Goran Jović vas ovoga puta vodi do Nepala, točnije Lo kraljevstva i skrivenih sela koja mu predstavljaju najveće avanture. Osim što istražuje živote i običaje plemena koje moderna civilizacija nije još dotaknula, Jović kroz svoj objektiv dokumentira jedinstvene običaje, važne trenutke, ali i svakodnevni život plemena koja susreće na svom putovanju.
– Putovanje započinjem u ljeto 2013.godine u indijskoj prijestolnici Delhija u smjeru Tibeta i Kathmandua prateći Put Soli kojim se sol stoljećima na leđima devi i mazgi prevozila na sjever. Da nema Himalaja, Nepal bi vjerojatno zauvijek bio u sjeni Indije, ali teško je baciti sjenu na zemlju koja je dom najvišeg vrha svijeta, Mount Everesta i domovina 10 od 14 najviših vrhova Zemlje. U proteklih deset godina u Nepalu, posljednjoj hinduističkoj kraljevini, odigrale su se velike promjene; pobunjenici su postali vlast, kraljevina je postala republika, a kralj? Tek nešto malo više od običnog civila.
S padom monarhije, uz zvuka zvona nepalskih hramova danas se jednako često čuju i udarci vojničkih čizama, ali mir je vraćen u Šangri-La, skriveno mistično kraljevstvo koji su mnogi pustolovi pokušali pronaći, ali se većina njih nikada nije vratila. Ili su pronašli mir u savršenoj zemlji ili su ostali okovani u vječnom snijegu i ledu Himalaja – počeo je Jović priču o svojoj najvećoj avanturi.
Iz zlatom popločanih ulica do najprljavijeg dijela grada
Za razliku od zlatom popločanih ulica Šangri-La Jovićeva adresa bila je Alobar1000 u Thamel kvartu koji je poznat kao najprljaviji dio glavnog grada Kathmandua.
– To je najprljaviji dio grada i to ne samo zbog blatnjavih ulica, otpada i smoga već i zbog vrste ljudi koje tamo obitavaju; narkomana, transvestita, hipija, dilera hašiša, zapravo jednom riječju prodavača svega i svačega. Na kraju svakog dana, umorni od cjelodnevnog fotografiranja otišli bi u bar, ako se tako mogu nazvati te sklepane kućice, da se počastimo pivom. U barovima tradicionalno odjevene djevojke poslužuju goste i to na način da svaki stol “duži” jednu konobaricu, a pivo se poslužuje na litre i teško je otići trijezan. Za novu bocu dovoljni su samo osmijeh i par lijepih riječi. Dio ove usluge je i neslušljiva glazba koju uživo izvodi 15-ak pijanih Nepalaca. Da stvar bude i gora raspjevanih i rasplesanih – kroz smijeh nam kazuje Jović.
Nakon Thamela, Jovića je put odveo u Pasupatinah hram.
– Odmah po dolasku bila je teška, monsunska kiša. Baš onakva kakvu sam zbog fotografiranja i htio. I dok su svi tražili komadić zaklona pod otvorenim nebom, a niz stepenice hrama tekla rijeka vode, na kiši s fotoaparatom, vjerovatno sam bio najzanimljvija osoba u regiji. Ludi bijelac – opisao je samoga sebe Jović.
Mokar do kože, ali s izvrsnim fotografijama, Jović je otišao do obale rijeke Bagmati.
– Naricanje i jauci odveli su me na obalu Bagmati rijeke gdje su žene oplakivale osobu koja je otišla na onaj svijet. Pripremanje tijela za kremiranje umatanjem u plahtu, potapanjem i ulijevanjem svete vode u usta umrlog samo su dio Hindu ceremonije prije nego vatru zapali najstariji sin, koji se nakon toga tri puta kupa u svetoj vodi. I sve je u znaku broja tri koje predstavlja Sveto Trojstvo u svijetu Hindusa – objašnjava Jović značenje broja tri.
Uživanje u drogama i alkoholu
Da li ste ikada čuli da postoje ljudi koji se doslovno nalijevaju alkoholom i uživaju u drogama, žive na grobljima i jedu ljudsko meso, ali i spolno opće sa mrtvacima? Ako i jeste sigurno ste pomislili da se radi o luđacima, mentalno poremećenim jadnicima. A da oni zbilja postoje i zovu se Aghori, posvjedočio nam je i sam Jović koji je imao priliku upoznati 85-ogodišnjeg Aghori sljedbenika.
