Većini Splićana smetalo je da su brojne divlje životinje na
Marjanu živjele u potpuno neodgovarajućem prostoru (betoniranom kavezu vrlo
skromne kvadrature), bez obzira što im po pitanju skrbi i brige zaposlenika
nije mnogo toga nedostajalo. Agonija je, barem što splitskih medvjeda Mirne i
Vikotra tiče, konačno skončana u travnju ove godine njihovim premještanjem u prihvatiliše za medvjede u Kuterevu na sjevernom Velebitu. Sadašnjih deset medvjeda našlo je novi dom u utočištu koje je popunilo kapacitete, koje radi uz pomoć donacija i nesebičnog rada volontera, a sve na temelju licence koju je izdali ministarstvo.
Svi oni koji su barem jednom posjetili Nacionalni park
Sjeverni Velebit mogli su petnaestak kilometara prije sjevernog ulaza u ovaj
prirodni biser Hrvatske primijetiti skretanje za selo Kuterevo. Uska i vijugava
cesta vodi do najvećeg od četiri velebitska sela.
Pomalo u „sjeni“ susjednog Krasna, koji ima snažnu drvnu
industriju, siranu, razvijeno pčelarstvo, nekada popularno skijalište, ali i
turizam zahvaljujući obližnjem Nacionalnom parku i Velebitu općenito, Kuterevo
je prvenstveno poznato po svom utočištu za mlade medvjede.
31-godišnja Mirna prvi put se počela igrati prije nekoliko dana
Iako je ta činjenica već dovoljno dobar razlog posjete
Kuterevu, zanimalo nas je kako su se u utočištu prilagodili dva medvjeda koja
su u proljeće izmještena iz splitskog Zoološkog vrta.
– Jako smo se bojali kako će proći samo putovanje.
Viktor ima 18 godina, a Mirna čak 31. Nismo znali može li Mirna uopće u tim
godinama podnijeti tako dugo i stresno putovanje. Na sreću sve je završilo
dobro – govori nam Amelie Jaquet,
volonterka iz Francuske koja u kuterevskom prihvatilištu kontinuirano živi već
četiri godine.
Tako je za splitske medvjede u travnju ove godine doslovno
počeo novi život. Teško je bilo predvidjeti kako će se medvjedi ponašati kada
nakon dugogodišnjeg života u kavezu, poznavajući samo beton, prvi put u životu
vide travu, stabla, zemlju, bazene…
– Viktor se brzo prilagodio. Od početka se igrao i
pokazivao znakove da je sretan zbog promjene koja se dogodila. Ipak, dugotrajni
boravak u splitskom kavezu itekako je ostavio traga na njegovom ponašanju. Čak
i danas, tri mjeseca nakon premještaja, veći dio dana šeta jednom te istom
stazom lijevo-desno u dužini od 16 njegovih koraka. Točno toliko radio je u
splitskom ZOO-u. Ovo nas pomalo brine jer u ove vruće ljetne dane svi medvjedi
idu na popodnevni počinak u svoje brloge, a Viktor na suncu stalno radi svojih
16 koraka i tako satima. Što se tiče Mirne, prilagodba je išla vrlo teško. Ona
dugo vremena uopće nije htjela napustiti kavez u kojemu je bila smještena od
kada je stigla ovdje. I onda se zadnjih 7 dana dogodilo čudo, ne samo da je
napustila kavez, počela je radosno trčati naokolo, igrati se s granama, više
jesti. Kao da je odjednom shvatila da je konačno promijenila boravište –
objašnjavam nam Amelie.
O medvjedima brigu brinu brojni volonteri koji godinama
dolaze iz Hrvatske i čitavog svijeta. Doznajemo da je stranih volontera najviše
iz zapadne Europe, SAD-a, Kanade i Meksika, ali ih ima gotovo od svakud. Što se
tiče domaćih volontera, najviše ih je iz Zagreba, zatim Zadra. Niti utočište za
mlade medvjede, niti centar za mlade, ne bi bili ni blizu tako uspješni da nije
najstarijeg volontera, osobe za koju se može reći da je idejni nositelj i
voditelj cijelog projekta, Ivana Crkovića – Pavenke!
Ivan nam je objasnio kako se uopće dogodilo da splitski
medvjedi završe u Kuterevu.
– Naše utočište zaista radi u skromnim uvjetima.
Imamo jako puno volje i ljubavi prema životinjama, no ograničeni smo novcem i
kapacitetom. Nemamo nijednog zaposlenog i nije lako skrbiti o svim životinjama.
Kako smo utočište za mlade medvjede, u početku se ideja za udomljavanjem
splitskih medvjeda činila nemogućom misijom. Dugi niz godina jedna njemačka veterinarka
tražila je rješenje za tešku situaciju splitskih medvjeda, a stvari su se
konačno promijenila na bolje kada se u priču uključila austrijska
zaklada za životinje „4 šape“. Ova zaklada ima za cilj adekvatno zbrinjavanje onih medvjeda u Europi koji žive
u zatočeništvu u neprikladnim uvjetima. Ocijenili su da se splitski medvjedi
moraju premjestiti u normalnije okruženje. U razgovorima s ovom zakladom
istaknuli smo da nismo bili u mogućnosti povećati broj medvjeda. Inače, kada se
medvjed jednom privikne na čovjeka, njegov povratak u prirodu postaje nemoguć.
