Smjena Lukše Jakobušića s mjesta predsjednika Uprave Hajduka šest mjeseci prije isteka mandata suštinski je pogrešna odluka Nadzornog odbora (Aljoša Pavelin, Goran Jujnović Lučić, Lukas Oliver Pavić, Dražen Zec i Roberto Bitunjac). Takve se odluke ne donose „vruće glave“ i ne bi smjele biti podložne trenutnim emocijama. Čak i ako je Hajduk u deset dana izgubio apsolutno sve čemu se u rezultatskom smislu nadao, te imao realnu podlogu u vjerovanju da nakon 19 godina može postati prvak Hrvatske. Jest, četiri poraza u nizu su previše za ovu momčad i za bilo koju momčad Hajduka. Događali su se rijetko, pa ipak su se događali, pa i najvećem od svih trenera Hajduka, Tomislavu Iviću.
Rezultatski debakl ne može biti isključiva krivnja predsjednika, odnosno, ne može biti jedini parametar u procjeni kako je radio svoj posao. U redu, mijenjao je trenere čim bi naišla kriza tražeći onoga koji će najbolje raditi taj posao. I ne može se reći da se nije trudio, jer kad je konačno angažirao Ivana Leku, nema onoga tko nije pomislio to je – to. Isto tako, jako se dobro zna da je upravo njegovo inzistiranje bilo presudno u vraćanju na Poljud igrača kao što su Marko Livaja, Nikola Kalinić, konačno i – Ivan Perišić. Uostalom, pod vodstvom Jakobušića Hajduk je prekinuo trofejnu sušu, osvojio dva Kupa, te postao najveća prijetnja Dinamu nakon što je osam sezona bio ispod 2. mjesta. Prije njegovog dolaska, sjetite se, Hajduk je prvenstvo završavao na 4. i 5. mjestu. Da, dobre stvari se brzo zaboravljaju, pa ima li smisla onda nabrajati što je sve Jakobušić sa suradnicima ostvario u nesportskom segmentu?
Je li se smjelo tek tako prijeći preko podataka o više od 107.000 članova, više od 20.000 pretplatnika, prosjeku gledanosti od više od 22.000, marketingu koji je prošle godine zaradio više od 6 milijuna eura ili vrijednosti momčadi, koja je s 32 skočila na 57 milijuna eura?
Trener na odlasku, Mislav Karoglan, posljednji pick Jakobušića u lovu na toliko željenu titulu, zdvojan nakon poraza od Dinama u prvenstvu rekao je kako igračima ne fali „ptičjeg mlijeka“. Što bi još predsjednik morao napraviti? Možda jednostavno ti igrači nisu dovoljno kvalitetni ili ih Karoglan nije znao ukomponirati u moćan stroj. U redu, te stvari također idu na dušu predsjedniku, te prvim čovjekom u sportskom sektoru, Mindaugasu Nikoličiusu. Previše je vjerovao Litvancu? Očito, ali kome će drugom vjerovati? Sam ga je birao i postavio na mjesto sportskog direktora.
Kad bismo bili hladnijih glava i racionalniji, katastrofalno proljeće ispalo je takvo vjerojatno i zbog ozljeda ključnih igrača. Čak i ako zaboravimo Darija Melnjaka i Mihaela Žapera, njih nema već odavno. Marko Livaja je, kaže Karoglan, ovoga proljeća odigrao zdrav samo 75 minuta protiv Rijeke na Poljudu. Utakmica koja će se u konačnici pokazati prijelomnom, a koju je Hajduk izgubio kao posljednji naivac nakon dva dalekometna ubačaja iz auta. Najboljeg obrambenog igrača Filipa Uremovića nije bilo protiv Lokomotive i dvaput Dinama. Sve tri utakmice je Hajduk izgubio. Kao što je izgubio jesenas od Rijeke i Osijeka kad također obranom nije komandirao Uremović. Konačno, nakon njegova izlaska zbog ozljede na Rujevici u nedjelju Hajduk je primio – gol. I izgubio.
Paleta poslova predsjednika Uprave Hajduka jest prilično široka, a od svega toga najmanje utjecaja može imati na – igralište. Tamo je previše aktera, što njegovih, što protivničkih, što „neutralnih“… Tamo najčešće odlučuju detalji, ponekad s tribina nevidljivi, ali i nepredvidljivi. Lukša Jakobušić jednostavno nije bio u prilici zabijati i golove. Možda mu je to ipak najveći krimen? Evo i jedna ograda, možda će Nadzorni odbor otkriti da je Hajduk u financijskom rasulu, to bi jedino imalo smisla kao razlog njegove smjene.