Posljednja tkalja u Krstaticama: Danas možeš tkati po cile dane, nesta naroda, nesta svijeta

Jednu od nekoliko posljednjih tkalja u Splitsko – dalmatinskoj županiji, posjetili smu u Krstaticama, zaseoku Vuletići. Krstatice su naselje u sastavu općine Zagvozd, jednom od dijelova Imotske krajine. Baš kao i tolika druga slična područja, Krstatice gube bitku s depopulacijom i iseljavanjem stanovništva, no postoje i drugi rijetki primjeri povratka na rodnu grudu i u rodni zavičaj, osoba koje egzistenciju nastoje ostvariti na naslijeđenim djedovinama.

Tkalja Marija Vuletić za tkalačkim je stanom provela više od pola stoljeća. Za to je vrijeme napravila toliki broj tkanih torbi “zobnica“ ili “zovnica“, da gotovo i nema države na svijetu gdje nisu završili njeni ručni radovi. Tako nam gospođa Vuletić priča:

– Dođu ljudi, uvijek netko traži za kupiti zovnicu i želi je sačuvati kao podsjetnik ili uspomenu na rodnu krajinu. Netko je želi pokloniti kao lijep suvenir nekome, posebno onome tko cijeni tradicijsku umjetnost. Dosta sam zovnica i poklonila, tako da gotovo nema kraja na svijetu gdje nisu završile. Nekada je u mom selu bilo mnogo žena koje su tkale. Radilo se najčešće po noći, u miru, neometane od druge rađe. Tako ne bi nikome smetale. Međutim, danas možeš tkati po čitave dane. Jer gotovo da nemaš kome, ni za koga, nesta svijeta, nesta naroda, nesta tkalja i tkalačkih stanova…

Kako to obično biva, stranci puno više cijene određene nacionalne tradicijske vrijednosti, od nas samih. Tako nam gospođa Vuletić priča kako ju je nedavno kontaktirala izvjesna gospođa iz Švicarske, koja na svojoj liniji školskih torbi, želi imate šare sa zobnica iz Imotske krajine. U svakom slučaju, to bi bio jedan zanimljiv projekt. Najveći joj problem ipak predstavlja pribaviti sirovinu za svoj rad, ali snalazi se na različite načine. Stoga nije rijetkost da potrebni paketi za rad stižu iz Njemačke ili udaljenijih zemalja. Unatoč visokom broju godina, gospođa Vuletić nema problema s vidom, tako da ustrajno nastavlja sa svojim radom, u kome se može prepoznati istinska ljubav prema tkanju.

Inspiraciju za svoj rad pronalazi u tradicijskim motivima Imotske krajine, zabiokovlja i same prirode. Pokazala nam je i nekoliko zanimljivih kamenih kaskadnih terasa, gdje se jasno mogla uočiti sva skladnost čovjeka i prirode. Baš kako su i skladne šare na njenim rukotvorinama. Kako je i sama naglasila “tkat će dok god bude mogla“. Stoga gospođi Vuletić želimo što duži životni vijek, kako bi što više domaćinstava imalo priliku pribaviti ovaj suvenir nacionalne tradicijske baštine.