Proveli smo Badnjak s veselom ekipom u splitskoj bolnici, heroji u ‘ratnoj opremi’ ovaj će Božić provesti s velikom obitelji na poslu

Vikend i slobodni dan za njih je nepoznanica, radno vrijeme fleksibilno. Mjesecima u borbi s malim virusom, mjesecima skriveni iza zaštitnih maski, skafandera i vizira, ali i dalje puni ljubavi jer njima se srce smije. Doživjeti nakon toliko profesionalnih godina ovakvu kriznu situaciju pravi je teret koji gradi karakter, ali i traži snagu. Nemjerljivu.
Iza svake priče u bolnici krije se jedan život, toliko običan, ali i toliko važan. Krije se i obitelj, prijatelji. 
Na mjestu gdje greške nema jedina je greška što ovi ljudi nemaju kakvo odijelo superheroja, jer oni to zbilja jesu. Snažni, sa super moćima. Ali njihove moći, uz ono zdravstveno znanje, su osmijeh i riječ. Osmijeh koji liječi, riječ koja probija svaku prepreku.
Heroji u danonoćnoj brizi za ljude samozatajno, strpljivo i s puno elana rade svoj posao. Često je teško, ali tako je to jer sve to nije samo posao nego poziv, govore nam uglas. 
Oni su sada u istoj poziciji kao i pacijenti, ni oni ne mogu zagrliti svoju obitelj za ove blagdane. Medicinske sestre, liječnici i ostalo osoblje – od čistačica pa sve do vozača. Svi oni žive pod najstrožim režimom. 
– Već godinama blagdani nam izgledaju ovako. Naviknuli smo se na smjenski rad, naviknula se i naša obitelj. Ipak, iz godine u godinu, kad se približe neki blagdan onda od djece dobijem isto pitanje, a ja im moram objasniti da njihova mama ovaj Božić neće biti s njima. Teško se pomire s tim, ali za nas je Božić kao i svaki drugi dan – govori Ivana Vitković, medicinska sestra iz Jedinice intenzivnog liječenja. Laički kazano, iz mjesta u kojem nečiji majke i očevi, djedovi i bake vode tešku bitku za dah uz pomoć respiratora. 
– Osjetimo mi Božić. Ako nismo sa svojima doma, onda smo ovdje – dodaje Jelena Vugdelija. I ona brine o pacijentima zaraženima koronavirusom.
– Mi smo jedna velika obitelj – ponovno se upliće Ivana.
– Nekad više vremena provodimo s kolegama nego s obitelji. Ja svoju mamu nisam vidjela više od 20 dana. Strah me je otići kod nje jer je kronični bolesnik. 

Lakše između snahe i svekrve

Smijeh je lijek, jasno je to kad vidite ovu veselu ekipu. Ekipu s kojom smo proveli Badnjak. Odvažnije za nešto reći ovoga su puta bile žene. Ne kaže se uzalud da ženska ruka ‘drži tri kantuna kuće’. I dok Britanci pitaju svoje partnerice čak i za dopuštenje za izlazak, naše sugovornice, doslovno, i bez puno pitanja opisale su nam svoju svakodnevicu.
– Na mom Odjelu ljudi su obično komunikativni. U prvi mah su prestravljeni, ali brzo se prilagode. Kako često imaju odličnu njegu onda ne žele ni poći svojim obiteljima. I danas sam imala slučaj kad mi čovjek nije želio dati broj svoje nećakinje – počela je Jelena koja je svog životnog suputnika pronašla u Otoku pokraj Sinja. Ondje je postala poželjna susjeda jer je, kaže nam, susjedi zovu za par ‘čašica razgovora’. Razlog vrlo jednostavan. Svatko želi informaciju iz ‘prve ruke’ s mjesta gdje je mali virus postao dobro jutro, dobar dan i dobra večer. 
– Pa dobijem za poklon malo sudžuka, pršuta, pečenice, malo masti i jaja. Svi žele čuti što se to događa u bolnici – kaže Jelena.
– Ja imam osjećaj da me okolina i susjedstvo izbjegavaju – smije se Ivana.
Rat protiv virusa ima i nešto dobro. Barem je lakši odnos na relaciji svekrva – snaha.
– Imam svekrvu od 86 godina koja je jako pokretna i vrlo radišna. Kad me naljuti onda joj zaprijetim da ću joj donijeti zarazu na kat. Šalu na stranu, živimo u istoj kući, a nisam je vidjela mjesec dana – govori Otočanka i dodatno podgrijava blagdansku atmosferu. Mali, okićeni bor na ulazu u ‘pozitivni Odjel’ unosi dodatnu toplinu. 
– Naši su svi pacijenti na aparatima. Prije par dana sam imala slučaj kad se muškarac probudio, odmah smo zvali njegovu suprugu koja ga je nakratko čula. Ostala je nijema, počela je plakati. Plakao je naš pacijent, ali i ja – tešku rutinu objašnjava nam Antonia Čikeš.
– Nama je vrhunac kada se netko probudi jer su naši pacijenti svi redom intubirani – dodaje.

‘Naučili smo raditi teško…’

Krešendo svega je glavna medicinska sestra Mihaela Pfeifer koja je, po riječi naše tri sugovornice, odgovorna da sustav funkcionira dobro. Najviše pristupom jer svaka Mihaelina riječ potpore znači mnogo.
– Meni je super, često mi se i ne ide kući. Stalno nešto radimo, umorne smo, ali kad je tim dobar, kad je atmosfera dobra, onda je sve lakše – priča nam Jelena.
I ovdje je dovršetak misli imala Ivana.
– Naučili smo i inače na težak posao. Nas ne fali godinu dana, nas fali više od 15 godina. Mi uvijek radimo, zapravo, za više sestara. Nama nije pao teško ovaj način rada jer smo mi na to navikli.

Oni su tu za nas

U gotovo desetomjesečnom plesu s COVID-om 19 bilo je svakakvih situacija. Jedno je sigurno. Odnos kakav ovi ljudi imaju prema svojim pacijentima ne bi mogao opstati u nekim hladnijim zemljama gdje je zdravstvo strogo poslovno.
Jednoj takvoj situaciji, koja moral i sreću dovodi do usijanja, i sami smo svjedočili. I dok su sestre pomagale jednom pacijentu u sobi broj 12 Jelenu je počeo dozivati drugi, na drugom kraju kata. I dok je brižan tim brzim koracima stizao na mjesto za još jednu pomoć Jela je na pozive odgovarala pjesmom. ‘Zovi, samo zovi’ odjekivalo je cijelim katom.
Oni su njihovi heroji. Heroji s posve uobičajenim imenima. 
Precizan posao je iscrpljujuć, ali svatko od njih zna zašto je tu. Oni su tu za nas.
I dok dolazi još jedna porcija bakalara kojeg su spremili vrijedni ugostitelji, i tako već puna dva tjedna, ostavljamo ih uz najljepše želje. U noći koja simbolizira početak, nek što prije svane dan kada će se naši sugovornici vratiti u normalne radne vode. 
Ispratili su nas kao kad domaćin ispraća svoje goste, a ona lampica na okićenom boru kao da je davala neku novu nadu, novi tračak sreće za sve one koji u sobama leže daleko od svojih obitelji. Tračak nade za ozdravljenje.

POSLJEDNJE DODANO: