je u svakom njenom segmentu. Možda su nas gradske ulice i trka "za životom" natjerale da zaboravimo da su najljepše stvari u životu besplatne, da nam je plavi planet povjeren u ruke i da ga valja sačuvati za buduće generacije.
Tim mislima završava moj prvi dan velebitske avanture. Za razliku od nebrojenih dalmatinskih noći u kojima vrućine i komarci ne daju da odmah zaspeš, nisam siguran jesam li prije sna uspio izustiti "laku noć".
Zora na Apatišanu nešto je posebno. U sobu su ušle prve zrake izlazećeg sunca, a to je bio znak da valja započeti drugi velebitski dan. Odlazim do malenog, ali postojanog izvora hladne vode nekoliko desetaka metara ispod kuće, smještenog nad omanjom dolinom, prirodnom udubinom u reljefu. Kako to obično biva, ovakvi su doci zimi ekstremna mrazišta, odnosno područja gdje temperatura zraka padne osjetno više nego u višoj okolici. I rano ljetno jutro bilo je dovoljno za osjetiti hladnoću lokacije. Ipak, sunce je brzo razbilo jutarnji svježinu, a nakon marende i oproštaja s Ilijom i Krunom, krećemo preko Begovače za Mali i Veliki Lubenovac.
Ljubomorni srndać i neoprezni izletnik
Veliki Lubenovac jedno je od najljepših mjesta u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. To je krška udolina smještena na samom rubu Strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi. Nekoć su na Lubenovcu u ljetnim mjesecima obitavali ljudi, zajedno sa svojom stokom, a danas se tamo nalaze ostaci pedesetak ljetnih stanova, suhozida i šterni. Na Lubenovcu je ostala sačuvana i lokva, Lubenovačka ruja, koja je u prošlosti služila za napajanje stoke - ovaca, koza, krava i konja.
Fotografirajući ovaj prirodni biser, iz šume se javljao ljubomorni srndać koji nam je dao do znanja da mu ni najmanje nije drago da smo na njegovom teritoriju. No, znatno nas je više zabrinulo javljanje jednog "planinara". Naime, šetajući Lubenovcom, susreli smo starijeg izletnika koji nas je molio za malo vode. To i ne bi bilo posebno zabrinjavajuće da nam nije rekao se planira popeti na 1629 metara visok vrh Veliki Kozjak. Nino mu je dao litru vode i upozorio ga da je to oskudna količina za tako toplo i sunčano vrijeme. Iako smo bili zabrinuti za njega, naknadno smo doznali da je njegovo planinarenje prošlo u redu. U planinu se, osobito u ljetnim danima, ne ide bez dostatnih zaliha pitke vode. Tijelo po vrućini jako brzo gubi vodu, te dehidracija može nastupiti i bez da je primijetite. Uz zmije i ostale opasnosti, opreza u planini nikada dosta jer planinu se baš nikada ne smije podcjenjivati.
Legendarni Ante Vukušić
Sredinom dana konačno krećemo na njegovo veličanstvo - Zavižan. Snježna zima uvijek ostavi traga na makadamu, no put je i dalje dovoljno dobar za svaki automobil koji nije prenizak. Na najvišem planinarskom domu u Hrvatskoj pozdravljamo se s legendom - jednim i jedinim Antom Vukušićem. Boljeg domara i boljeg meteorološkog motritelja u zemlji, uz dužno poštovanje prema ostalima, teško ćete pronaći. Ante cijelu godinu živi na Zavižanu, a u toplijem dijelu godine pridružuje mu se ostatak obitelji; supruga Marija, sinovi Božo, Mirko i Ivan, povremeno i kći Ana Marija.
Na Zavižanu nema komaraca, no idete li ovo ljeto na Velebit računajte na druženje s mnogobrojnim obadima.
Duge zavižanske zime nisu nimalo bezopasne. Dovoljno se sjetiti rekordno snježne zime 2012./2013. kada je izmjerena visina snijega iznosila čak 322 centimetara. Meteorološka postaja na Zavižanu krenula je s radom 1953. godine, a od tada nema ni dana zastoja! U zimama kao što je bila spomenuta, snijeg doslovno zatrpao planinarski dom, bilo ga je potrebno otkopavati da bi se iz njega moglo izići. Agregat opskrbljuje dom električnom energijom kada zimske oluju prekinu regularni dotok struje preko dalekovoda, no prava opasnost zaprijeti kada zalihama goriva dođe kraj. Upravo se to godilo u travnju 2013., kada je su pripadnici HGSS-a nadljudskim naporima uspjeli dostaviti gorivo na Zavižan, doslovno u posljednji trenutak.
