Polovica puta, treći dan ovogodišnjeg
6. Mediteranskog festivala knjige započela je promocijom zbirke kratkih priča mladog
Omišanina Ivana Katičića Ovdje ničeg nema, koju su predstavili Patricija Horvat i Marinko Koščec.
Katičić je rekao da je njegova knjiga o
“crnilu, srcu tame i pokušaju da se u teškom nađe zrnce humora”.
Koščec je istaknuo da je Katičić putopisac, jer pokazuje jednu verziju
Mediterana kakvu nam ne bi prikazali ni u jednoj turističkoj publikaciji.
-On nas vodi u zaleđe, u krš u
kojem se živi brutalno, u zakutke svake tamošnje obitelji. Istodobno ga
prikazuje i surovo i nježno i s dozom ciničnog humora. Zato pojam putopisac
treba shvatiti uvjetno, kaže Koščec, dodajući da su Katičićevi likovi
zapravo varijacija uvijek istog tipa likova, počevši od surovog oca. Sam
Katičić kaže da piše o ljudima koji ga frustriraju, poput kolega s posla koji
zabadaju nos u tuđe poslove, i pokušava ih prenijeti u okruženje svojih priča.
Patricija Horvat istaknula je spoj povijesti
i zemljopisa u Katičićevim pričama, i smještanje cijelog jednog malog svemira
kroz jednostavne rečenice. Sam autor kaže da ga i inače privlači tama, koja je
za njega ljepota, koju nalazi i u bavljenju speleologijom. Koščec je, pak,
njegov stil usporedio s tehnikom carverovskih “kratkih rezova”,
“mudro sažimajući izričaj na najbitnije, usko se fokusirao, onako kako mu
je diktiralo pisanje o uskogrudnoj sredini”.
Nešto vedriji tonovi vladali su na
drugoj promociji, izuzetno posjećenom predstavljanju romana Život i snoviđenja neustrašivog žohara
Zaštomira, noviteta i prvog djela Borisa
Dežulovića namijenjenog djeci i mladima, kojeg je publici predstavila
Patricija Horvat.
-Ne volim kategoriju dječja književnost,
sve su knjige namijenjene svima. Svaka je dječja knjiga za odrasle, svaka je
knjiga za odrasle i za djecu. Ovo je ozbiljan ljubavno pustolovni roman,
jednako namijenjen svima, rekao je na početku Dežulović, dodajući da
odgovornost pisanja za djecu proizlazi iz toga što se djecu ne može prevariti.
Dežulović u svom romanu piše o žoharu
koji napušta svoju nastambu i ide u život u kojem se među ostalim zaljubljuje u
gusjenicu Sunčicu. Priča mu se – kako priznaje – u glavi “kiseli”
godinama zbog nepravde koja se oduvijek nanosila kukcima, kojih u svjetskoj
književnosti nema, osim kukca-čovjeka Franza Kafke.
-Nemojte ubijati žohare, ako vam
smetaju preselite se, rekao je, dodajući da je pouka njegovog romana da
na svijetu ima mjesta za svih nas.
Zaštomir je ime dobio zbog konstantnog
zapitkivanja, na svaki odgovor imao je tisuću zašto, a kad prestane pitati
ulazi u svijet odraslih.
-Tako je i kod ljudi, kojima u
školama ubijamo želju da pitaju ‘zašto’. Dok se pitamo, dijete u nama je živo.
U tom smislu nisam nikad odrastao, i nadam se da nikad neću prestati pitati,
kao što želim svakom djetetu da nikad ne prestanu zapitkivati. Inače se
pomirimo sa svijetom kakav je danas, kaže Dežulović, dodajući da je
propitivanje teži put za prolaz kroz život.
Dežulović smatra da svaka književnost
treba oplemeniti ljude. Njegov roman nije stručna knjiga o kukcima, i iz nje
neće naučiti kakav je doista život žohara. No, naučit će o pravdi i nepravdi,
ljubavi i mržnji, odgovornosti…
-U današnjem svijetu sve je
postalo banalna tema, pa i ljubav, koji je najplemenitija ljudska osobina. No,
neću zbog toga odustati od ljubavi i pisanja o ljubavi, pa je i ovo prvenstveno
ljubavni roman, kaže. Roman o Zaštomiru uči čitatelja i čuvanju
različitosti, jer se on s prijateljima žoharima udružuje u otporu prema kupcima
koje ljudi zbog ljepote vole. Istodobno, on je i posveta Cervantesovom Don Quijoteu, Kafkinom Preobražaju…, a ilustracijama ga je
obogatio Damir Urban.
-To je i autobiografski, jer se u
ovom društvu, državi i svijetu osjećam kao prezreni žohar. A svi smo isti
kukci, samo su neki šareni, a neki žohari. Puno je lakše mrziti, teže je
razumijevati druge i preuzimati odgovornost za svoje postupke, i to treba učiti
djecu.
Istoga dana saznali smo što u knjizi Šalaporte o otoku Prviću donosi Marko Gregur (uz promotoricu Patriciju
Horvat), koji se prvi put predstavio splitskoj književnoj publici. ZA
neupućene, šalaporta je prvićki naziv za prozorske škure. Otkud Koprivničanin
na Prviću?
-Važan mi je zavičaj i identitet i
čuvanje stvari od propadanja. No, i Prvić doživljavam kao zavičaj, jer mi je
kroz ljetovanja dio djetinjstva, i želim ga sačuvati za sebe, kaže
Gregur, koji se – kaže – bezbolno prebacio na prvićki dijalekt, a da inače osim
na standardnom hrvatskom piše i na kajkavskom. Jasno, kaže, imao je savjetnike,
kao i u kulturološkim, pa i tehničkim pitanjima. Također, cjeloživotnim
boravcima na Prviću ušao je i u način života malog mista, u kakvima radije živi
nego u velikom gradu, jer mu se čini da se u njima više vodi računa o drugim
ljudima.