– S lokalnim vodičem, vrlo upečatljivog imena Diamond, krenu sam do Aghori Sadhu-a. 85-ogodišnji Aghori sljedbenik, kojem ne pamte ime, a živi u katakombi, bio je napola pijan, napola napušen. Njegov dom, pa ne želite valjda da vam to opisujem? Pojesti mrtvo ljudsko meso, popiti urin, …da li to znači pripadati Aghorima? Ovo su pitanja, a odgovori zapravo postavljaju nova pitanja; Da li je zaista ovo svijet Šangri-La? – pitao se Jović.
Aghore više od milijardu hindusa smatra svecima, a njihova prljava tijela nisu odbojna već dapače poželjna i puna poštovanja. Primjerice u ritualu spaljivanja mrtvaca, u rijetkim slučajevima kada meso pokojnika ne izgori u potpunosti, sin preminulog, bez obzira kojoj kasti pripadao, potražit će prljavog raščupanog Aghorija, koji će jedva teturati od pijanstva i zamoliti ga da pojede ostatke njegovog oca ili majke. Time će duša preminulog biti spašena od lutanja i krenuti prema novoj reinkarnaciji.
Živa boginja Nepala – devetogodišnja Samita Bajracharya
Ljubljenje stopala devetogodišnjoj djevojčici krhkog tijela, Kumari Devi, koja živi u duhovnom svijetu i u sebi nosi moćnu energiju, za Jovića je bio poseban doživljaj.
– Put nas vodi u Patan. Prolazim kroz dvorište raskošnog hrama, pa dalje niz hodnike do uskih trošnih stepenica, pa onda još gore u potkrovlje, do zaključane male sobe. Čeka nas Majka jedne djevojčice. Ni manje ni više nego Živog Božanstva. Nepalski budisti i hindusi, članovi lokalne Newara zajednice iz doline Katmandua, već stoljećima njeguju tradiciju imenovanja ženske djece – živućim božanstvima. Najbitnija od njih je kraljevska kumari ili Kumari Devi. Devetogodišnjoj djevojčici obraćamo se sa “Vaše božanstvo, jeste li danas dobro?” i ljubimo joj stopala. Krhkom dijetu, tijelo na momente podrhtava, pogled nam se ne može sresti. Ona često pogledava kroz prozor uokviren rešetkama, pa preko gradskih krovova, prema vrhovima okovanim vječnim snijegom. Da li je taj okvir jedini mogući pogled u slobodu? – pitao se Jović.
Samita Bajracharya sa svega četiri godine postala je Bog, a sada već pet godina živi u strogoj izolaciji od vanjskog svijeta. Može razgovarati samo s roditeljima, u školu ne ide. Poseban učitelj dolazi u njenu sobu svaki dan i ima 16 izlazaka u godini, za vrijeme ceremonijalnih obreda. I to je to. Njen život.
– U slučaju da se djevojka ozlijedi i dođe do ozljede i rane, njena krv je onečišćena i gubi status boginje. Prva mjesečnica također je znak da bogovi napuštaju krhku djevojčicu i da prestaje biti Kumari. Djevojka izlazi iz sobe samo za vrijeme objeda, a u kuhinji je čeka posebno mjesto i prva je koja dobije jelo. Mama Kulratna i otac Shova uživaju veliki respekt u društvu, u njihovom domu se i predsjednik klanja za blagoslov.
U razgovoru doznajem da se samački život ove devetogodišnje djevojčice nastavlja i nakon božanskog statusa. Zajednica smatra da će muškarac koji oženi bivšu Kumari umrijeti mjesec dana nakon ženidbe. Tako je samoća plašt koji djevojčica nikada neće skinuti, pa čak ni onda kada s nje skinu božanske halje jer izgubiti djetinjstvo i priliku za “život” u zamjenu za “čast”, nestvarno je, neprihvatljivo, teško … za jednu malu djevojčicu – žalostan je Jović zbog sudbine Kumari Devi iako zna da je to u Newra zajednici sasvim normalna stvar.
Desetosatno pješačenje kroz polja riže do naroda Kusundi
Iako je imao plan da fotografira Raute narod, Jović u toj namjeri nije uspio. Sreća u nesreći je da je zbog toga dobio izvrsnog vodiča, desetogodišnjeg Iru i upoznao Kusunde, točnije 164 stanovnika prašume.
