Upoznajte Splićanina Nenu Radačića – Rica, 100-postotnog invalida koji je pokazao što znači snaga volje

Korak po korak, izbjegavajući stepenice, prolazimo središtem Splita. S nama je Neno, rođeni Getanin, na Carrarinoj poljani mu je bio dom te ne čudi da poznaje svaki kantun, i gotovo svakog prolaznika – javljaju mu se redom, a ima i Rico, nadimkom poznatiji među prijateljima, svoje “postaje”, preko Pisture i ispod Ure, do svog omiljenog mjesta za popodnevnu kavu, kafića Kala. Kaže Neno da se Get promjenio (inače je i član facebook grupe Get Getanima), puno je manje ljudi i dice, u njegovo doba na svakoj pjaceti se igrao balun, puni tiramoli su bili svugdje, a danas su te uspomene na bezbrižno djetinjstvo zamijenili restorani, lokali i trgovine. Ipak je sretan. “Sve u, svemu, dobro je. Normalan sam, volim se zezat, šetat i izlazit. Poludija bi da moram stat u stanu cili dan. Iako, da ti pravo kažem, dosadile su mi štake. Ma, jesam se navika, ali…” – rezimirao je u dvije crte svoju situaciju Nenad Radačić, kojeg je upravo želja za životom i briga roditelja održala iznad površine već 24 godine.

Dan kada mu se život okrenuo naopako

Jer 21. lipnja 1991. godine, dva dana prije 25 rođendana, prestao je postojati njegov dotadašnji život. Vozio je “zika”, u to vrijeme uobičajeni moped, Viškom ulicom na Bačvicama.

– Bilo je oko 11 sati navečer, posljednje čega se sjećam je da sam htio skrenuti. Kasnije su mi govorili kako je to izgledalo: autom je vozila žena i jednostavno prošla preko mene, prvo me odbacila na šoferšajbu, a kad sam pao, i prešla je s autom preko mene. Nastavila me vući, i mene i ziko, dok se nije motor zapalio, bio je pun goriva. Kažu da je izgledalo kao na filmu, cijela ta scena. Odmah je došla hitna, u komi sam bio 12 dana. – prepričava Rico tragičnu nesreću. Probudio se iz kome 13-tog dana, no u bolnici je ostao još sedam mjeseci. Dugo vremena je bio inkontaktibilan, teške ozljede mozga, dijela grudnog koša, ekstremiteta ugrožavale su mu život, a prijetila je u jednom trenutku čak i amputacija nogu…

– Zahvalna sam dr. Zlatku Ivaniševiću do groba, kazao nam je da će se boriti za njegove noge i nije odustao, dan-danas ga primi kao svog pacijenta iako je otišao u privatnike, bez kune. Kazao nam je odmah da će biti velika borba, ali da postoji šansa da Neno prohoda. – svoju kalvariju prošla je majka Milka, prepričava nam nešto ranije u njihovom stanu na Brdima kako je protekla dva i pol desetljeća brinula gotovo danonoćno o sinu, bez da je tražila ikakvu naknadu za skrbništvo.

Nakon bolnice i ukupno devet operacija, kući je stigao na nosilima, potpuno nepokretan. Tih dana je bilo najteže, loše se osjećao, prijatelji i susjedi su “dali ruke” i šetali ga po kvartu… Krenuli su u toplice, u velolučki Kalos, gdje su također prognoze bile tmurne. Dolazio je Neno u kolicima, i odlazio, ali cijelo vrijeme nosio je i štake.

Ponovno učenje hodanja

– Doveli su me do bazena, držao sam se rukohvata i polako išao, kao robot. Stao sam kod skala, onih u bazenu, i rekao sam sebi: Sad ili nikad, ako sad ne probam, nikad neću! I krenuo sam, prvu skalu pa drugu, polako, i popeo se tri skale. Sestre su skočile mi pomoć, ali niko nije bio sretniji od mene kad sam rekao majci – “počeo sam hodat!”. Taj put sam u Veloj Luci ostavio kolica, 17. kolovoza 1993. godine.

Kalos je ipak nasušna obiteljska potreba, osim Nene koji svake godine odlazi na dugotrajne terapije kako bi barem održao trenutno zdravstveno stanje, uvijek je s njim i majka. Prvih pet godina nakon nesreće je u firmi gdje je radila koristila godišnji odmor, bolovanja, sve kako bi se posvetila teško ozlijeđenom sinu koji je i proglašen 100-postotnim invalidom. Ta borba međutim uzima svoj danak u novcu. 

Krediti i težak život

– Do sada smo dizali kredite, ali ne znam kako ćemo dalje, jer smo došli do granice. S njegovom invalidninom i svim našim mirovinama jedva da imamo dovoljno za preživjeti, a kamoli za odlaske na terapiju. I meni je zbog svega pao imunitet, nekoliko operacija sam i ja prošla ovih godina, ali sretna sam što je na nogama, što je ostao normalan – kazuje Milka, zahvalna i liječnici Nadiji Franulović-Golja iz Kalosa zbog podrške. Ne kukaju niti “žicaju”, da se ne bi krivo razumjeli, roditelji i sam Neno tvrde kako su iz Grada Splita svih ovih godina, ali i iz nadležnih ministarstava, bili korektni i izlazili u susret kad god su mogli. Preko “socijalnog” svake godine ima pravo na ortopedske cipele i podesive štake, samo posljednje dvije godine nije dobio jednokratnu novčanu pomoć,…, no svejedno, život nije jeftin ni zdravima. Za nesreću je inače krivom proglašena vozačica, u međuvremenu preminula, tako da je osiguranje platilo dio odštete. No, to je bilo dovoljno za vratiti dugove koji su se nagomilali u tom trenutku, brzo je i ostatak “nestao”.

