Nekada se vodilo računa kako se ne bi propustio neki dobar film ili
utakmica. Danas takvih briga više nema, jer se uglavnom sve snima. I
reprizira. Pritisneš dugme i vratiš prošlost u sadašnjost. Ali još
uvijek, usprkos svoj toj silnoj tehnologiji, postoje stvari koje ne
smiješ propustiti, jer su jednostavno neponovljive. Ne smiješ propustiti
trenutak kada si nekome mogao uputiti lijepu riječ, stisnuti ruku,
obrisati suzu.
Niti jedna tehnika, niti jedna elektronika, niti
jedna informatika, nije, i nikada neće ni biti, u stanju nadoknaditi
sve ono dobroga što smo propustili podijeliti sa svijetom, a što nosimo u
svome srcu, u domeni svojih osjećaja. Bez obzira što je toliko toga u
životu jednostavno bačeno na nas, i to u jednoj suludoj brzini, da naši
odabiri u svemu tome prođu relativno nezapaženo.
Soren
Kierkegaard je majstor aforizama. Evo jednog – Život se jedino može
razumjeti unatrag, ali se jedino može živjeti unaprijed. Brzina i
životni kaos prisiljavaju nas birati, a naš život ne dolazi do nas
spakiran, pročišćen – isfiltriran.
On je poput jednosmjerne
ulice. I onda, kako je naš pogled prema naprijed definitivno razmrvljen i
kaotičan, život zahtijeva – pogled unatrag. Povratak u prošlost. Okret
unazad.
– Interes prema prošlosti pokazao sam dosta rano, u
ranom djetinjstvu kada svatko iskazuje neke svoje interese. Netko ima
interese prema autima, avionima, jedrenju, a netko prema prošlosti. Moj
interes je upravo ono što je prošlo, a ne ono što se događa danas ili
što će tek doći. Taj interes je ostao, i postao sam povjesničar
umjetnosti. Formirao sam se kako bih istraživao umjetnost prošlih
vremena, a onda postupno sazrio – govori tako Radoslav Tomić, jedan od
nekolicine akademika podno Marjana, ovaj povjesničar umjetnosti, persona
kojoj je izbor studija bio točka preokreta, onog spomenutog okreta
unazad.
književnost, ali je povijest umjetnosti bio i ostao moj prvi izbor. Sve
je išlo svojim tijekom, vjerojatno i jer sam još od djetinjstva shvatio
da me zanima umjetnost prošlih vremena. Naravno, ne možemo odvojiti
umjetnost prošlih vremena od suvremene umjetnosti, ali moja su
znanstvena istraživanja vezana uz ranija povijesna razdoblja.
Kao
ljudska bića posjedujemo slobodnu volju. Mi smo, kako to neki kažu,
“slobodni agenti”, ali opet je najvažnija genetska predispozicija,
mentalna, emocionalna ili psihološka struktura ličnosti koju velikim
dijelom nasljeđujemo, a onda i različite životne okolnosti.
–
Jasno je da je kod osobe koja se rodila na mediteranskom prostoru ta
prošlost prisutna, vidljiva i očigledna, ali i da može izazvati
senzacije kod onih koji žele iskusiti takvu vrstu senzacija. Netko prođe
Peristilom, a zapravo ga nikad ni ne pogleda, a netko drugi, taj isti
Peristil doživljava kao senzaciju koja ga bitno određuje. Rekao bih, što
se Splita tiče, da je na mene najviše utjecala unutrašnjost splitske
katedrale. Za mene ona predstavlja taj magični prostor, bez
pretjerivanja, i bez umanjivanja njezina značaja. Splitska katedrala je
autentična, nije me kod nje privukla samo rimska starina, već i kasniji
stilovi koji su se nataložili u njoj. I barokni oltar sa zlatnim
anđelima, i slike koje su se pojavljivale – sve su to vizualne senzacije
iz ranoga djetinjstva koje su na mene ostavile neizbrisiv trag. Tih
senzacija je bilo mnogo, u različitim mjestima, a u Splitu su to
Dioklecijanova palača i Katedrala.
