Ernest Justinberg: Nakon kopna i mora, za 104. rođendan spremamo iznenađenje iz zraka

Ako se za nekoga može reći da je splitovac od rođenja, taj je sigurno Ernest Justinberg, danas 63-godišnjak, koji je cijeli svoj život proveo uz Crvene. Ovaj gospodin glavni je pokretač svih navijačkih akcija vezanih za RNK Split, a mnoge od njih iziskuju mnogo truda i vremena, zato je zaslužio poseban djelić ovogodišnjeg “Splitovca”. S klubom je prošao put od trnja do zvijezda, a danas ne krije ogromno zadovoljstvo što njegovi Crveni predstavljaju stabilnog prvoligaša, kolektiv koji teži samom vrhu hrvatskog nogometa. 

Zašto ga tek sada spomnjimo? E, pa zato što je Justinberg najzaslužniji za originalnu proslavu Splitovog 103. rođendana. Za uplovljavanje crvene jedrilice na splitsku Rivu čulo se i u dalekoj Americi, na što je posebno ponosan, a sama realizacija pothvata trajala je gotovo mjesec dana. Iskoristio je ogromnu zastavu koju je skrojio za stoti rođendan kluba, a ista se tada vijorila niz cijelu dužinu katedrale svetog Dujma. Justinberg nam je prepričao kako je došao na ideju uplovljavanja jedrilice na Rivu koja je tog popodneva iznenadila brojne Splićane koji su se našli na uobičajenoj kavi. 

– Jedrim od djetinjstva, a brod imam već 34 godine, stoga mi je palo na pamet da za rođendan napravimo poseban program. Zastavu sam šio gotovo četiri mjeseca, žena mi je doslovno popizdila, pa sam rekao, već kad je imam napravit ću show za pamćenje, nešto što nijedan klub nije napravio. Jedrilica ima deset metara, s njom sam oplovio pola Jadrana, rekao sam imam sve, samo je potrebno uložiti malo truda. Zastavu sam podijelio na tri dijela, sašio je na jedra, sve na ruke. Skoro pet dana mi je trebalo za to, ali nisam se bunio, ne postoji umor kad nešto baš želiš napraviti, ljubav je jača od bilo čega. Nema para, nema sile koja može nadjačati ljubav prema klubu. Mlađi navijači su me pitali treba li mi pomoć, ali htio sam sve sam napraviti – pripovijeda nam Justinberg kako je započela priča o crvenom jedrenjaku. 

U samoj realizaciji pomogli su mu Crveni Đavoli, zaplovili su od Marjana pa sve do Rive, gdje su ih dočekali navijači i uprava kluba. 

– Zvao sam Alena Munitića, Mira Krstulovića, Markulina i ostale da mi pomognu nositi sve skupa. Na kraju je ispalo fenomenalno, zapivali smo, zapalili bengalke, stranci su sve snimali, bilo im je jako zanimljivo. Na kraju je odjeknulo i u Americi, zvao me prijatelj i pita “šta je, šta si ovo napravija?”. Bilo mi je drago da se pročulo – dodaje šjor Ernest i već najavljuje novi podvig za sljedeću godinu. 

– Osvojili smo kopno, more, ostao je samo zrak. Neću više ništa reći, Splićani mogu očekivati iznenađenje iz zraka za 104. rođendan, bit će originalno kao i do sada. 

Spomenuli smo da je gospodin Ernest Splitovac od rođenja, znači pune 63 godine vezan je za klub, ponajviše zahvaljujući svom ocu. 

