Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović posjetio je Obrovac u kojemu je stanje i dalje vrlo teško nakon što je rijeka Zrmanja preplavila gradić.

- Prati se situacija i ja sam ovdje uvjeren i uvjerio sam se da sve sastavnice žurnih službi odrađuju velik posao. Odrađuju ga kvalitetno i profesionalno, a vidjet ćemo na što ćemo morati angažirati snage u danima koji nadolaze.

Dobra je vijest da vodostaj opada.

- Kiša pada, ali vodostaj opada. Situacija ovdje ovisi i o onom što se događa i na Velebitu i iza, znamo da ima dosta ponornica, tu je i Otoča koja je na neki način dovela do preopterećenja ovih rijeka koje se ulijevaju u Zrmanju. Zrmanja se podigla kao nikad u povijesti, a tome je pridonijelo i jugo. Imate sudar plime i velikih količina kiše i to se sudarilo na području Obrovca, a posljedice vidimo i sami.

- Klimatske promjene više nisu teoretsko pitanje nego pitanje čije posljedice osjećamo. Moramo voditi računa na kakvim površinama gradimo objekte – jesu li u bizini vode, kakvi su temelji, na kojoj je nadmorskoj visini

Gradonačelnik Ante Župan je bio uz ministra Božinovića.

- Količina padalina je u jednom danu praktički bila kao veliki dio godišnjeg vala. Druga zamka je naše uvjerenje da ovaj zid od poplave da je on aspolutna zaštita da se ne može dogoditi preko te razine, ali dogodilo se. Zadnji pokušaj odmuljivanja sam ja radio prije 17 godina. Išli smo na pijesak koji je navodno mogao grad upotrebljavati. Mi smo to pokušali, ali brod se pokvario i drugog nismo mogli naći.

Hajduk je te '92. postao prvi prvak Hrvatske, a Dinamo, tadašnja Croatia nije osvojila niti kup jer trofej je ponio Inker iz Zaprešića. Narasle su dogodine i ambicije Hajduka da obrani titulu, ali splasnule su nade kako su stigli prvi vjesnici proljeća, u slučaju Bijelih bio je to juriš trupa Ćire Blaževića prema naslovu, tada trenera Croatije. Glavna akvizicija bio im je Mario Stanić, pridošlica iz Željezničara. U vihoru rata skrasio se u Zagrebu i postao vihor zagrebačkom sastavu dok je Hajduk muku mučio, eto, čak i s Belišćem zbog čega je s klupe odletio Stanko Poklepović.

Novu svježu krv našli su u Ivanu Kataliniću, vrataru i treneru vratara koji je imao te sklonosti trenera - nije to bila tajna. Kate, uzmi ti... govorilo se u kancelarijama Poljuda. I tako, bilo je to dva dana nakon što je otpuhao 42 svjećice na rođendanskoj torti, 19. svibnja 1993. godine, igrali su Hajduk i Croatia prvu utakmicu drugog hrvatskog finala Kupa i Hajduk je pobijedio sa 4:1 u nezaboravnoj atmosferi. Teren su tada prekrili „papelitosi” što ih je Torcida u ekstazi pobacala u znak slavlja i fešte. Stariji će se sjećati da su ti "papelitosi" premijeru na domaćim travnjacima imali šezdesetih godina, kad je na Maksimiru Hajduk s Dinamom odigrao pomirljivih 1-1.

I onako, svojstveno, na juriš i dišpet Hajduk je na pogon Ardijana Koznikua (2), te Joška Jeličića i Marija Novakovića stavio obje ruke na osvajanje Kupa, i zbilja je to bilo prvo Rabuzinovo Sunce što je obasjalo Poljud iako je u revanšu Croatia bila bolja. 

Bio je to početak razdoblja Ivana Katalinića koji je nanizao za kormilom Hajduka 940 dana. Flegmatična je to bila faca, zarana je naučio da od nerviranja, od padanja u stresne situacije, nema koristi. I bio je strpljiv, nikada da zatraži nešto preko reda, jednostavno čekajući da na njega dođe "mac", kako mi to kažemo u Dalmaciji.