Ovoga puta zavižanska svježina u odnosu na niže predjele išla nam je u prilog. Dok su Dalmacija, ali i Lika pržili na 35 i više Celzijevih stupnjeva, na Zavižanu je i u najtoplijem dijelu dana bilo do vrlo ugodnih 23°C. U ovako ugodnim ljetnim temperaturama u visokim planinama leži i jedna zamka. Planinari zbog ugodne temperature često zaboravljaju da su u planinama još izloženiji sunčevom zračenju, pa se duže izlaganje suncu može biti opasno za kožu.
Planinara toga dana nije bilo mnogo, tek pokoji posjetitelj iz nekoliko europskih država. Na Zavižanu smo upoznali mladi par iz Danske koji je ravno iz Kopenhagena poželio doći na - Zavižan. Očito ih je Velebit privukao više nego Zrće, Split ili Dubrovnik. Rekli su nam da su fascinirani ljepotom koja se može vidjeti na Velebitu, a da u Danskoj nemaju ni pošteno brdo, kamoli planinu.
Mliječna staza i Zavižan
Nakon "adaptacije" na ugodnu zavižansku klimu, krećemo za Veliki Lom i Lomsku Dulibu. U Lomskoj dulibi nalazi se Ledena jama koja je poznata po tome da se u njoj nalazi vječni led. Znanstvenici su iz uzoraka leda zaključili da je isti star približno pola tisućljeća! Kakav bi to bio posjet sjevernom Velebitu kada ne bi bismo posjetili legendarnu Premužićevu stazu. Ne kaže se uzalud da se radi o najljepšoj planinarskoj stazi na hrvatskim planinama. Izgrađena je u samo tri godine '30-ih godina prošloga stoljeća, dugačka je 57 kilometara, a proteže se od Zavižana do Oštarijskih vrata. Staza je toliko kvalitetno napravljena da se njoj neće umoriti ni izletnik u lošijoj tjelesnoj kondiciji, krajobraz kroz kojega se proteže oduzima dah. Kako se bližio kraj dana, šetnju Premužićevom stazom prekidamo kod Gromovače, a onda je uslijedio povratak prema Zavižanu. Na vrhovima Zavižanska kosa i Vučjak, neposredno iznad planinarskog doma, dočekujemo i fotografiramo čaroban zalazak Sunca. Daleko, prema Sloveniji, uzdizali su se vrhovi olujnih kumulonimbusa iz kojih je povremeno sijevalo.
S padom večeri uslijedio je novi fotografski izazov - snimiti Mliječnu stazu u istom kadru s planinarskim domom! Zvijezde su ovdje puno sjajnije nego u urbanim područjima, iako nešto svjetlosnog zagađenja stiže iz podvelebitskih naselja. Mjeseca nije bilo pa su uvjeti za fotografiranje Mliječne staze bili gotovo idealni.
Tako je i drugi dan velebitske avanture stigao kraju.
Trećega dana napuštamo Zavižan i opraštamo se od vrijednih Vukušića, te silazimo u Krasno.
Na putu do Krasna zaustavljamo se na Babića siči, gdje se opraštamo s nadzornikom Mirkom Vukušićem. U Krasnu je uslijedio povratak na prave ljetne temperature, iako su i dalje bile nešto blaže od onih dalmatinskih. Svoju velebitsku avanturu završio sam posjetom velebitskom selu Kuterevu, gdje se nalazi utočište za mlade i nezbrinute medvjede. U njemu su svoj novi dom našli i medvjedi iz splitskog zoološkog vrta Mirna i Viktor. Kako su se prilagodili novom domu u poluslobodi pročitajte OVDJE.
Velebit je poseban u svako godišnje doba, a sada sam se uvjerio da je jednako lijep i u ljetnim mjesecima. Sljedeća velebitska avantura slijedi u duboku jesen!
