Hajduk je te ’92. postao prvi prvak Hrvatske, a Dinamo, tadašnja Croatia nije osvojila niti kup jer trofej je ponio Inker iz Zaprešića. Narasle su dogodine i ambicije Hajduka da obrani titulu, ali splasnule su nade kako su stigli prvi vjesnici proljeća, u slučaju Bijelih bio je to juriš trupa Ćire Blaževića prema naslovu, tada trenera Croatije. Glavna akvizicija bio im je Mario Stanić, pridošlica iz Željezničara. U vihoru rata skrasio se u Zagrebu i postao vihor zagrebačkom sastavu dok je Hajduk muku mučio, eto, čak i s Belišćem zbog čega je s klupe odletio Stanko Poklepović.
Novu svježu krv našli su u Ivanu Kataliniću, vrataru i treneru vratara koji je imao te sklonosti trenera – nije to bila tajna. Kate, uzmi ti… govorilo se u kancelarijama Poljuda. I tako, bilo je to dva dana nakon što je otpuhao 42 svjećice na rođendanskoj torti, 19. svibnja 1993. godine, igrali su Hajduk i Croatia prvu utakmicu drugog hrvatskog finala Kupa i Hajduk je pobijedio sa 4:1 u nezaboravnoj atmosferi. Teren su tada prekrili „papelitosi” što ih je Torcida u ekstazi pobacala u znak slavlja i fešte. Stariji će se sjećati da su ti “papelitosi” premijeru na domaćim travnjacima imali šezdesetih godina, kad je na Maksimiru Hajduk s Dinamom odigrao pomirljivih 1-1.
I onako, svojstveno, na juriš i dišpet Hajduk je na pogon Ardijana Koznikua (2), te Joška Jeličića i Marija Novakovića stavio obje ruke na osvajanje Kupa, i zbilja je to bilo prvo Rabuzinovo Sunce što je obasjalo Poljud iako je u revanšu Croatia bila bolja.
Bio je to početak razdoblja Ivana Katalinića koji je nanizao za kormilom Hajduka 940 dana. Flegmatična je to bila faca, zarana je naučio da od nerviranja, od padanja u stresne situacije, nema koristi. I bio je strpljiv, nikada da zatraži nešto preko reda, jednostavno čekajući da na njega dođe “mac”, kako mi to kažemo u Dalmaciji.
– Od malih nogu vezao me balun, posebno po ulici. Kad sam u šestom razredu naglo izrastao, a imao sam već 187 centimetara, na prvenstvu u sedmom razredu, prvenstvu u nogometu, falio je golman jer nitko se nije htio bacati po onim terenima koji su više nalikovali na kakvu njivu nego na travu. U Trogiru iza Kule Kamerlenga je bio jedan dio travnati pokraj gola, što od vlage, što od sjene i tako sam pristao. Meni se još uz to nije dalo trčati. Stric mi je bio trener juniora i na preporuku mog profesora tjelesnog, otišao sam u Slavena. Sve je krenulo s dvanaest godina, a prvu utakmicu igrao sam, jest prošlo puno godina, ali sjećam se – u listopadu 1963. godine. Još doma čuvam registraciju. Juniori Slavena tad su igrali u Dalmatinskoj ligi, proglašen sam najboljim golmanom u ligi i otišao sam sedamdesete u amatersku reprezentaciju Hrvatske gdje sam isto proglašen najboljim golmanom. Iste te godine u lipnju sam potpisao ugovor s Hajdukom – kaže Katalinić koji je već s 18 godina došao na Stari plac iz Trogira. One 1971., šampionske godine Bijelih, upamćene po činjenici da su se domogli naslova prvaka Jugoslavije poslije punih 16 godina, Katalinić je pozirao na skupnim fotografijama kao treći vratar, ali nije debitirao u prvoj momčadi premda voli kazati kako je i kao pričuvni čuvar mreže sudjelovao u trijumfu.
– Moje djetinjstvo je bilo teško, prvo jer mi je otac umro kada sam imao petnaest i ostali smo majka i nas tri brata, a drugo jer je bila velika neimaština, tada nam je majka radila u poljoprivrednoj zadruzi. Međutim, taj sport, taj nogomet me vezao da zaboravim sve drugo. Nikada nisam mislio da ću biti ono što sam bio, niti da ću ići u profesionalce jer sam išao u industrijsku školu, ali dogodila se moja prilika i iskoristio sam je. Završio sam za brodskog strojara, ali sve se nekako čudno posložilo tako da sam ja na kraju škole, tamo negdje u svibnju i lipnju potpisao ugovor sa Hajdukom. Nisam radio ni dana, ali sam tri godine svako drugi dan morao na brodogradilište. I kako sam, eto, bio najstariji od braće, želio sam raditi kako bih došao što prije do financija kako bi se mogla prehraniti obitelj – sjeća se dana kada je sve što je napravio bilo poput sna, dalekog sna.
“Beara me naučio svemu…”
A u Sinju je njegove majstorije među vratnicama prepoznao Marijan Travizi ili bolje kazano Cejo, legendarni junakov tajnik.
– Teren u Sinju bio je travnat, prvi put se tada puštala glazba na terenu i mene je ona toliko motivirala na zagrijavanju da sam branio kao nikad do tada. Tko ne bi. I tako obranim ja par pokušaja, a tajnik sinjskog Junaka, koji je uvijek sjedio na banku iza gola, prozvao me Banks. Banks je tad branio za Englesku reprezentaciju. I ostalo je Banks. Od tada sam i nosio žuti dres, bio je i crni. Imao sam i drugih nadimaka poput Cat, mačka, posebno kad sam igrao van Hrvatske. Kasnije me je i Slaven Alfirević prozvao Ivan Grozni, kad sam igrao kontra Dinama.