Splitski medvjedi u novouređenom prostoru
Konačno smo se dogovorili sa „4 šape“ na
način da ćemo ipak udomiti splitske medvjede, ali pod uvjetom da nam se poveća
prostor prihvatilišta predviđen za medvjede i da se obnovi stara zaštitna ograda
prihvatilišta. Nakon što je proširen dio predviđen za splitske medvjede, inače
omeđen modernom zaštitnom ogradom, konačno smo u travnju ove godine udomili
svoja dva nova stanara. Usput rečeno, grad Split nije nam do danas dao ni kune
za medvjede, puno bolje situacija nije ni s općinom kojom pripadamo, a izostaje
i pomoć od strane države.
Austrijska zaklada otkrila je da u Hrvatskoj
postoji još 6 potpuno neprikladno smještenih medvjeda i počeli su nas
nagovarati i da njih udomimo. Među tih 6 medvjeda su i 2 patnika iz Macole. Kao
da nas „4 šape“ nisu dovoljno razumjele da u svojim skromnim okvirima nismo u
mogućnosti za bilo kakvo proširenje postojećeg prihvatilišta, pa je suradnja s
njima u posljednje vrijeme na silaznoj putanji.
Od Ivana smo doznali još zanimljivih detalja o medvjedima u
Kuterevu, ali i o njihovim „rođacima“ na slobodi, diljem Hrvatske.
Ove godine u Hrvatskoj dozvola za odstrel 150 medvjeda
– Medvjed na slobodi prosječno živi 20 do 25,
godina, no u Hrvatskoj on prosječno doživi samo 4 do maksimalno 10 godina.
Teško je reći zašto je to tako, no očito ulogu u ovome imaju lovci; trofej ima
veću cijenu i značaj što je stariji. U zatočeništvu medvjed prosječno živi 35
do 40 godina. Ove godine u Hrvatskoj je podijeljeno čak 150 markica
(dopuštanja) za odstrel medvjeda, sami procijenite je li takva situacija
normalna. Medvjeđa populacija u zemlji procjenjuje se na oko 1000 jedinki.
Ivan nam je otkrio odakle uopće ideja za medvjeđe utočište u
Kuterevu, i kako se dogodilo da toliko mladih iz svijeta stiže volontirati i
družiti se u ovom skromnom velebitskom selu usred krša.
– Do svog umirovljenja živio sam i radio u
Njemačkoj. Daleke 1978. godine skupina njemačkih pedagoga iz Berlina dolazi na
ideju da se negdje u tadašnjoj Jugoslaviji otvori centar za druženje i razmjenu
mladih studenata. Nakon što se analiziralo nekoliko lokacija, zaključeno je da
je Kuterevo pravo mjesto za realizaciju spomenute ideje. Kuterevo je bilo tim
zanimljivije i izazovnije jer je to tada bilo prilično izolirano selo u
podnožju Velebita koje je tragalo za svojim identitetom. Tek što je ideja
zaživjela, već 1985. određene institucije zbog svojih neosnovanih sumnji
zabranjuju nam rad. Nova prilika se rađa 1990. godine, proglašenjem hrvatske
nezavisnosti, no ratnih vihor nekoliko godina odgodio je oživljavanje našega
projekta. Udruga se osniva 1994. godine, a konkretniji pomaci dogodili su se
nakon mog umirovljenja i trajnog povratka iz Njemačke u Kutarevo, što je bilo
2000. godine. Vladimir Lay, tadašnji
upravitelj Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, došao je na ideju da se u Kuterevu
otvori utočište za medvjede, i da cijela „priča“dobije komercijalne okvire. To
se ubrzo realiziralo, no već 2002. godine shvatili smo da je komercijalni
pristup takav da će dovesti cijeli naš projekt u pitanje, stoga smo ga vratili
u skromnije i potpuno nekomercijalne okvire koji su odgovarali našim
mogućnostima. Upravo od tada razmjena mladeži postaje kudikamo aktivnija.
Posljednjih godina događa se da moramo odbiti brojne zainteresirane za
razmjenu, zbog silnog interesa. Neki mladi ljudi, volonteri, koji su stigli u
Kuterevo, ostali su tu dugi niz godina, a to je dokaz da je ideja uspjela –
zadovoljno nam je objasnio rođeni Kuterevac.
Drugačiji način života
Amelie nam je pojasnila zašto se
toliko mladih ljudi iz cijeloga svijeta uključuje u ovaj nekomercijalni
projekt.
– Oko 25.000
ljudi godišnje posjeti naše utočište. Ulaznice ne naplaćujemo, svatko na
odlasku može ostaviti svoju donaciju za medvjede. Imamo i određene artikle i
suvenire, prodajom kojih također sredstva usmjeravamo za medvjede. Živimo u
vremenu kojemu malo pažnje posvećujemo prirodi i životinjama, a mi u ovom
prihvatilištu pokušavamo ispraviti barem dio nepravde koja čini ovim
životinjama. U prihvatilištu u pravilu imamo medvjede koji su ostali siročad
zašto što su im roditelji poginuli u prometnim ili drugim nesrećama, ili su ih
ustrijelili lovci. Osim brige o životinjama, mladi iz svijeta u Kuterevu nalaze
mir i način života koji više odgovara njihovim unutarnjim potrebama nego ono
što nudi moderna civilizacija. Naravno da u svome radu koristimo i moderne tehnologije,
a svoj rad prezentiramo i na našoj Facebook stranici. Ovaj kraj nema bogatstva
koja imaju neki drugi dijelovi zemlje, no očito je da ovo krško područje
puno draga, špilja, rijeka ponornica i ostalog ljudima nudi posebnu energiju pa
se rado ovdje vraćaju – istaknula je simpatična Francuskinja Amelie na savršeno
točnom hrvatskom jeziku.
– Ne mislim se vraćati u Francusku, Kuterevo,
ovdašnji i ljudi i običaji, te medvjedi zauvijek su me prikovali uz velebitski
krš – dodala je.