Znanje ju je odvelo u svijet, srce uvijek vraćalo Sinju! Hana Breko Kustura prva je sinjska akademkinja, evo njezine priče…

Znanje. Ne može ga se izvagati, izmjeriti niti kupiti, ne stane ni u vitrine, ne nosi medalje i ne traži pozornicu. Znanje ostane zapisano u knjigama, u rukopisima, u svakom otkriću koje pomakne granice onoga što smo do jučer znali. Znanje ne poznaje granice ni jezike, prepoznaje samo predanost, strpljenje i godine rada. Sve ono što je stalo iza jedne sinjske priče, zapravo životnog pjeva Hane Breko Kustura, koja je svoj život posvetila glazbi, ali ne onoj koju slušamo, nego onoj koju je trebalo pronaći, istražiti, razumjeti i sačuvati. Put koji je započeo u rodnom kraju odveo ju je do najviše hrvatske znanstvene institucije – Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, gdje je proljetos izabrana za redovitu članicu. Prva baš iz Sinja, premda je iz Cetinske krajine svoje mjesto tamo imalo njih šestero od čega je jedini živući još Anđelko Akrap, vodeći hrvatski demograf rođen u triljskom naselju Bisko.

Da je moguće otvoriti stranice života Hane Breko Kusture, između njih ne bi se nalazile samo knjige i znanstveni radovi. Iz njih bi odzvanjale note stoljećima stare crkvene glazbe, miris rukopisa te tišina knjižnica u kojima je tragala za zvukovima koje je vrijeme gotovo zaboravilo. No, da bi se razumjela težina njezina životnog puta i rada, valja se vratiti na sam početak. U vrijeme kada je Hana, izdanak poznate sinjske i alkarske loze Breko, tek otkrivala svijet koji će joj obilježiti život.

– Moj životni put krenuo je, naravno, u mom rodnom Sinju, u Glazbenoj školi u današnjoj palači Tripalo, gdje je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bila Osnovna glazbena škola.. Mjesto rođenja je Split, ali to je samo igra slučaja, kao i kod većine Sinjana. Baš tamo nalazila se prva soba u kojoj sam imala satove klavira, tu su mjesta mojih prvih glazbenih susreta, prvih druženja i mjesto koje je utrlo moj kasniji životni i profesionalni put, a da ja toga uopće nisam bila svjesna. Toga su bili svjesni moji profesori – govori Breko Kustura i nastavlja.

– U Sinju sedamdesetih i osamdesetih godina gotovo je svako drugo dijete išlo u glazbenu školu. Ići u glazbenu školu bio je ritual. Mi smo bili djeca koja su bila nadarena, neki više, neki manje, ali to je jednostavno bio trend. U glazbenu školu se moralo ići. To nije bilo kao danas, kada djeca dođu, odrade svoj sat i odu kući. U moje vrijeme nismo svi imali klavire. Ja svoj klavir nisam imala sve do kraja osnovne glazbene škole. Zato smo dolazili kod podvornice, upisivali svoje ime, vrijeme i sobu u kojoj ćeš taj dan imati priliku vježbati. Svoj red na klaviru dočekali bi igrajući se u blizini, a odmah tu u okruženju je i crkva Čudotvorne Gospe Sinjske. Danas je cijela ta priča oko glazbe drugačija. U moje vrijeme natjecanja u glazbi bila su gotovo nepoznata i baš su zato mnogi od nas uspjeli jer smo glazbu doživljavali kao dio obrazovanja, neopterećeni uspjesima, brojkama, postocima i prosjecima 5,0.

A život često najveće putove otvori onda kada ih najmanje planiramo. Ni Hana tada nije mogla naslutiti da će je upravo jedan razgovor usmjeriti prema području kojemu će posvetiti cijeli svoj znanstveni život. Sve je, kako to obično biva, počelo sasvim slučajno…

– Na trećoj godini studija muzikologije slučajno sam se susrela sa sinjskim dugogodišnjim crkvenim zborovođom i orguljašem Bazilike Čudotvorne Gospe Sinjske, fra Jurom Župićem. Prije toga već sam imala kontakte s pokojnim fra Josipom Antom Soldom i oni su me polako uvlačili u taj svijet crkvene glazbe. Međutim, nije se moglo samo s muzikologije doći do crkvene glazbe. Fra Jure mi je rekao da nema druge nego upisati Institut za crkvenu glazbu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. I, evo, igra sudbine ili Božji prst htjeli su da dođem upravo profesorici, pokojnoj sestri Imakulati Malinki, koja je bila profesorica orgulja i fra Juri i meni. Tako je krenuo moj put crkvene glazbe, učila sam liturgiku, gregorijansko pjevanje, orgulje i sve ono što čini crkvenu glazbu – priča Breko Kustura.

Današnje orgulje u sinjskoj crkvi, taj čudesan izvor raznih zvukovnih boja, postavljene su još 1958. godine kao donacija vjernih štovatelja Gospe iz domovine i Amrike, napravljene u Ljubljani. Prve orgulje u crkvi bile su još 1729. godine. Srušene su četrdesetak godine kasnije, u razornom osmodnevnom potresu koji je pogodio Sinj. Nije zato slučajno što je upravo Sinj kroz stoljeća iznjedrio brojne glazbenike, skladatelje i zborovođe. Glazba je ovdje oduvijek bila dio svakodnevice, jednako kao i vjera te alkarska tradicija. O tome svjedoči i Gradska glazba Sinj, nasljednica Sokolske i Kongregacijske glazbe, čiji počeci sežu još u 1862. godinu.

Upravo se na tom spoju glazbe, povijesti i identiteta kreće i Hanin znanstveni rad. Njezino najnovije istraživanje posvećeno je alkarskom zovu – prepoznatljivoj melodiji koja prethodi svakom hitanju alkara prema meti, a za koji, kako otkriva, postoji poveznica sa srednjovjekovnim marijanskim fanfarama u poljskom Krakovu. Marija se posebno časti i u Sinju. Zbog nje se trči Alka, njoj u čast odzvanjaju fanfare, a njezino Svetište stoljećima čuvaju franjevci. Upravo su oni, govori Hana Breko Kustura, bili prvi nositelji glazbene kulture i glazbenih zapisa u Cetinskoj krajini.

Baš kako je uz svoje ostala i Hana Breko Kustura. I koliko god da je njezin znanstveni put vodio prema Zagrebu, europskim sveučilištima, istraživačkim centrima diljem svijeta, ta nit koja je veže uz Sinj nikada nije puknula. Naprotiv, s godinama je postajala sve snažnija.

– Ulazak u redovito članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i titula akademkinje za mene su čast, privilegij, obveza i jedno potpuno novo iskustvo koje ispunjava posebnom vrstom ushićenosti. Kad danas pogledam svoj Sinj, zatim Split u kojem sam završila srednju glazbenu školu, Zagreb i nakon toga cijelu Europu, Ameriku i Kanadu, gdje sam se usavršavala, mogu reći da je sve to vrijedilo. Vrijedilo je imati jedan složen i zahtjevan životni put, pun rada. Ipak, ono što je ostalo konstanta jest povratak Sinju. Jednostavno, svaki put pronađem razlog za povratak. Ako ne obiteljski, onda znanstveni, jer se uvijek vraćam u samostanski arhiv u Sinju koji je jedno neistraženo vrelo. Zapravo sam sretna jer vjerujem da ću, sve do mirovine, a nadam se i dugo nakon nje, imati razlog vraćati se Sinju, ovdje raditi i, nadam se, biti na ponos svome gradu!