Put domovine čovjeka po kojem je dobio nadimak otišao je Katalinić, potpisao za Southampton, postao tako prvi, a do danas i jedini hrvatski vratar koji je nastupio u najvišem rangu engleskog nogometa, ali Ivan svaki početak vraća na “hajdučke postavke”.
– Uspjehe u Hajduku koje je napravila generacija sedamdesetih, nitko neće ponoviti, naročito pet puta osvajanje kupa u nizu, a jednako tako do 1978. nismo nikako izgubili u Beogradu sa Zvezdom i Partizanom. Mislim da su to i bile i ostale najbolje godine Hajduka. A u to vrijeme su treneri imali njuha za sve. Meni je Mladinić samo rekao da za dvije ili tri godine neću biti među brankama, i falio je, ali onda sam imao i trenera Bearu, njega sam naravno najviše slušao, radio je na meni, zapravo me naučio svemu. Pošteno mi je rekao da moram trenirati tri godine da bi postao nešto, premda sam bio treći golman u ekipi. Rekao mi je da ću postati reprezentativac, dok su se neki smijali. I onda sam ga pitao kako je on to znao, a on mi je rekao da je sve ono što mi je savjetovao i govorio naišlo na moje plodno tlo te da sam prihvaćao kritiku i zapravo je tumačio kao nešto dobronamjerno. Cilj mi je bio da postanem reprezentativac da mogu i ja otići van zemlje, što se na kraju i dogodilo kada sam otišao u Englesku. U ono vrijeme to je bio pojam, da ja među tri igrača budem kao stranac jer su u ono vrijeme igrala tri stranca po ekipi. I četrdesetak godina kasnije nema golmana koji je nakon mene otišao u Englesku, da – sjeća se.
Baš kako mu srce jače zaigra kad se sjeti nastupa na Starom placu, nekako posebno odgovornijih kad ti je publika disala “za vratom” jer je fizički bilo sve blizu.
– Sjever je bio udaljen dva metra od publike i sve je bilo skučeno, a i u ono vrijeme ljudi su puno znali o sportu, puno su znali o nogometu i onda je puno bilo teže igrati nego danas. Nisi mogao zavarati, a danas već možeš u nekim stvarima. Vidite i sami da puno ljudi dođe samo vidjeti štimung na stadionu, a posebno oni koji se samo dođu slikati. I nije da podcjenjujem današnje navijače, ali sve što je onda bilo, toga nema. Navijača je bilo gdje god smo igrali, a i Split je tada prema Beogradu i Zagrebu bio kao selo. Međutim, nas je držala ekipa i dobra klapa. Još kad bi igrali protiv Zvezde, Dinama, Partizana… Volio sam te utakmice. Posebno kad se igralo u proljeće jer nikako nisam volio zimu, a još kad iza utakmice ne požuriš u svlačionicu pa ostaneš bez tople vode. Veselo je bilo…
“Nisam mogao ostati trener ako nisam imao rezultat i trofeje…”
A dok je igrao ili bio trener, gledao je da je Hajduk jači i bolji. Nije kao danas, žalostan je Katalinić, da svi gledaju samo sebe.
– U ono vrijeme rata nije bilo lako. Kad se devedeset i treće smijenilo Poklepovića, tad je Dinamo, zapravo tadašnja Croatia, lako osvojio prvenstvo i ja mijenjam sistem 3-5-2 u 4-3-3 jer sam imao napadače Rapajića i Mornara koji su mogli svima zabiti. Znalo se da ta generacija može puno toga kad smo dobili Dinamo 4-1. Imali smo lošiju obranu, ali smo zabijali puno. Kad smo 1994. godine osvojili duplu krunu, kup i prvenstvo, uspjeh je bio veći jer smo igrali s našim igračima, Zagreb i Dinamo su bili jaki. Nekako godinu dana kasnije su već narasla očekivanja pa je bilo i očekivano da opet osvajamo. I te tri godine na klupi Hajduka, to je bio Hajduk. Nisam mogao ostati kao trener ako nisam imao rezultat i trofeje.
To je takvo bilo vrijeme, sada je moda neka druga, trenera se ostavlja u sedlu iz ne znam ni ja kojih razloga. I u tradiciji Hajduka bilo je da domaći trener najviše osvaja bez obzira što su dolazili drugi treneri jer stvar je u našem mentalitetu. A sada fali toga da mladi dolaze iz škola, u mnogim školama uopće nema prvenstava, a ni profesori nisu vezani uz Hajduka da bi mogli trenerima nekoga preporučiti.
Nije skroman kad kaže da je u Europi doživio renesansu, u ta dva toliko spominjana nokauta – prvi u St. Etienneu, drugi u Eindhovenu.
– Najveći je uspjeh u klubu kad smo igrali s Ajaxom. Mislim da je ona generacija koja je izbacila moj Hajduk možda bila i najbolja u povijesti Ajaxa. Po nekim je stvarima možda nadmašila i onu veliku generaciju Johana Cruyffa sedamdesetih. Imali smo kasetu od 45 minuta s njihovim prekidima, proučavali smo ih, vidjeli da uglavnom idu na prvu stativu. Ali, to je tako, ipak su nam zabili iz prekida. No, i sam plasman u četvrtfinale je bio svakako velik uspjeh.