- Od malih nogu vezao me balun, posebno po ulici. Kad sam u šestom razredu naglo izrastao, a imao sam već 187 centimetara, na prvenstvu u sedmom razredu, prvenstvu u nogometu, falio je golman jer nitko se nije htio bacati po onim terenima koji su više nalikovali na kakvu njivu nego na travu. U Trogiru iza Kule Kamerlenga je bio jedan dio travnati pokraj gola, što od vlage, što od sjene i tako sam pristao. Meni se još uz to nije dalo trčati. Stric mi je bio trener juniora i na preporuku mog profesora tjelesnog, otišao sam u Slavena. Sve je krenulo s dvanaest godina, a prvu utakmicu igrao sam, jest prošlo puno godina, ali sjećam se - u listopadu 1963. godine. Još doma čuvam registraciju. Juniori Slavena tad su igrali u Dalmatinskoj ligi, proglašen sam najboljim golmanom u ligi i otišao sam sedamdesete u amatersku reprezentaciju Hrvatske gdje sam isto proglašen najboljim golmanom. Iste te godine u lipnju sam potpisao ugovor s Hajdukom - kaže Katalinić koji je već s 18 godina došao na Stari plac iz Trogira. One 1971., šampionske godine Bijelih, upamćene po činjenici da su se domogli naslova prvaka Jugoslavije poslije punih 16 godina, Katalinić je pozirao na skupnim fotografijama kao treći vratar, ali nije debitirao u prvoj momčadi premda voli kazati kako je i kao pričuvni čuvar mreže sudjelovao u trijumfu.

A u Sinju je njegove majstorije među vratnicama prepoznao Marijan Travizi ili bolje kazano Cejo, legendarni junakov tajnik.

- Teren u Sinju bio je travnat, prvi put se tada puštala glazba na terenu i mene je ona toliko motivirala na zagrijavanju da sam branio kao nikad do tada. Tko ne bi. I tako obranim ja par pokušaja, a tajnik sinjskog Junaka, koji je uvijek sjedio na banku iza gola, prozvao me Banks. Banks je tad branio za Englesku reprezentaciju. I ostalo je Banks. Od tada sam i nosio žuti dres, bio je i crni. Imao sam i drugih nadimaka poput Cat, mačka, posebno kad sam igrao van Hrvatske. Kasnije me je i Slaven Alfirević prozvao Ivan Grozni, kad sam igrao kontra Dinama. 

Put domovine čovjeka po kojem je dobio nadimak otišao je Katalinić, potpisao za Southampton, postao tako prvi, a do danas i jedini hrvatski vratar koji je nastupio u najvišem rangu engleskog nogometa, ali Ivan svaki početak vraća na "hajdučke postavke".

- Uspjehe u Hajduku koje je napravila generacija sedamdesetih, nitko neće ponoviti, naročito pet puta osvajanje kupa u nizu, a jednako tako do 1978. nismo nikako izgubili u Beogradu sa Zvezdom i Partizanom. Mislim da su to i bile i ostale najbolje godine Hajduka. A u to vrijeme su treneri imali njuha za sve. Meni je Mladinić samo rekao da za dvije ili tri godine neću biti među brankama, i falio je, ali onda sam imao i trenera Bearu, njega sam naravno najviše slušao, radio je na meni, zapravo me naučio svemu. Pošteno mi je rekao da moram trenirati tri godine da bi postao nešto, premda sam bio treći golman u ekipi. Rekao mi je da ću postati reprezentativac, dok su se neki smijali. I onda sam ga pitao kako je on to znao, a on mi je rekao da je sve ono što mi je savjetovao i govorio naišlo na moje plodno tlo te da sam prihvaćao kritiku i zapravo je tumačio kao nešto dobronamjerno. Cilj mi je bio da postanem reprezentativac da mogu i ja otići van zemlje, što se na kraju i dogodilo kada sam otišao u Englesku. U ono vrijeme to je bio pojam, da ja među tri igrača budem kao stranac jer su u ono vrijeme igrala tri stranca po ekipi. I četrdesetak godina kasnije nema golmana koji je nakon mene otišao u Englesku, da - sjeća se.