Najposjećenija promocija dosadašnjeg
tijeka Festivala ipak je bilo predstavljanje knjige Depra Aleksandra Stankovića
s kojim je razgovarala Tanja Mravak.
Stanković je, kako je rekla Mravak, jedan od 400 tisuća građana Hrvatske
oboljelih od depresije, koji je pritom od 2009. kad mu je postavljena dijagnoza
radio mnogo gledanih televizijskih emisija poput “Nedjeljom u 2”,
pisao zbirke poezije i kratkih priča…
-Volio bih da sam hrabra osoba,
ali za ovo nije trebala velika hrabrost. Trebala bi da mi je 30 i da je preda
mnom karijera, da me obitelj ne podržava. Zapravo ništa ne gubim ‘izlaskom iz
ormara’. Oni koji me ne vole neće me zbog ovoga zavoljeti. Jedina hrabrost je
bila objašnjavanje supruzi zašto ovo radim i izlažem i obitelj. No, shvatili
smo da će korist od knjige biti veća od inkomodacije koju je izazvala. A
najveća korist je da će poslužiti ljudima koji imaju takve probleme da potraže
pomoć, i da će senzibilizirati ljude koji ne znaju što je depresija da bi
shvatili oboljele, rekao je Stanković.
Kako je rekao, pisanje je za njega neka
vrsta terapije. Depresiju je opisao kao dezorijentaciju, nemogućnost smislene
komunikacije, uz somatske probleme. Najgore kod depresije je što ona traje, i
ne prestaje, niti se čovjek osjeća bolje.
-U tim trenucima puno su mi
značila svjedočanstva ljudi koji se s depresijom nose godinama, a istodobno su
funkcionalni ljudi u svojim karijerama i obiteljskim životima. Osjećao sam ih
kao ruku koja me izvlači iz bunara. Nadao sam se da će i ova knjiga kod drugih
izazvati isti učinak, kaže Stanković.
Tanja Mravak je, opisujući knjigu,
navela da ona pokazuje sve ciklične faze Stankovićeve bolesti, uključujući i
poeziju. No, kaže, “‘Depra’ neće čitatelja baciti u depru”. Sam autor
kaže da gužve, a time i promocije i javna događanja ili intervjue, ne voli, jer
mu se ponekad čini da velikom prisutnošću u medijima može i trivijalizirati
tako tešku temu kao što je depresija.
-Nisam skroman čovjek, ali ne
osjećam se dobro kad me previše ima na ovoj temi, jer se događa
tabloidizacija, kaže Stanković.
Govoreći o mogućim uzrocima ili
okidačima svoje depresije, Stanković navodi različite osobne situacije, ali i
traume izazvane ratom i buđenjem međunacionalne mržnje, posao u kojem 24 godine
radi emisije uživo sa svim anksioznostima, naporima, da bi mu se dogodilo i da
osjeća da vlastitom djetetu ne može pružiti mnogo toga što bi želio, poput
očinske postporođajne depresije.
Mravak je istaknula i probleme koje
okolina ima s depresivnim ljudima, jer ne znaju kako im pomoći. Stanković kaže
da je njemu dijagnosticiran srednje težak slučaj depresije.
-Iz ljubavi vas mnogi žele
oraspoložiti, savjeti poput izlaska u prirodu ili nalaženja hobija mogu pomoći
ljudima na rubu depresije, ali ne i onima koji su već teže oboljeli, kaže,
i dodaje da zna slučajeve u kojima ni obitelj oboljelih ne želi priznati čak ni
postojanje depresije kao bolesti.
-U Hrvatskoj je jaka i stigma
prema farmakoterapiji, a i kao bolest je i dalje neprepoznata. Ovo je bolest
kojoj treba pristupiti sustavno, ići kod psihologa ili psihijatra,
farmakoterapija ili kombinacija. Izlaza ima, kaže Stanković.
Tanja Mravak iznijela je i problem
stigmatizacije, straha od gubitka posla, što navodi i na probleme u sustavu
koji se ne bave takvom stigmom. Stanković je svjestan takvih problema, naveo je
i primjere izbjegavanja prihvaćanja dijagnoze. Spomenuo je i primjer
svojedobnog norveškog premijera, koji je javno priznao bolest, povukao se na
tri mjeseca i potom se vratio na posao.
Stanković u knjizi daje različita imena
depresiji, od Zvijeri do Gazde, a naslovom “Depra”, skoro
deminutivom, htio je pokazati da je prigrlio bolest kao što je ona obuzela
njega. Mravak je, s druge strane, pitala koliko ga bolest etiketira.
-Najvažnije mi je što o meni misli
moja obitelj i moji prijatelji, ali ne mogu razmišljati o tome što jako široki
krugovi misle o meni. Kad bih primijetio da me ljudi gledaju drukčije, značilo
bi da sam u depresiji, kaže Stanković, dodajući da mu najteže pada što mu
se toliki ljudi javljaju s mnogo većim problemima od njegovih, a on im osim
nekim praktičnim savjetom ne može pomoći.
Naravno, i treći dan bio je obilježen
radionicama za djecu iz cijele Splitsko-dalmatinske županije, uz one uobičajene
bio je tu i kviz posvećen Harryju Potteru, radionica Gradske knjižnice Marka
Marulića, Maštaonica…