Nema svjetskog analitičara ili matematičkog modela koji će
predvidjeti tko će nakon ovih izvanrednih izbora na koncu uzdignutih ruku
grliti stranačke pristaše i dobiti mogućnost zasjesti u iznimno vruću fotelju
Banovine, i to samo desetak mjeseci otkako su Splićani već odlučili povjerenje
dati Ivici Puljku.
Puljak se želi vratiti na čelo Splita, a u izborni je boj
HDZ poslao čovjeka bez stranačke iskaznice. Zoran Đogaš pet je godina bio prvi
čovjek Medicinskog fakulteta u Splitu, a to iskustvo sada želi preslikati na
nešto veću radnu grupu kakva je u Gradskoj upravi.
Ogromna odgovornost i žrtva bit će potreban saveznik onomu
tko “upadne” u vruću fotelju prvog imena grada jer problemi ovdje
nisu od jučer nego traju godinama i zahtijevaju snažan duh i ogromnu volju. Od
56 godina koliko ima na plećima, 26 je godina u znanstvenim krugovima, podučava
i stvara, stručnjak je u području poremećaja disanja tijekom spavanja.
Što biste napravili prvo za građane Splita, da imate tu
priliku?
– Ono što treba prvo, a treba i sada, u ovom
trenutku, je razgovarati s ljudima, a onda krenuti na posao. Puno je stvari u
kojima je moguće odmah ostvariti napredak. Potpuno nam je jasna slika o prvim
danima i potrebnim prvim potezima u Banovini. Odmah se treba baciti na posao i
ubrzati realizaciju Žnjana i Tehnološkog parka na Dračevcu. Garaže treba odmah
vratiti na dnevni red, kao i pojačati službu urbanizma, odnosno napokon staviti
u funkciju Zavod za urbanizam. Veliki su problemi ovog ljeta u centru grada i
potrebno je učiniti sve napore da se odluke o komunalnom redu poštuju i to
odmah. Odmah bismo išli u uređenje kupališta i zapuštenih dječjih igrališta,
ali i na sanaciju ulica koje su u najlošijem stanju. No, Split pod mojim
vodstvom neće biti grad krpanja, već grad za velike stvari i projekte. Jedan od
njih su Europske igre 2027. godine, ali i žurno iskorištenje EU sredstava za
vrtiće i škole, izgradnja kompostane u suradnji sa susjednim gradovima te
rješavanje željeznice Split-Zračna luka-Trogir.
Često uspoređujete Medicinski fakultet i grad. Na čelu
fakulteta ste bili pet godina. Bilo je puno posla?
– Ja sam i kao prodekan radio na poslovima nastave
i studentskih pitanja, što je vjerojatno najzahtjevniji dio posla. I to dvaput
po četiri godine. Bila je to zlatna škola upravljanja i kasnije sam to
iskoristio kao dekan.
Još 1997. godine ste doktorirali, disertacija je laicima
čudnog i neshvatljivog imena, pa dajte malo to razdvojite na proste faktore,
kako u matematici kažu...
– Radio sam temeljna istraživanja u neuroznanosti, da
pojednostavnim, zapravo kako mozak radi. U mozgu postoje dvije glavne vrste
receptora, dvije molekule, dva neurotransmitera od kojih jedan neuronima govori
da rade, a drugi da stane. I to na dijelu mozga koji regulira disanje. Čitav
moj život u znanosti je disanje, kao i poremećaji disanja u spavanju.
Zašto medicina i neuroznanost?
– Zapravo sam od početka maštao krenuti prema medicini.
Jedino me na kratka razdoblja privlačila arhitektura. Mozak mi je bio
interesantan, a s druge strane i genetika, i splet okolnosti je bio da sam
otišao na neuroznanost u Ameriku.
Već smo govorili o
poremećajima disanja u spavanju… Pa koliko onda danas ljudi muku muči s time?
– Užasno veliki broj ljudi, i zato već dva desetljeća
pokušavam senzibilizirati javnost. Procjenjuje se da oko milijardu ljudi pati
od poremećaja disanja tijekom spavanja. Taj poremećaj je povezan sa svim
bolestima današnjice – od povišenog arterijskog tlaka i šećerne bolesti. Rizik
je i za moždani udar, debljinu i drugo. Daleko najveći broj je, što nije dobro,
da poremećaji nisu prepoznati, liječeni i dijagnosticirani.
Obitelj vam je ključna u svemu?
– Bez međusobne potpore u obitelji ništa ne ide. Nije nitko
od njih bio za ovu moju epizodu u politici na početku, ali kad su se stvari već
tako dogodile, onda smo potpora jedni drugima. Sad su mi najveći kritičari, ali
i najvjerniji navijači.
Bili ste i koordinator Festivala znanosti u Splitu… Dakle,
mladi ljudi su vam, često ih spominjete, fokus djelovanja.
– Mladi ljudi su budućnost. Ja sam bio prvi koordinator
Festivala u Splitu. Vodim i Tjedan mozga punu 21 godinu. Ideja je bila da
Festivalom znanost izađe vani među ljude, da nije samo u četiri fakultetska
zida.
U SAD-u ste bili četiri godine. Pamtite samo sretne dane?