– Nakon dolaska u selo saznao sam da se Raute narod, kojeg sam planirao fotografirati, upravo to jutro uputio na 200 kilometara daleki festival, ali i da na obroncima planine iznad Dang regije živi narod Kusundi stoga smo morali promijeniti plan; vožnja autom do kraja puta i onda put pod noge od desetak sati kroz polja riže i kaskade na obrocima planine – prepričava Jović.
Kusundi su stanovnici prašume koji su napustili nomadski način života te ih još ima samo 164, broj koji se nezaustavljivo smanjuje i pleme kojemu prijeti potpuni nestanak.
– Na pola puta prema vrhu naišli smo na Iru. On je bio prava osoba koja nas je mogla odvesti na vrh. Iako nema više od 10 godina, poznaje džunglu bolje od ikog, savršeno spretno se penje po stablima i bere voće, služi se praćkom u lovu na ptice i rješava “probleme“ sa zmijama. Nakon sati hodanja do vrha, 1600 metara, dočekala su nas začuđena lica koja dugo nisu vidjela stranca, jer Dang i nije dio turističke rute, a posebno ne područje Kusundi naroda. Zapravo većina je bijelca vidjela samo na televiziji, koju imaju samo rijetki. A s obzirom s kolikom su me radoznalošću promatrali ovo im je bila jedna “epizoda“ uživo – našalio se Jović.
– Ira me upoznavao sa svakim koga smo sreli uz put, bio je ponosan što je doveo bijelca u selo. Ja sam bio njegov kapitalac, a on moja ulaznica u Kusundi svijet.
Oko nas, putem, pejzaž kakav je teško zamisliti. Ljudi su srdačni i radoznali; što radimo tu, otkud dolazimo? Odijevanje i ukrašavanja lica je ono zbog čega su Kusundi posebni, a uzgoj kukuruza, prikupljanje plodova i poneka koza ili svinja, dio su svakodnevice Kusundi naroda. Stoga ih je posebno zanimao Ira sa bijelcem “natovarenim” ko mazga – nastavlja svoju priču Jović.
Iako može na trenutak zvučati romantično, ova priča o životu na obroncima prelijepe planine zapravo je izgubljena bitka pred vremenima koja nezaustavljivo dolaze. Sjena modernog svijeta nadvila se i nad ova polja kukuruza, tradicionalni način života, jezik,…
– Odlasci u veće gradove i pokušaj modernijeg i sigurnijeg života bujica su koja odnosi kulturu i ispire povijest ovoga naroda. Nadam se da ova foto priča ubrzo neće biti samo dokaz postojanja jednog naroda, na jednoj planini, gdje su plodni vrtovi postali tek suha, napuštena rižina polja – optimističan je Jović.
Sizifov posao na cestama do Vjetrovite Dolina
Putovanje je doslovno preživljavanje, posebice u Boliviji iako se vožnja do Jomsoma u Mustangu može usporediti s ovom “cestom smrti“.
– Cesta Smrti u Boliviji najopasnija je prometnica na svijetu ali vožnja do Jomsoma u Mustangu, Nepal, može joj stati uz bok, da ne kažem, litica uz liticu. Tu se vodi nemilosrdna borba između čovjeka i prirode. Sizifov posao gdje jedno drugome uspješno i stalno zagorčavaju život. Čovjek probije put u litici, a onda ga prvi monsun uništi odnoseći višemjesečni trud. Onda čovjek opet kroz kamen usjeca put, prkoseći nepobjedivoj sili ako je već ne može pobijediti. I tako već jedno tisuću godina – opisuje nam Jović puteve koji bi trebali sličiti na ceste, a koje doslovno nestaju pod nogama.
Da bi sigurno pregazili sve odrone i bujice koje ih čekaju na putu, uz prijevoz treba imati dobru karmu, rekli su Joviću budistički svećenici.
– Putovi koji bi trebali ličiti na ceste najčešće bi nestajali zbog kiše. Čak smo doznali vijest da je taj dan, nakon što smo mi prošli tim putem, klizište odnijelo pet života. Pet osoba je nestalo, jedan autobus se prevrnuo. Loša karma – rekao je Jović.
Jović se vozio deset sati sa sedam različitih vozila, te pet sati hodao od jednog do drugog prijevoza jer se jedan autobus pokvario, loša karma, a ostale je trebao mijenjati jer su se nalazili između područja gdje su bujice premjestile dio brda, bili su zarobljeni.
