Za Imotsku krajinu, da nije Brace, nitko čuo ne bi: “Unaprijed sam napisao tekst o koncertu Miše, a on ga otkazao!”

Biti velik. Od osobe do osobe definicije se razlikuju. I to najčešće su posve suprotno. Iako mnogi svoju iskrenu definiciju od javnosti kriju i iznose onu društvo korektnu, svima je zajedničko jedno – dok smo maleni, mala djeca, svi jedva čekamo postaviti veliki. Želimo narasti. Želimo biti veliki u očima drugih ljudi, neovisno o centimetrima i kilogramima tijela.

Svi mi u svom srcu nosimo ambiciju pa je zbilja čudno da malo toga u ovom svijetu funkcionira. Ali, razlog je vrlo jednostavan. Malo je onih koji su u stanju stati na začelje i služiti za opće dobro, ljudi koji su voljni sve svoje sposobnosti, sve svoje znanje, svu svoju veličinu staviti u službu općeg.

Veliki ljudi su uvijek skromni. Ne lažno skromni, nego uistinu skromni. A biti skroman ne znači pognuti se kako bi bio manji nego što jesi, nego znači uspraviti se u svoj svojoj veličini.

Baš takav je Braco Ćosić, čovjek bez kojeg za Imotsku krajinu, neće se nitko naljutiti kad ovo napišem, nitko ne bi čuo. Pazite, nitko jer sve javnosti vrijedno on prati, piše i izvještava. Trenutak ovjekovječi kojom fotografijom i video isječkom jer – što nije objavljeno, kao da se ni dogodilo nije.

S ključevima oko vrata – jer nije baš mali broj puta da ih je ostavio gdje nije trebao, s malim pomagalom u ruci i torbicom preko ramena.

– Još tamo davne 1968. godine upisao sam pravo u Zagrebu nakon dobro odrađene srednje škole, ali paralelno sam upisao i DIF kojeg nikad nisam završio iz niza razloga. Prvu godinu prava riješio sam već u sedmom mjesecu, počeo je onda i DIF, ali sam se zbog majčine bolesti morao vratiti u Imotski. Želja mi je bila da postanem pravnik, no moram priznati da je nogomet bio “numero uno” – priča Braco kojeg se moglo vidjeti u dresu Mračaja, Hajduka, Dinama, Trešnjevke, Zagreba, Neretve, Uranije. Ma tko će sve pobrojati…

– Susjed mi je bio Ivan Gudelj Brko, tada suradnik Slobodne Dalmacije ovdje iz Imotskog. Vrata do vrata smo stali, i kako sam ja pisao i dobro govorio nagovarao me da krenem pisati. Taman se tada osnovala “Imotska krajina”, lokalni list koji je onda u bivšoj državi bio najtiražniji lokalni list s nekih 16,17 tisuća primjeraka tjedno, a od toga je sigurno 60 posto išlo vani jer Imoćani su bili po Njemačkoj i svijetu. Počeo sam tako gledati utakmice i pisati o sportu – sjeća se Ćosić čiju je karijeru obilježio Mate Mišo Kovač.

Odavno više ne plače zbog njega…

– Marijan Đerek i ja došli smo u Hajduk dok su se još održavali treninzi na Nadinom igralištu. Zabio sam tada dva, tri gola i oni su mene tjerali da igram na Starom placu. Jedini problem je bio što nisam imao kopačke. Išao sam ih uzeti u oružara, ali ih nije bilo i tako sam se vratio natrag u Imotski – prepričava Braco nogometnu štoriju koja je kao vrhunac imala formiranje kluba u Imotskom. Prošao je, kaže, turbulentna vremena – od situacije da nisu imali nogometnog terena pa do ovog jednog od najljepših na svijetu.

Kako je i Braco – svjetski, a naš. 

– Postoji jedna mala priča o tome kako Braco Ćosić uvijek piše o pozitivnim stvarima iz Imotskog, pitaju nekad čak i ima li uopće loših tema u Imotskom. Kad je bilo sve loše, sve loše što se moglo izroditi u mom gradu, uvijek sam bolje pisao o cijeloj Imotskoj krajini. I uvijek mi je u žiži bio čovjek. Iako pišem pozitivne stvari, ne zaobilazim ni realnost – veli pa kaže da iako neki prigovaraju da ide u korak s politikom grada, da se dogodi bilo kakva afera – bila bi prva na naslovnici.

Pa se opet vraća na pozitivu…

Najgora privatizacija se, objašnjava, dogodila baš u Imotskom jer od 14 vrhunskih firmi ne postoji ni jedna, a zapošljavale su i do osam tisuća radnika. 

Rad je nešto što pokreće Bracu koji, priznaje, da sjediti ne zna i još k tomu ne raditi ništa.