Od četvrte godine života Marin Klišmanić je bio siguran da
će biti glumac. Bio je najbolji imitator u svojoj obitelji, bez treptaja je
gledao sve filmove koji su se tada emitirali te intrigantno promatrao lica i karaktere
koji su se svakom scenom mijenjali. Rođen u glazbenoj obitelji prirodan slijed
je bio upisivanje u glazbenu školu, ali
s vremenom mali plavi dječak ostvaruje svoje snove i kroči na pozornicu pod
reflektore pravog kazališta. Danas taj isti dječak ima 18 godina i jedan je od
polaznika Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu gdje iz prve biva odabran za
brucoša akademije, što rijetkima pođe za rukom. On je momak od kojeg se puno
očekuje, on je iz Dalmacije, on je iz Kaštela.
S obzirom da ste
postizali odlične rezultate za vrijeme svog glazbenog obrazovanja, ipak Vas je
gluma negdje pronašla. Možemo li reći da je prije ona Vas nego Vi nju?
– Pa moglo bi se to tako reći. Prepoznavši moj
glazbeni talent roditelji me kao dijete upisuju u glazbenu školu u Kaštelima. U
sedmom razredu dolazi moj prvi doticaj s glumom dolazi kada me profesorica Katja
Bašić zamolila da za vrijeme jedne školske predstave u osnovnoj školi
Bijači držim tabelu na kojoj je pisalo “Ulaz za predstavu”. Nakon tog
angažmana ostao sam pogledati tu predstavu i sljedeće godine se priključiti
mladim glumcima. S obzirom da sam iduće godine malo zakasnio na upis,
profesorica mi je dodijelila jednu malu ulogu u kojoj sam izrekao svega 5
rečenica. Kroz djelovanje u dramskoj grupi Dračice zapazila me profesorica Meri
Bradarić i pozvala u amatersko kazalište Moreta iz Kaštela!
No tada je ljubav
prema glumi se rasplamsala i upisujete se u GKM u Splitu.
– Sredinom srednje škole odlazim u GKM, gdje sam bio dvije godine
pod mentorskom palicom glumca Vinka Mihanovića. Iako sam upisao smjer za
agroturističkog tehničara, još za vrijeme srednje škole su me fascinirala ruska
književnost tako da su knjige Tolstoja i Dostojevskog postali dio moje omiljene
literature. Sredinom srednje škole znao sam da ću se prijaviti na akademiju
tako da sam za državnu maturu prijavio višu razinu hrvatskog i engleskog
jezika.
Kako su tekle
pripreme za prijemni ispit?
– Znao sam da ću sigurno nešto od Marmeladova pa sam tako
pronašao jedan monolog iz knjige “Zločin i kazna” , kao i monolog iz knjige “Peer Gynt” koju je napisao Henrik Ibsen, koje sam uvježbao s mentoricom Brunom
Bebić Tudor. Nju sam za pomoć kontaktirao sredinom godine. Za prijemni sam se
pripremao cijelo ljeto, svakog dana sam vježbao po dva sata sam, uz dodatne
sate s mentoricom.
U samo dva dana
pogledana su 102 kandidata, a nakon toga je bio uži izbor u koji je dopalo samo
30 sretnika, među njima i Vi.
– Bilo nas je zaista puno, a nažalost je prvo otpalo 72, a
zatim i 18. Odabranih 30 je provelo tjedan dana na Akademiji gdje smo svakog
dana punih osam sati radili u grupama po šest. Nakon toga je odrađen i drugi
krug koji je odlučio da nas dvanaest, od toga šest ženskih i šest muških, budu
ovogodišnji polaznici Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Zanimljivo je da
mnogi s iskustvom u raznim filmovima i sapunicama nisu uspjeli upisati željenu
akademiju ove godine, koliko vas je upisalo iz Splita?
– Iz Splita sam jedini ja prošao, a ono što mi je fascinantno
bilo je to što je samo nekolicina nas tu došla po prvi puta, više od 80% ljudi
je na prijemni došlo 3., 4. ili 5. put. Zaista je teško upasti, stoga se nadam
da će svi uporni uspjeti iduću godinu uz više sreće i dodatne pripreme.
Što Vam se urezalo u
pamćenje?
– Kada me glumac i redoviti profesor na Akademiji Joško Ševo
pitao zašto baš gluma, ja sam odgovorio da je gluma žena na koju sam slab.