– Autobus? Kostur od lima koji je uvijek prekrcan i uvijek ima mjesta za još jednog. “Kopilot“ sa strane visi i lupanjem o lim daje znak vozaču koliko je blizu ruba provalije jer vozač mora gledati drugu stranu da ne zakači liticu. A putnici? Rukom, odnosno ramenom sam razbio staklo i dobio par posjekotina kako nas je autobus zanosio lijevo desno i tek onda mi je bilo jasno zašto vozač nosi kacigu.
Nakon uzbudljivih vožnji u “kutijama od lima“, Jović je kao nagradu za uspješno savladavanje prepreka ili bolje reći uspješno preživljavanje, dobio fascinantan pogled na pejsaže i zemlju Mustang.
– Pogled na spektakularne pejzaže može tek pokvariti situacija kada morate skinuti obuću i zagaziti u hladnu rijeku da bi se prešli brzaci. Dobra karma. Loša karma.
I tako smo ujahali u “Vjetrovitu Dolinu” zemlju Mustang, okruženu sa Dhaulagiree i Annapurnom, dva planinska diva koji prelaze magičnu brojku od osam tisuća metara nadmorske visine. Pustinjski Gornji Mustang je potpuno drugačiji od Donjeg koji je prekriven visokim stablima crnogorice i prošaran slapovima koji se slijevaju u korito kanjona rijeke Kaligandeki.
Dolazak u Jomsom je bio pravo iznenađenje. S obzirom na surovu sredinu pripremio sam se za najgore, a dobio najbolji smještaj otkad sam stigao u Nepal. I najbolju hranu i to prvi dan bez kiše. Rekao bih savršen dan.
Nedirnuta divljina pretvorena u hotele, restorane, suvenirnice,…
Mustang, nekadašnja Kraljevina Lo, krije se duboko u sjeni Himalaja u jednom od najudaljenijih kutaka Nepala. Porubljen najvišem planinskim područjem sa južne strane te okupiranim i zatočenim Tibetom na sjeveru, ovo maleno kraljevstvo je gotovo zauvijek ostalo skriveno.
– Danas je Mustang najbolje očuvani primjer tradicionalne tibetanske kulture jer je kao dio Nepala sačuvan od “kineskog tsunamija“ koji je pogodio susjednu Lhasu i tako zauvijek promijenio živote “himalajskih ljudi“. Kroz čitavu svoju povijest kraljevstvo sa ove strane planine je bilo samostalno, a kraljeva vlast apsolutna i neupitna. Narod Loba stoljećima je živio svojim nomadskim životom, prateći karavane i trgujući solju u vječnom bijegu od leda i planinskog vjetra. Početak kraja počeo se nadzirati kada je u Nepalu indijska morska sol počela istiskivati skupu himalajsku. Trgovina je potpuno zamrla kada je Maova Crvena armija zauzela Tibet i zatvorila granice. Mustang je ostao odsječen i zaboravljen – prepričava Jović dio povijesti Kraljevine Lo.
– Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća kraljevina je za strance još uvijek bila zabranjeno područje na sjeveru. Mit. Turisti nisu smjeli kročiti u to područje iz Anapurne, planine koja strši u Tibet pod kineskom okupacijom. Tek su rijetki stranci imali sreću dobiti dozvolu za ograničen pristup. Ipak, prije nekoliko godina nepalska je vlada pojačala svoj utjecaj i otvorila Mustang za ograničen broj turista. I tako je u zabranjenom kraljevstvu došlo neko novo vrijeme, vrijeme promjena.
– Planirana autocesta će prvi put spojiti Kathmandu i Kinu i tako zauvijek i “staro doba“. Iako će pred bagerima i kamionima nestati mnoga planinska sela, stanovnicima će cesta donijeti veliko olakšanje – kazao je Jović te kao primjer naveo kako je do sada doslovno i najbanalnija bolest značila smrtnu presudu s obzirom da je najbliža bolnica na dan hoda.
Uslijedilo je punih pet dana uspinjanja pješke od malene sletne staze u Jomsomu do glavnog grada Lo Kraljevstva, Lo Manthanga koji je danas turističko mjesto. Jović je tada prvi puta doznao što znači halucinirati.
– Nakon 10 sati hodanja došli smo u selo Samar. Moj vodič je predložio da prespavamo ali ja sam imao silnu želju doći što prije tako smo još i ta zadnja dva sata propješačili. Prvi put sam tada saznao što znači halucinirati. Naime vidio sam drveća kako plešu – kroz smijeh će Jović.
