Goran Ivanišević uvršten u Međunarodnu tenisku kuću slavnih: “Prvi put u životu mogu reći da sam ponosan na sebe!”

Piše:

San se ostvario – rekao je 49-godišnji Splićanin Goran Ivanišević koji je točno u ponoć i službeno uvršten u Međunarodnu tenisku kuću slavnih kao prvi takav Hrvat. Na svečanosti u Newportu u Kuću slavnih uvrštena je i Conchita Martinez, prva Španjolka koja je 1994. osvojila wimbledonski naslov.

– Prije 42 godine sam započeo ovo putovanje iz malog grada Splita u Hrvatskoj i danas će ono završiti u Newportu. Na tom putu moram zahvaliti nekim ljudima, s kojima sam prošao kroz dobre i loše trenutke, kroz uspone i padove – rekao je Goran.

Spomenuo se i Davis Cup reprezentacije.

– Imao sam čast igrati za dvije države, prvo za Jugoslaviju, a nakon toga za Hrvatsku. Iz jugoslavenske momčadi ću spomenuti Bobu Živojinovića i kapetana Radmila Armenulića koji su mi mnogo pomogli. Iz moje hrvatske ekipe, izbornici Željko Franulović i Niki Pilić, Goran Prpić, Bruno Orešar, Ivan Ljubičić, Mario Ančić, Saša Hiršzon, Igor Šarić i Ivo Karlović. Zajedno smo igrali, smijali se i osvojili Davis Cup 2005.

Posebne dvije osobe u njegovoj karijeri bili su otac Srđan i majka Gorana, rekao je Ivanišević.

– Dvoje ljudi koji su žrtvovali svoje zdravlje, svoje karijere, svoje vrijeme i davali mi bezuvjetnu ljubav kako bih uspio. Mama i tata, nema tih riječi kojima bih vam mogao zahvaliti, niti mogu učiniti nešto čime bih vam mogao zahvaliti za sve što ste učinili za mene. Kad bih opet morao proći ovo putovanje, opet bih vas izabrao za mamu i tatu i opet bismo pošli zajedno. Volim vas i hvala vam na svemu.

Zahvalio se supruzi i djeci, prijateljima koji su bili uz njega, novinarima, ali i navijačima. Za kraj je ostavio zahvalu svom “jedinom gradu i jedinoj zemlji”.

– Mom rodnom gradu Splitu – gradu koji je dao toliko čudesnih ljudi i čudesnih sportaša. Gradu koji mi je podario najljepše i najsigurnije djetinjstvo, gdje sam mogao postati tenisačem kakav sam danas i kakav sam bio. Sve što sam gradio kroz svoju karijeru donio sam iz tog grada i postao čovjek kakav sam danas. Mojoj zemlji. Znate, mi smo mala zemlja velikog srca. Nikad ne prestajemo vjerovati. Imao sam mnogo uspona i padova, ali nikada nisam prestao vjerovati. Prvi put u životu mogu reći da sam ponosan na sebe.