Naše društvo i danas počiva na
tim pronalascima, pronalascima uz koje je titralo srce Tomića kroz
svaki val baroknog pokreta, dok su njegove misli lutale kroz labirinte
raskošnih crkvenih svodova, muzejskih dvorana i plemićkih palača.
Onaj tko je pronašao smiraj u prošlosti i u starijim umjetninama, dobio
je oslonac u prethodnicima koji su na ovim prostorima djelovali između
dva rata. Jedan od njih je i Ljubo Karaman, veliki povjesničar
umjetnosti koji je utemeljio modernu struku kod nas. Ljubo je bio
Splićanin koji je do početka Drugoga svjetskoga rata živio u Splitu.
Poslije rata imamo cijelu plejadu povjesničara umjetnosti u Splitu,
Dubrovniku i Zadru, čime se stvorio oslonac u uglednim profesorima i
kolegama. Oni su bili uzori, ali i istraživači koji su imali već
definirane pozicije i visoko obrazovanje koje nije bilo samo lokalnog
karaktera, već su bili značajni i u regionalnom, ali i u europskom
prostoru koji im je davao jednu višu dimenziju kako bi mogli na ispravan
način protumačiti našu prošlost i umjetničku baštinu.
A uzme li
se objeručke i konstatacija da je umjetnost u Dalmaciji vezana uz
umjetničko djelovanje venecijanskih kipara dolazimo do uzročnika
Dalmacije kakva je građena…
– U Dalmaciji je samo kamen,
mramora nema. Zbog toga jer nije postojao niti jedan domaći kipar koji
bi mogao raditi mramorne skulpture. Kupovalo se najviše u Veneciji, dok
je Dubrovnik naručivao umjetnine i u drugim centrima na Apeninskom
poluotoku. Jedna je to od tema koja je europski relevantna, a mramor je
kao materijal skup sam po sebi. Mramor je zahtjevan i nije se svakome
davao u ruke, već je bio namijenjen uglednim umjetnicima. Može se reći
da je broj skulptura na hrvatskoj obali znatan, i nije beznačajan u
ukupnom korpusu mletačke skulpture 17. i 18. stoljeća. Najvećim dijelom
istraživao sam umjetnost tih dvaju stoljeća, čije razdoblje nazivamo
barokom, iako, u tom razdoblju postoje i određeni stupnjevi i preobrazbe
navedenoga stila. Ali svakako, 17. i 18. stoljeće je u središtu moga
interesa, a taj period širim i na 16. i 19. stoljeće o čijim sam
umjetninama znao pisati. Dakle, bavio sam se umjetnošću novoga vijeka,
od 16. do 19. stoljeća.
A Tomić je htio, zapravo, upoznati
Dalmaciju kao cjelinu. I uspio je. Kao nekakav svjetionik koji nas vodi
kroz gustu maglu vremena, otkrivajući tajne prošlosti i njihovu
nevjerojatnu ljepotu. Pa i samo ime Radoslav kroz korijene iz slavenskih
jezika, “donosi radost i slavu”.
– Gotovo da nema otoka, sela,
gradića ili crkve koju nisam obišao. Osim crkvi, drugih prostora nije
niti bilo. Muzeji su relativno kasno osnovani, u privatnim zbirkama
bilo je toga manje, ali ipak sam imao sreće vidjeti većinu relevantnih
privatnih zbirki. Tada su zbirke bile sačuvane, dok danas više nisu.
Obišao sam prostor od Kotora do zadarskoga kraja u potrazi za zbirkama
inzistirajući na upoznavanju čitave regije, kako bih na racionalan i
uravnotežen način mogao objasniti što sam vidio. Htio sam izbjeći
određene subjektivizme, i nisam pojedine gradove htio definirati kao
središta, a obzirom da živim u Splitu, Split bi trebao biti ta središnja
točka moga interesa. Suprotno očekivanom, moj interes je jednako
raspoređen prema svim lokalitetima, i ovisno o onome što sam vidio i
prepoznao, pristupio bih istraživanju i pisanju.
I nije se
kolebao reći kako je bilo i važnijih gradova od rodnog Splita, sredina u
kojima je umjetnost bila raspoređenija u baroknom razdoblju. Prvi
primjer je jedan prekomorski, onaj na otoku Braču.