Te skrivene doline, koje tvore jednu od posljednjih bijelih mrlja na karti svijeta, idealan su kandidat za bajkoviti Shangri-La u čijim se samostanima čuva sve znanje svijeta, a ljudski život traje stotinama godina.
– Jašući mazgu sa šerpom Fubom, hvatamo posljednju priliku da posjetimo zemlju o kojoj sanja i Dalaj-Lama i to prije kolone turističkih grupa u potrazi za nedirnutom divljinom.
Lomanthang, na 3809 metara nadmorske visine okružuje pejzaž iz snova. Neočekivani detalji potvrda da su “promjene“ tu, na najvišim vrhovima i najudaljenijim mjestima: hoteli, suvenirnice, restorani, internet…da li smo ipak zakasnili? Da li je to mistično mjesto gdje su se povukli tibetanski svećenici tražeći duhovni mir u bijegu zbog kineske represije? – pitao se Jović diveći se divljim konjima koji su se baš tada igrali na kiši.
Bezbroj zastavica mira u pet boja
Kako bi što bolje upoznao i razumio kulturu i živote Lomathang ljudi i Loba naroda, Jović odlazi na čaj kod jedne obitelji.
– U skromnom domu obitelji Mpang, čaj u tamnoj prostoriji na katu servirala nam je 92-godišnja baka Pamu koja je sumnjičavo i znatiželjno pratila svaki naš pokret.
Djeca, blago, znak život i bolje budućnosti, ne boje se stranaca te su ona kratku sramežljivost vrlo brzo zamijenili igrom koja je poželjna u svakom himalajskom domu. Domaćini Girmi i Karsang ispovijedili su svoju sudbinu, o podijeljenosti između njih i Lomathang ljudi, nastala upravo dolaskom bijelog čovjeka i naravno novca. Oči bake Pamu i dalje su oprezno svjetlucale u samom kutu sobe, kao da se pitala jesmo li i mi oni koji ne donose ništa dobro – rekao je Jović te nastavio priču o podjeli između Lomathang i Loba naroda.
– Zapravo Lomathang ne dopuštaju Loba narodu da se uključi u planinarski turizam koji se sve više razvija. Posla ipak još uvijek nema dovoljno za sve. Fuwa selo je iz tog razloga ostalo u izolaciji i zadržale su tradicionalne vrijednosti i način života, ostao je težak rad u polju i čuvanje stada, ali ostao je i duh Loba naroda. Jahanje dolinom rijeke koja je na sebe vezala male oaze gdje Loba narod uzgaja ječam i krompir, na okolnim brdima ruševine hramova i bezbrojni nizovi zastavica mira.
Naime, u budističkom vjerovanju zastavice u pet boja postavljene na vrhove, vjetrom šalju mir dokle pogled seže.
Jović obilazi i u Chhosar pećine, labirint prostorija kroz koji se čovjeku našeg rasta gotovo nemoguće kretati.
– Dio sadašnjeg Chhosar sela je savršeno uklopljen u stijene. Gradnja odaje još jedan zanimljiv detalj: uz rubove krovova svake kuće posložena su drva koja simboliziraju bogatstvo obitelji. Koriste ih u situacijama kad se baš mora, a za ogrjev koriste sušeni izmet od konja jer je teško prikupiti drva za ogrjev i kuhanje – kazuje Jović koji već tada sa sjetom razmišlja kako će drva zamjeniti štandovi sa Coca-colom i Milka čokoladicama.
– Šalim se sa Fubom kako će umjesto ljubičastih krava na omotima čokolada biti ljubičasti jakovi. I onda me prođe šala kada vidim kako zastavice u pet boja lepršaju na vjetru i koje donose mir dokle god pogled seže. A trebat će im. Trebat će im puno šarenih zastavica – zaključuje Jović svoju priču iz Nepala i Lo kraljevstva.
Fotografije Gorana Jovića, koje svjedoče o pričama koje nas vode u neku daleku i novu dimenziju možete vidjeti i na sljedećim linkovima:
Instagram : https://instagram.com/goran_jovic_/
Web : http://goran-jovic.tumblr.com/
Vimeo: https://vimeo.com/126201600
Zanimljive i neobične priče ovoga vječnog tragača za nepoznatim predjelima i ljudima koji u njima žive, a koji jednog dana želi sjesti ispod najvišeg slapa na svijetu, Angel Falls u Venezueli, pratite i dalje na našem portalu jer već sljedećeg tjedna donosimo nove priče…