– Moj pokojni otac Ante rođen je 1909. godine, a od svoje 14 bio je član kluba, cijeli radni vijek bio je marangun u splitskom škveru, a cijeli život bio je jako privrežen Splitu. Kao radnik se i pridružio Crvenima, a s 18 godina čak je zaigrao za Split, no samo jednu sezonu. Pitao sam ga zašto tako kratko, a on mi je objasnio da su tada za Split igrali mladi navijači, klub se tek oformio, morali su igrat tadašnju Splitsku ligu, a kako nisu imali dovoljno igrača, nastupali bi mladi navijači. Otac je mene i mlađeg brata odmah po rođenju upisa u klub, zato kažem da sam ja splitovac od rođenja, o’kolina…

Prijeklom je Austrijanac, ali njegovi već generacijama žive u gradu pod Marjanom.

– Moj pradjed, također Ernest, je Austrijanac iz Klagenfurta, on je s dvije godine došao u Split. Za vrijeme Marije Terezije i Josipa 2. Austrija je slala vojne namjesnike u Dalmaciju, pa su tako došli i moji preci. Tu smo se pomiješali s domaćima, moja baka je Vinka Matošić iz Varoša, prva rodica legendarnog Frane Matošića, a od majke otac je Filip Šegvić s Lučca, sve stara splitska prezimena… U Austriji više nemam nikoga, nisam nikad ni bio tamo. 

Kao dijete upisao je i nastup za svoj voljeni klub. 

– Otac je brata i mene uvijek vukao sa sobom, a utakmice Splita bile su neizostavne. Često smo dolazili i na treninge, pa sam se ja jednog dana odlučio priključiti klubu. Igrao sam u pionirima, tri godine sam igrao desnog beka. Dica iz cile ulice bi tada išla trenirat, sa mnom su bili braća Brnabići, Rino i Rudolfo, Neno Katunarić iz Radunice i brojni drugi, da bi na kraju jedino ja i moj prijatelj Bogdan Merlović ostali trenirat. Bili smo uporni. Primio nas je barba Luka Kaliterna, tri mjeseca smo bili kod njega, a onda nas je preuzeo profesor Mili Buterer. Na kraju sam se posvađao s njim, odnosno ja i Šegvić smo se posvađali oko jednog baluna, a Buterer nas je kaznio s dva mjeseca nedolaska. Na kraju se nisam ni vraćao trenirati, ali ostao sam vezan za klub kao navijač, to te drži cijeli život. Tada je na stadion znalo dolazit po 15 tisuća ljudi, kad bi Hajduk imao lošije rezultate, imali bi redovito više navijača od njih. Gledao sam Splita u kojem su igrali Ivić, Poklepović, Gulin… Lijepa vremena su to bila. 

Novi uzlet RNK Splita Justinberg doživljava vrlo emotivno, s pravim guštom dolazi na svaku utakmicu i gleda Crvene koji su se poput Feniksa izdigli iz pepela. 

– Najteže je bilo vidjeti kako klub stagnira, a ti ne možeš ništa napraviti, klub se gasio a mi smo bili nemoćni. Ovo što su napravili braća Slaven i Jozo Žužul, to je pravo svjetsko čudo. To nikome nije uspjelo, ne samo da su Split vratili u prvu ligu, nego su ga obnovili od dna vrha. Zaista, svjetsko čudo, dao Bog da sto godina dožive i da ja doživim da Split bude prvi i da se stadion napravi. Nije sve u novcu, oni su ujutro i popodne tu, rješavaju sve moguće i nemoguće stvari. Njihove familije trpe zbog toga. Ljudi koji to možda ne vide, ali njima treba skinuti kapu. Kad dođete na umjetnu travu i one svlačionice gore kao da ste ušli u hotel Hilton, sve je uredno, čisto, na svom mjestu… Kadeti, juniori, pioniri imaju po tri trenera, fizioterapeute, doktore. Mi smo trenirali na crnom garbunu, a na parkingu je bila zemlja, tu bi nas Mili Buterer odveo na trening, u stare majice, a nakon toga pod hladne tuševe. Dali bi nam čašu čaja nakon treninga. Ovo je renesansa kluba koja se dogodila rapidno. Da nije bilo kvalitetnog rada ne bi došlo do ovoga.