– Na Braču su
tijekom 18. stoljeća mnoga naselja dobila urbani karakter. Može se reći,
da je župna crkva u Nerežišćima ljepša od svih baroknih crkava u
Splitu. Crkva u Milni također, a da ne govorimo o Zadru, Boki Kotorskoj,
Dubrovniku. Trebalo je samo sa velikom pažnjom uspostaviti ravnotežu
vrijednosti urbanih sredina koje su se u baroku proširile. Brojna sela
su u razdoblju baroka postala urbana. Izgrađene su nove crkve, podignuti
novi oltari, kupljene nove slike i kipovi, i to je fenomen koji
karakterizira barok.
proširio pa nije više bio vezan samo za Dubrovnik, Kotor, Zadar, Split,
Trogir i Šibenik…
– Lijepe umjetnine mogu se pronaći i u
Zlarinu, Betini, na otoku Braču, ali i Lošinju koji je bio pastirsko
mjesto, a tijekom razdoblja baroka je postao umjetničko središte.
Također, tu je i Boka, koja je u tom razdoblju doživjela svoj vrhunac.
Neka naselja su se definirala zahvaljujući i pomorstvu. Pomorstvo donosi
i kulturu, dok nedostatak novca smanjuje mogućnost kupnje umjetnički
vrijednih djela. Kada ste emancipirani i ekonomski neovisni, i ukoliko
ste proputovali svijet, tada se i vaš ukus promijenio. Barokne
umjetnosti mogu se naći i u nekadašnjim zabitima, u selima koja su
nekada bila ratarska i pastirska, i odjednom narasla. Njihovi stanovnici
su posjetili Trst, vidjeli Veneciju, Anconu, Napulj, i shvatili da
novcem mogu kupovati umjetnine koje će imati trajnu vrijednost. Moći će
opremiti interijere umjetninama, i ukrasiti crkve. Neke srednjovjekovne
mogle su novim mecenama djelovati zastarjelo, a umjetnine u njima mogle
su im izgledati skromno, pa su zbog toga podizali nove crkve koje su
opremali suvremenim djelima. Sve je to rezultat baroknoga previranja
koji je u Dalmaciji bio intenzivan i zanimljiv.
U Splitu je Radoslav okular okrenuo prema katedrali svetog Dujma koja se u razdoblju baroka ukrasila raznim umjetninama.
–
Uzmimo za primjer glavni oltar, koji je vrlo lijep, u kombinaciji
drveta i pozlaćenog mramora, i slike koje se nalaze jednim dijelom na
samom oltaru, a jednim dijelom iznad njega. U katedrali se posebno
ističe i oltar svetog Dujma, to je remek-djelo barokne skulpture u
Dalmaciji čiji je autor ugledni mletački majstor Giovanni Maria
Morlaiter, koji je za Dalmaciju izradio veći broj umjetnina. Oltar
svetog Dujma pokazuje visoki estetski obzor kanonika i plemića koji su
taj oltar naručili, i za čiju prigodu je Julije Bajamonti napisao i
skladao oratorij. Po tome vidimo da se radilo o događaju prvoga reda
koji se u Splitu više nije ponovio. Bila je to svečanost koja nije bila
samo izgradnja oltara za sveca zaštitnika, već su veličinu toga događaja
svi osjetili. Svečanost, koja je uveličana koncertom i izvedbom
oratorija. Radilo se o više umjetnosti, najprije kiparskoj, pa
slikarskoj, ali i glazbenoj koja je bila integralni dio te svečanosti.
Upravo je to smisao baroka – u cjelinu povezati različite umjetničke
žanrove i vrste, i time stvoriti jedinstveno umjetničko djelo, kako ga
Nijemci nazivaju Gesamtkunstwerk. Na taj način objedinjuju se u
jedinstvenu cjelinu slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, ali i glazba te
književnost, jer oratorij sadrži i riječi. Time bih zaključio, i
naglasio da je to jedinstvena profinjena dionica koju je Split dao
cijeloj dalmatinskoj i hrvatskoj likovnoj baštini 18. stoljeća.