– Tu je bila prekretnica u mom životu. Znanost koju smo tada
radili je nešto najbolje na svijetu. Ništa me više nije impresioniralo kasnije,
a kad imate otvorene oči, onda naučite i druge stvari korisne za život. Puno je
lakše i ugodnije živjeti, puno se sigurnije osjećate jer možete planirati,
imate predvidljivost što ćete biti. Da sam tamo nastavio biti liječnik put bi
mi u svemu bio definiran – znao bih što bi vozio, kakvu bih kuću imao, kakav
društveni status, ali… nije to to.
Iako mnogi nisu vjerovali, tako su meni barem rekli, Vi ste
se iz Amerike vratili u Hrvatsku. Kažu da ste to obećali i obećanje ispunili?
– Dobro ste upućeni. Obećao sam roditeljima i tadašnjoj
curi, današnjoj supruzi. Pokojnog oca i mamu su često provocirali da se neću
vratiti jer mi je u Americi dobro i da su mi šanse velike. Ali, ja sam se
vratio. Želio sam u Hrvatsku, u svoj Split donijeti nešto novo.
Dakle, zbog toga ste osnovali Centar za medicinu spavanja u
Splitu…
– Pa… Dođete u Ameriku, vidite da nešto postoji, naučite,
a ovdje je onda ostalo samo naći pacijente. Ipak, ni u Americi tada nije bilo
nikakvog centra takve vrste. Trebalo je početi od nule. Profesor Goran Račić i
ja smo, zato, zajedno s mladim suradnicima, zamolili ravnatelja bolnice u
Splitu da nam da derutan dio ustanove za tu svrhu. I eto, bio sam uporan,
dosadan, skupili smo mnogo donacija i onda smo spojili KBC i Medicinski
fakultet i napravili čudo. Naš primjer slijede drugi sada.
Kako biste Vi sebe predstavili javnosti? Tko je Zoran Đogaš
iza 15 sati?
– Sasvim običan čovjek koji voli sport. Čitav život sam se
bavio sportom. Sada najviše nogometom, i malim i velikim. I sad nastojim otići
s ekipom na balun, unatoč kampanji. Obilježio me i šah. Kad sam počeo u
četvrtom osnovne, bio sam drugi na prvenstvu Hrvatske. Drugi jer sam prokockao
priliku, ono što nisam smio. Oni koji igraju šah znaju što su “raznobojni
lovci”. Da, to sam prokockao… hehe. Iako ne volim o tome pričati,
pogotovo sad u kampanji, nakon 15 sati sam često fokusiran i na humanitarni
rad. Stalno upozoravam na probleme s mozgom, upućujem na autizam, cerebralnu
paralizu, ADHD, i drugo. Udruge i pojedinci s kojima surađujem to znaju, neću
ih sad spominjati. Ali to su stvari koje dušu i srce.
Svirate i gitaru. Jeste to samouko?
– Naučio sam je svirati u crkvi, kod don Bobe u Varošu. Masu
je djece bilo tada, svi su bili aktivni, imali smo čak i jedan bend koji je
punio crkvu u 11 sati nedjeljom jer smo imali dvije električne gitare i
orgulje. Bio je i čitav niz pjevača i pjevačica.
Svirali ste i za jednu brucošijadu, koliko znam…
– Da, istina. Na Medicini. Bio je to “ad hoc”
napravljen bend s kolegama liječnicima, ali i s Mirellom Meić, Stefanom
Kokoškovom, Matom Perkovićem, Denijem Karelovićem… Pripremili smo čitav
koncert u mjesec, dva dana.
Okušali ste se i u drugim sportovima, a volite i
planinariti?
– Itekako. Vaterpolo, judo, plivanje, basket… Gibanje,
sport, od mladosti je tako. Jedno
vrijeme sam sa suprugom stalno išao po Mosoru, ne samo od Sitnog Gornjeg nego i
preko Žrnovnice što je nešto duži put, ali malo je vremena sada. Treba svakako
više.
Basket ste mi spomenuli, on je odgovaran za dva metra?
– E nisam. Zapeo sam malo. Tri centimetra manje od dva
metra… Sin je blizu dva metra, i on je igrao košarku, ali imao je nezgodan
lom ruke pa je morao odustati.
Imate neke poveznice i sa Zagorom, otac vam je iz Crivca?
Ili Crivaca, kako vi to kažete?
– Crivaca. Vjerojatno je pravopisno Crivca, ali… Crivac je
očevo mjesto, a Gradac mamino mjesto. Ta dva su me mjesta obilježila. U Crivacu
su baka i djed poginuli u Drugom svjetskom ratu, ali imali smo baku i djedu u
Gradcu. U Crivacu ima jedna kućica u koju nekad odemo, otac ju je napravio da
nas malo privuče i poveže.
Je li Vas strah i nelagoda od politike ili se tu dobro
osjećate?
– Veliki je ovo izazov, ali ja smatram da imam odgovornost
prema svom gradu. Ja želim da ovaj grad bude najbolji i najljepši na svijetu,
isto kao i cijela zemlja. Ne želim da se moj grad koristi za realizaciju
nečijih nacionalnih ambicija ili za sitno povećanje rejtinga. Split nikome ne
smije samo biti odskočna daska, već mora biti na prvom mjestu. Kroz čitav život
mi je Split prvi i jedini, nikad nisam i nikad neću otići iz njega. To živim i
sad pričam te radim i u ovoj kampanji. Siguran sam da će to moji sugrađani
prepoznati.