Već od 1995. godine je Rico, mentalno zdrav u slomljenom tijelu, odlučio da se neće dati malodušnosti te pokušavao što više odlaziti u grad. Vukao ga je njegov Get, a to što je do tada padao i po sobi, samo je donosilo strah njegovim roditeljima. “I danas strahujem, svaki dan, da mu se ne bi što dogodilo u šetnji.”

Spasonosni kombi

Unatoč strahovima majke, s Nenom smo krenuli u njegovu dnevnu “điradu”. Uvijek kad je lijepo vrijeme, preciznije kad nije kiša. “Kliske su kamene ploče u gradu za moje štake, po kiši jedino ne mogu izaći.” – pojašnjava Neno, po kojeg dolazi kombi Ustanove za zdravstvenu njegu i prijevoz invalida Florence.

– S njima mi je puno lakše, do prije koju godinu sam išao autobusom ili bi me prebacio netko od prijatelja. Ljeti me prebace na Bene, spuste se skroz do platoa. To mi je omiljena plaža, još od kada je skroz prilagođena za invalide je super, skroz je sređena, ima i hlada. Jednom sam išao i na Malačku na izlet, vodila me grupa Noina Arka. Ponekad odem i do Kaštela, do rođaka, pohvali mi i ekipu s Radio Kaštela, svratim se uvijek njima javiti, pravi su…

Dok smo tako stigli do grada jasno je i da Neno ima aktivan društveni život, što ne stigne osobno, fizički, pokušava nadoknaditi kroz društvene mreže. Kaže kako je jednom na “fejsu” napisao da bi htio ići na koncert Kuzme & Shaka Zulu u O’Hare, dva dana kasnije mu se javio Kuzma, organizirao je prijevoz i s njim je odslušao cijeli koncert, ostao je u nekadašnjeg Shakespeare-a do sitnih noćnih sati…

Zove Neno – Nenu, poznatog taksista ispred Prime Grad. Kaže, dok nije bilo prijevoza, nekoliko godina ga je baš Neno vozio u grad. I ne samo u grad. Išli su naime u Međugorje i to još 1996. Popeli su se na Brdo ukazanja, zajedno, uspio je Neno uz pomoć svog imenjaka i to.

Neno je član Udruge osoba s invaliditetom Split (UOSIS), a udruga često organizira izlete za svoje članove. Neno ističe i da s pjevačem Nenadom Vetmom zna otići na “kavu” na Caraninu poljanu u Getu. S pjevačem se upoznao putem društvene mreže.

Predsjednica u srcu

Standardnim putem ide naš sugovornik, kroz dobro poznate kale, uobičajenom rutom na kojoj ima “postaje”, stane se javiti poznatima – konobarima u poznatim kafićima, u zlatarnu ispod Ure, trafikantici u Getu,… Ne bježi ni od “selfija”, a kamoli od fotografiranja – na svom profilu stavio je najnoviju fotografiju za naslovnicu, onu s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. 

– Je, član sam HDZ-a od početka, i kad je bio skup na Gripama zamolio sam Petra Škorića i sve mi je organizirao – našao je poznate s Brda koji su me vozili do skupa, unatoč gužvi u dvorani uspio sam se probiti, Petar mi je puno pomogao, čovjek je od riječi, i sad imam fotografiju s predsjednicom. – ponosan je Neno. Volja za životom je u njemu jača od svih nedaća, o tome svjedoči i primjer od prije koje godine kada su ga prijatelji iz Geta posjeli na “karet” i gurali, ispod Grgura. Stavio je, naravno, i tu fotografiju na “fejs”, i odmah su se javili dežurni dušebrižnici. Kritizirali su naime prijatelje koji su “invalida gurali na karetu”.

– Odmah sam reagirao, pa stvarno su ludi! To je bila moja velika želja, i prijatelji su mi je ispunili, a ovi se javljaju da ne mogu tako s invalidom?!

Filmofil

U njegovoj šetnji kaže, ne smetaju ga turisti – kad je ljeto i velika gužva, sklone se prolaznici kada vide invalida. A i čuju se i metalna ojačanja za noge, no najveći problem su mu – stepenice. Savladat će ih Neno, ali uz puno muke te kad jednom krene, ne smije odustati jer se fizički ne može okrenuti na pola stepenica i promijeniti smjer. Puno mu je lakše kad postoji rukohvat pa često, kad ga iz Florenca ostave na Rivi, zna proći kroz Dioklecijanove podrume i uspeti se uz stare kamene stube, respektabilnu prepreku i za potpuno spremne. Na kavi ga pitamo kako organizira život kad nije vani.

– I prije nesreće sam volio kino i filmove pa sam ih tako počeo sakupljati, imam ih punu sobu, još od VHS-a. To i glazba su mi glavne zanimacije, volim muziku iz ’80-tih, a od filmova su mi najdraži Forrest Gump i Rođen 4. srpnja. Vjerojatno zato što je i tu riječ o invalidima. – pomalo zamišljeno je zaključio Nenad Radačić, nekadašnji mornar na Liri, Farosu, radnik u Jadranskoj Pivovari, čuvar u Kinu Bačvice, statist u Velom Mistu,…