Baš kako mu srce jače zaigra kad se sjeti nastupa na Starom placu, nekako posebno odgovornijih kad ti je publika disala "za vratom" jer je fizički bilo sve blizu.

Nije skroman kad kaže da je u Europi doživio renesansu, u ta dva toliko spominjana nokauta - prvi u St. Etienneu, drugi u Eindhovenu.

Pred nama je glavni dio turističke sezone koja bi, sudeći prema dosadašnjim rezultatima, mogla biti izvrsna. Dubrovnik u prvih 5 mjeseci ove godine bilježi više od 307 tisuća turista - 46 posto više nego u istom razdoblju lani.

No sezona i mnogo turista Gradu donose i probleme. Dubrovčanima u posljednje vrijeme najviše smeta - buka. Glasna glazba iz kafića i restorana, žamor, koferi na kotačićima koje gosti vuku Stradunom, samo su neki od primjera. Gradska vlast odlučila je problemu stati na kraj.

O tome kako će to utjecati na imidž Dubrovnika kao jednog od naših najpopularnijih turističkih odredišta u HRT-ovom Studiju 4 je govorila zamjenica dubrovačkog gradonačelnika Jelka Tepšić.

- Mjerači buke su postavljeni sukladno našoj odluci o kontroli buke iz rujna 2022. na dvije lokacije u ovom trenutku, na Stradunu i na Bunićovoj poljani, dakle na mjestima na kojima se bilježi nešto jači intenzitet buke. Imali smo jedan slučaj prekoračenja razine buke prošli tjedan. Dozvoljena razina je 55 decibela s obzirom na zonu mješovitu, stanovanje i gospodarstvo, kakva je stara gradska jezgra Dubrovnika, tako da će ti mjerači u budućnosti kontrolirati dozvoljene razine, objašnjava Tepšić.

Stanovnicima Dubrovnika i njihovim gostima želi se osigurati ugodan noćni odmor.

- 55 decibela je dozvoljena razina buke s time da je ograničenje za puštanje glazbe u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika do 23.30. To je odluka donesena prije više godina, koja je također regulirana kroz našu odluku o komunalnom redu i odluku o ugostiteljskoj djelatnosti, gdje se zapravo u kafićima treba smanjiti glasnoća glazbe ili je ugasiti u 23.30, upravo zato da bi se omogućio noćni mir stanovnicima, među kojima ima jako puno turista. Oni su neki povremeni stanovnici stare gradske jezgre koji isto u njoj spavaju. Dakle, potrebno je da svi imaju ugodan noćni odmor, dodaje.

Ograničenje se ne odnosi isključivo na Staru gradsku jezgru.

- Ograničenje je na svim lokacijama u gradu Dubrovniku, svugdje gdje žive ljudi i borave turisti. Dakle, jedan limit je potreban i tako stvaramo ugodno okruženje za sve naše, kao što sam rekla, sugrađane i posjetitelje, objašnjava.

Prva je kazna da ugostitelj ostane bez terase na neko vrijeme. A što ako taj isti ugostitelj ponovi prekršaj?

- Pa tada će ostati trajno bez javne površine, što naravno nama nije cilj da sankcijama dovedemo do toga da ugostitelji ne mogu obavljati svoju djelatnost. Ali ponavljam, pravila koja se moraju na neki način poštivati su ono što čine život ugodnim. Svi koji posjećuju Dubrovnik svakako su svjesni toga da je ugodnije i da je logičnije da u destinaciji koju su odabrali za svoj odmor postoji neka pravila i da nije stihija, da nije loše ponašanje, neprimjereno ponašanje i buka. To zapravo narušava ugođaj, kvalitetu boravka. To zaista nije cilj nikome, niti samim ugostiteljima, u to sam sigurna. Svi želimo da našim gostima bude u gradu ugodno, ali jednako tako i da naši stanovnici ostvaruju suživot s turizmom, koji će biti kvalitetan, ustvrdila je Tepšić.

