Imoćanin u Indoneziji: Lombok i Ubud

Odlučili
smo se posjetiti Lombok, otok
udaljen od Balija nekoliko sati vožnje speedboatom. Preko otoka stigli smo u
gradić Mataraam koji ima jako malo
toga za ponuditi pa smo odlučili pronaći motor kako bi obišli što se obići da u
jednom danu. Međutim to se ispostavilo velikom preprekom jer smo šetajući
gradom shvatili da nitko drugo ne hoda, nego se vozi u autu ili na motoru. 

Svi
su nas čudno gledali i nije im bilo jasno zašto hodamo kraj ceste. Uporno smo
tražili motor, ali su nam svi govorili kako ne možemo naći motor za
iznajmljivanje nego samo automobil i vozača. Nismo odustajali i nakon sat
vremena smo naišli na neke mladiće koji su nam nakon pregovaranja rado dali
neregistrirani motor za 20 kuna. Ključ u bravu i krenuli smo prema Sengigi plaži. Na jednom brežuljku smo
parkirali motor,smjestili se i uzeli prženi kukuruz premazan domaćim chili
sosom i to je bio pun pogodak. Uživali smo u svakom zalogaju u tom neobičnom
spoju ukusa gledajući Sengigi plažu prepunu kupača, ali na žalost i prepunu
smeća i improviziranih suncobrana od plastične smjese. Tu su i  mjesta za iznajmljivanje maski za ronjenje,
djed koji prodaje kikiriki na plaži iz onih starinskih košara sa ramena i
slični neobični prizori. Vratili smo se u Mataraam i obišli ono što se dalo
obići jer zbilja grad je sve samo ne ono što bi nekome preporučili da ode
vidjeti i doživjeti. Džamija u centru grada, gradski trg i to je to. 

Čudan
spoj, čak smo naišli na Mcdonalds u takvom mjestu, zbilja iznenađujuće. Ujutro
smo krenuli prema resortu kojeg smo išli posjetiti i u kojem nam je bio plaćen smještaj
kojeg smo dobili , prostrani resort od nekoliko tisuća kvadrata, 33 – metarski
bazen, bijela pješčana plaža, soba, ne soba, već vlastita kućica sa dvorištem.
U svakom slučaju ne nešto što želimo i tražimo na putovanju jer preferiramo,
ali zanimljivo za vidjeti i doživjeti.  Na
plaži susrećemo Alija koji  na svojoj gondoli  priča da uzgaja perle i bisere. 

Zanimljiv tip,
odvodi nas do svoje improvizirane trgovine sazidane od dasaka na plaži i pokaže
nam ručne radove. Moja bolja polovica Kate primijeti jednu ogrlicu koja joj se
svidi i sad ja pokušavam naći način kako da je kupim od Alija upotrebljavajući
dobro istesane vještine Bargana.
Preskupo nam je dati 400 kuna za ogrlicu te pitam može li nešto drugo jer
nemamo novca.  Ali se čudi kako nemamo
novca, a odsjedamo u hotelu po noćenju koje vrijedi više od 3 prosječne
indonezijske plaće. Ne mogu mu objasniti kako smo tu završili pa mu jednostavno
kažem da nemamo novca i nudim mu nešto drugo.  Dam mu reklamnu majicu u kojoj sam se slikao  i dam mu svoju staru majicu koju kaže da će
pokloniti sinu.  Kate dobije svoju
ogrlicu od domaćih uzgojenih indonezijskih perli.

 Krenuli smo prema Gangga slapovima, a na dolasku nas je redar na parkiralištu pitao
odakle smo i kad je čuo Hrvatska počeo se derati Luka Modriććć, inače smo to
doživjeli par puta u režiji nogometnih fanatika te zemlje u kojoj je nogomet
jako popularan i igra se na svakom koraku. Slapovi su bili uvertira onom što je
tek slijedilo. Vožnja sve većim zabitima i selima u kojima nema ni asfalta,
došli smo do nekih mjesta u kojima ljudi još upitu prstom kad vide avion i  gdje djeca do 15 – ak godina nikad nisu
vidjeli bijelca. To je bio jak prizor, gledaju nas, boje se i ne znaju što da
rade svi im objašnjavaju tko smo i što tu radimo, ali oni su i dalje jako
zbunjeni. 