Zatim je Ševo rekao da sam ja drugi čovjek koji glumu smatra ženom, a da je on
prvi. Taj trenutak neću nikada zaboraviti
Po čemu mislite da ste
bili bolji od ostalih koji nisu upali?
– Nisam imao priliku vidjeti druge kandidate, ali ono što mogu
reći za sebe je to da sam se predano pripremao, trudio sam se dovoljno da ne
prelazim neke granice koje sam si zacrtao. S obzirom da je tako teško postići
to gdje sam danas, pred mene se postavlja veliki izazov i siguran sam da ću
spoznati neke stvari o sebi, ali i o glumi.
Priča se da je
izuzetno dobra postava profesora na glumačkoj akademiji u Zagrebu, je li to
istina?
– Između ostalih, bit će mi čast učiti od Joška Ševe,
Slobodana Novaka, Tonka Marojevića, Ivane Legati, Blaženke Kovač Carić i mnogih
drugih.
Zašto se niste
prijavili u Splitu?
– U Splitu se novi glumci traže svake dvije godine tako da je
baš ispalo da je ova godina ta koja se preskače, ali sigurno bi tu probao prvo
da je bilo.
Koje glumce biste
istaknuli kao svoje idole?
– Tim Roth, Al Pacino, Mustafa Nadarević, Krešimir Mikić…
Koji Vas žanr najviše
privlači?
– Izrazito me interesira tragedija.
Koje je Vaše
mišljenje o sapunicama koje su tako popularne među publikom, ali i glumcima?
– Ne mogu priznati da je to gluma, čast izuzecima. Bilo bi
tužno da sam upisao akademiju i da tu vidim svoj put.
Kako izgleda
zagrebačka svakodnevica brucoša Akademije dramskih umjetnosti?
– Dosta je dinamično, u stanu jedino spavam. Na predavanju sam
već od 8:30, a doma sam oko 22 sata. Zadnja predavanja su nam satovi glume koji
predviđeni do 18:30, ali nerijetko izađemo u 9 sati navečer. To bude dosta naporno i
budemo svi poprilično potrošeni na kraju dana. Ekipa je odlična, super se
slažemo. Najviše se družim s Pavlom iz Slavonskog Broda, Ugom iz Pule, Maruškom
iz Zadra i Ivanom iz Šibenika.
Pretpostavlja se da
je izuzetno važno da u slobodno vrijeme odlazite gledati predstave i time
dodatno učite?
– To je jako bitno, mogu čak reći da je to jedna obveza koju
ispunjavamo 3-4 puta tjedno. Tada uviđamo pogreške i gledamo na stvarnom
iskustvu kako bi to trebalo izgledati. Ono što je problem većine mladih je opća
kultura koju ne posjeduju, pritom mislim imena redatelja, glumaca i drugih
bitnih ljudi u glumačkom svijetu. To se sve postiže odlaženjem na predstave.
Bitno je sve što te može dodatno educirati.
Što najviše nedostaje
jednom mladom čovjeku selidbom u Zagreb?
– Teško se nosim s udaljenosti od mora i rodbine. Cijeli život
sam u Kaštel Štafiliću pa mi je preseljenje u ovako veliki grad itekakva
promjena. Živim u iznajmljenom stanu i mislio sam da će mi biti teško jer
jednostavno nisam navikao. Dani su mi poprilično iscrpljujući tako da mi
zapravo trenutno i odgovara taj mir i tišina u stanu. Doduše, moram priznati da
mi najteže pada putovanje tramvajem od kuće do akademije koje broji udaljenost
od 6 kilometara. Ipak mi je prije najdulja relacija pješke bila 10 minuta.
Ne smijemo ne
spomenuti Vašu djevojku koju također ostavljate u rodnim Kaštelima. Kako
funkcionira veza mladog para na daljinu, zajedno ste oko pola godine?
– Pa dobro je, ne shvaćamo to kao obvezu. Puštamo sve da ide
kako treba tako da nam za sada ne predstavlja to problem.
Gdje se vidiš u
ogledno vrijeme, u Dalmaciji?
– Gledajući iz ove perspektive htio bi se vratiti na jug i tu
glumiti, ali teško je o tome pričati jer je preda mnom još dugih pet godina.
Ono što sam siguran je da želim povećati svoj limit i odgovoriti na pitanje tko
sam to ja.