Još 1985. godine počeo sam raditi slike u žici. Po struci sam metalac, ali uvijek sam želio nešto više. Nisam se zadovoljio s izradom ograda – priča tako Andrija Vučković, čovjek iz sinjskog zaseoka Vučkovići koji bi, da je sreće i spoznaje, osim po malenim vitezovima alkarića velikog srca, poznati bili i po Andrijinim skulpturama izrađenima od izvarene žice.
Jer mi ne znamo što imamo, nismo svjesni vrijednosti bogatstva naše pradjedovske ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta, ma iz ničega. Iz ničega su naši stari stvorili nešto, a mi bi iz nečega stvorili ništa. Jer ne vidimo, jer ne čujemo, jer ne osjećamo, jer sanjamo tuđe sne, spavamo budni i prolazimo mimo našu povijest u potrazi za budućnosti koju ne poznajemo.
Kad napustiš svoju tradiciju, vjeru, zemlju, pjesmu, običaje, kad napustiš svoje ja, gdje si i tko si čovječe? A ne treba tražiti i ići drugdje, tu – u maloj tećici, u malom mistu, u malom čovjeku – naći ćeš je.
– Prva slika bila mi je bokocrt jedne crkvice i tako sam stvarao do rata. Uglavnom su to bile replike postojećih dijela premda sam imao i nekih vlastitih, posebno motivi alke – govori Vučković koji je kao dragovoljac sudjelovao u Domovinskom ratu, ratu u kojem su brojni prolili krv, a i Andrija je dobio ožiljak za života. Dogodilo se to 20. listopada 1991. godine na Kamešnici, na Dubovim Vratima.
– Naišli smo na protutenkovsku minu, dvojica mojih suboraca su poginula i sigurno mi je i to dalo traume kojih nisam bio svjestan. Imao sam i povredu unutarnjih organa, točnije zgnječen lijevi bubreg, ali sad je sve dobro – kaže pa nastavlja.
– Napravio sam repliku crkve svetog Petra u Rimu 2000. godine. Bila je to moja zavjetna crkva, da mi Bog podari dobro zdravlje u životu. Crkvu sam poklonio u Vojni Ordinarijat. Kad je danas sveti Ivan Pavao II. preminuo 2005. godine odlučio sam mu u čast napraviti katedralu jer on je bio jedna od najključnijih osoba u priznanju Hrvatske kao neovisne zemlje.
Prije petnaestak godina, na nagovor supruge, Vučković je počeo i sa skulpturama. Prva je bila konj.
– Kad sam vidio kako je to dobro, iako nisam bio svjestan da ću izvarujući žicu moći stvoriti skulpturu, uspio sam. Našao sam se u tome jednostavno – veli Andrija. I redali su se konji i skulpture žena.
– Konj mi je najljepša životinja, bez obzira na Alku, iako me i to povuklo. Damama sam htio predstaviti ljepotu žene jer žena je nešto najljepše što je Bog mogao stvoriti. Moja supruga, majka, kćer ili nečija sestra i majka. Žene radim iz poštovanja i ljubavi prema toj osobi, ali na jedan neobično izdužen način.
I izrađuje ih, kako sam kaže, “cakama koje se ne mogu objasniti”.
– Ima nerviranja, posebno kad opečem ruku, jednostavno ne možeš ostati hladnokrvan jer je bol prejaka, ali ipak ljubav prema umjetnosti sve podnosi. Tehnika kojom radim je jako iscrpljujuća i spora, izvarivati žicu i stvarati skulpture je nešto što se ne može na brzinu, ali što je najzanimljivije – kad skulpturu završim, potekne mi suza jer sam izdržao do kraja. Radost je to – veli.
A svašta ljudi rade u željezu, prava čuda. Ima i umjetnika koji skulpturu naprave u gipsu pa je odlijevaju u željezu, ali struka i kritičari, povjesničari umjetnosti ili profesori kažu da nigdje nego kod Andrije Vučkovića nisu vidjeli takvu tehniku. Ručni rad.