Kaže kako je potrebna komunikacija i dogovor, ali nekad su važne i potrebne sankcije i pravila koja će svi poštivati.

- Ja to ja ne mogu reći. Mi se nadamo da neće jer, kao što sam rekla, ovo je jedan primjer koji je u ovom trenutku bio radikalan i izazvao dosta komentara u javnosti. Mi vjerujemo da se to neće ponavljati. Kao što sam rekla, činjenica je i uvjerena sam, ne samo mi, nego mi svi kao gradska uprava, uvjereni smo da naši ugostitelji žele ono najbolje, a najbolje je da svima bude u Dubrovniku ugodno, bez izgreda, bez incidenata i na kraju bez dizanja javne površine, jer to nikome nije cilj da se događa. Dakle, potrebno je da komuniciramo i da stvari dogovaramo. Nekad su važne i potrebne sankcije, ali prije svega pravila koja ćemo svi poštivati. Dakle, uvijek je riječ o pojedincu. Svaki pojedinac u svom malom životnom okruženju može napraviti puno promjena. Nije zato puno odricanja potrebno, ali je lijepo da mi svi mislimo zapravo da nam je važno da imamo određena pravila, da se u skladu s njima ponašamo, jer to se onda odražava na ukupnu kvalitetu naših života i kao što sam rekla, više puta na kvalitetu boravka naših posjetitelja, ističe.

Kakvo je ponašanje nepoželjno u Dubrovniku?

U medijskom se prostoru pojavila informacija da nekome smeta što se po Stradunu vuku koferi na kotačićima. Je li to opravdani razlog da se netko buni?

- Je li to opravdani razlog da se netko buni je teško reći. Mi smo pojedinci, nije svakome sve prihvatljivo. Bitno je da mi skrenemo našim turistima pozornost, da ipak povedu računa kad vuku svoje kofere po Stradunu. Nije Stradun jedina ulica u Dubrovniku, mi imamo puno poprečnih ulica i onda se taj zapravo pješački promet odvija kroz svih njih i oni svi nemaju drugog načina u ovom trenutku prenijeti svoju prtljagu do svog iznajmljenog smještaja koje je vrlo često i vrlo visoko, treba se popeti stepenicama. Dakle, to je dosta komplicirana situacija i onda puno tih kotačića, puno kofera stvara također jednu buku. Često je takva buka prisutna, upravo kao što sam i rekla u tim najranijim jutarnjim satima kad je buka u gradu prisutna zbog različitih čimbenika, pa onda i zbog kofera.

Mi smo upravo prije nekoliko dana promovirali naš video Respect the City, poštujmo grad koji je dio komunikacijskih aktivnosti našeg cjelokupnog programa Poštujmo grad i u kojemu zapravo pokazujemo što su prihvatljiva odnosno neprihvatljiva ponašanja u Dubrovniku želeći zapravo educirati sve naše posjetitelje na koji način bi u jednom UNESCO- vom gradu bilo poželjno da se ponašaju i vjerujemo da ćemo kroz sve kanale koje smo angažirali doprijeti do svih posjetitelja i skrenuti im na to pozornost.

To je jedan od elemenata našeg programa koji nas vodi prema održivom turizmu, a mi znamo svi dobro, jako dobro zapravo da je trenutno na tržištu kao zahtjev potrošača odnosno turiste upravo održivost kao element koji jamči da ćemo zemlju na kojoj živimo ostaviti svojim generacijama što je moguće da ne bude oštećenu, odnosno da na neki način imamo jedan lijepi suživot turističke djelatnosti kao gospodarstva i života ljudi koji zapravo borave u tim gradovima koji su turističke meke. Jedna od njih je i Dubrovnik, poručila je  zamjenica dubrovačkog gradonačelnika Jelka Tepšić.