Neobičan doživljaj, nakon zaustavljanja na poljima riže na kojima smo
kratko radili sa domaćim ženama okopavajući rižu i slikajući se sa svom djecom
koja su imala veliki odmor i koja su nas uspjela uhvatiti motorom, stižemo u
selo Sendang. Ishodište za izlete na
vulkan Rinjani za koji na žalost
nismo imali vremena. Tu u selu smo pronašli Irfana našeg vodiča koji nas je
obećao voditi na najpoznatije slapove na otoku-Sendang Gile i Tiu Kelap
slapove. Da bi došli do tih slapova morali smo hodati džunglom pola sata i na
par mjesta smo morali prijeći hladnu rijeku. Potom smo se vratili smo  u resort i ujutro smo krenuli natrag na Bali. 

U luci Bangsal smo doživjeli neugodno iskustvo tako što naš speedboat taj dan
nije vozio jer se desio neki kvar, a kartu koju smo imali za povratak nam nisu
priznali pa sam nakon 3 sata pregovora bez dovoljno novca za povratnu kartu i
sa potvrdom za povrat novca od ove kompanije koja je otkazala dobio od
ljubaznih domaćina iz luke kartu po lokalnoj cijeni za koju sam, da bi je
platio, uspio razmijeniti direktno hrvatske kune u indonezijske rupije jer sam
uspio naći dečka koji skuplja strane novčanice, on je dobio egzotične hrvatske
kune, a ja dragocjene rupije za kartu. Dok smo se šetali prema brodu doslovno
cijela postava koja radi u luci nas je ispratila i nosila nam stvari jer su se
osjećali krivima za taj gaf kojeg je prouzročila kompanija koja je otkazala
vožnju i nije nam dala direktan povrat novca već smo to morali zatražiti
naknadno. Iživcirani, ali i ponosni na ljude koji su nas tako srdačno ispratili
i koji su nam izašli u susret vratili smo se na Bali ali ovaj put u Ubud,
mjesto u centru otoka u kojem smo se zadržali 2 dana prije povratka u Hrvatsku. 

Obišli smo još jedna polja riže,vozili se opet motorom kroz živopisna sela
unutrašnjeg dijela otoka koja su još više tradicionalnog štiha od onih na obali
načetih turizmom. Bali je predivan otok pun raznih mogućnosti i nebrojenih
mjesta i prilika za jednog putnika, ali imam osjećaj da turizam koji je jako
intenzivan lagano narušava život kakav se tu živio od uvijek, sve je manje
ljudi koji rade u polju, sve je više onih koji niti ne idu u školu nego odmah
kupe motor iznajmljuju ga i svojevrsni su lešinari koji kupe mrvice koje im
ostavljaju brojni turisti, ali imam osjećaj da kupe i zadnje mrvice svoje
tradicije koja se sve teže snalazi u takvom okruženju. Zadnji je dan u Ubudu
kojeg smo pročešljali do kraja vozim se motorom prema Ubud marketu i skrenem
lijevo kao i svi kroz jednosmjernu ulicu nekih 15- ak metara u krivom smjeru,
policija-stop. Pomislim kud baš sad, pokušam se praviti i pobjeći, ali me
vješto zaustave. Pomirim se s činjenicom da ću se morati izvlačiti. 10 minuta
kasnije nalazim se u improviziranoj vanjskoj policijskoj postaji okružen sa 3 policajca
koji mi kažu da sam napravio kaznu vožnje u krivom smjeru i nemam internacionalnu
vozačku. 

Uvjerim ih da je to internacionalna vozačka jer smo u EU, povjeruju
mi, ali mi kažu da sam napravio prekršaj. Upitam ih dečki, a da Vam dam nešto
pa da me pustite, pogledaju me očima u kojima nisam vidio ni razumijevanja, ni
ljutnju, jednostavno nisam mogao shvatiti što su pomislili u tom trenu. Nakon
20 sekundi odgovara policajac koji je jedini znao engleski jezik, može po 100
000 nama dvojici i slobodan si, ja drsko odgovaram po 50 000 danas idem na
avion imajte razumijevanja, slože se. Uspio sam srediti dvostruku kaznu po
cijeni od 25 kuna po glavi za 2 policajca. Viknem Kati izvadi pare, ona vadi
pare i dolazi prema nama,  a policajac će
njoj, no, no come here someone will see you, i tako se nađemo u situaciji da ja,
3 policajca i moja Kate čučimo ispod zidića i brojimo po 25 kuna dvojici
policajaca kao zamjenu za plaćanje dvostruke kazne. Ruka ruci i svatko nastavi
svojim putem. Sretni što smo dobro prošli i što su nas pustili bez lisica na
rukama nakon očiglednog mita. Odlučimo s preostalim rupijama otići na masažu za
koju smo čuli da je jedna od najboljih koje ćemo probati. Ispostavilo se da je masaža
bila jako dobra ali i neobična. Prilikom masaže osjetio sam nešto čudno na
svojim leđima i trebalo mi je par minuta da shvatim što. 

Žena koja me je
masirala imala je grube,radničke ruke koje su vjerojatno to jutro bile u polju
i tko zna koliko djece ona želi poslati u srednju školu kao Irfana i da bi to
napravila primorana je raditi doslovno cijeli dan. Iako je masaža bila sjajna,
osjećao sam se nekako krivo, ja sam tu, uživam, masira me žena koja zaslužuje
sve na ovome svijetu,htio sam se ustati i samo joj dati novce, ali to bi vjerojatno
ispalo kontraefektno pa sam odlučio zahvaliti joj najiskrenije što mogu i dati
joj nešto više novca na kraju masaže. Spoznaja i stvari koje su mi prolazile
kroz glavu dok me je masirala kao da su me otrijeznile! Budi zahvalan na tome
što imaš, nemoj se žaliti,bori se,koračaj i ne boj se. Nije bitno kako brzo
ideš bitan je smjer u kojem se krećeš,odaberi pravi smjer i uputi se. Ne osvrći
se i ne posustaj na bilo čije povike da ne možeš i da nisi vrijedan, svi smo
isto vrijedni i svi smo isti makar bili prepuni različitosti. Kao da mi je to
sve govorila žena dok me masirala svojim radničkim,grubim rukama.

Prepuni
dojmova krenuli smo na aerodrom u Denpasar,
u Dohi smo sreli istoga dečka Hrvoja s kojim smo sjedili u avionu na putu prema
Indoneziji i koji je putovao u Laos i baš smo se međusobno obradovali jedno
drugome. Čekajući ukrcaj u Dohi upoznali smo i na Milu, našeg emigranta sa
Korčule koji je postao uspješni biznismen u Aucklandu i po dolasku u Zagreb ga
nismo htjeli napustiti nego smo s njim čekali  njegov avion za Dubrovnik, a on je prilikom
rastanka izvadio vizitku svjestan kako je mladima danas teško naći posao, a i
motiviran našim doživljajima i životima rekao čuvajte ovu vizitku i nazovite me
ako ne budete imali drugog rješenja u životu,sjajna gesta velikog čovjeka.
Inspirativni Mile je bio zadnja osoba koju smo susreli dok nismo došli natrag u
Zagreb u našu bazu i laboratorij u kojem se stvaraju formule za sljedeće
avanture i putovanja.

Prepuni
dojmova,ne želeći još otići napustili smo tu čarobnu uniformnu zemlju,razmišljajući
o Indoneziji o tom svijetu koji se mijenja i nestaje, sumirajući u glavi ljude
koje sam putem susreo kažem sam sebi, pa ne postoji 7 svjetskih čuda kao što
govore, tvrdim da postoji 7 milijardi svjetskih čuda,jer svatko od nas je čudo
za sebe i svatko od nas ima nešto za ponuditi što netko drugi nema i baš u tome
je sva ljepota ovoga svijeta u kojem živimo.

Na
putovanjima vidiš puno toga,ali najvrjednije od svega je to što zaviriš duboko
u sebe,naučiš biti svoj i shvatiš da možeš i ono što si mislio da je nemoguće.