Zapovjednik škabrnjske obrane razočaran državnom politikom: “Braća Milorada Pupovca ubijali su po Škabrnji, a on sada vodi glavnu riječ…”
Navršavaju se tužne 34 godine od stradavanja Škabrnje u Domovinskom ratu. Tog kobnog 18. studenoga 1991. godine započeo je napad na ravnokotarsko selo pod zapovjedništvom ratnog zločinca Ratka Mladića, nakon čega je uslijedio masakr koji su počinili pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba. Strašnim činom agresora u samo jednom danu uništeno je jedno od najrazvijenijih mjesta u Zadarskoj županiji u kojem je do tada živjelo 2 tisuće stanovnika. Ubijena su 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. Ono što je snaga Škabrnje i njenih mještana je okrenutost budućnosti i optimizam koji vlada mjestom, unatoč tako strašnoj prošlosti koju su preživjeli, a u kojoj su na najgori način mnoge obitelji ostale bez svojih najmilijih.
Na čelo Samostalnog bataljuna Škabrnja postavljen je Marko Miljanić. Zajedno sa svojim suborcima, osobito 90 dana tijekom agresije, prošao je – pakao, u doslovnom smislu riječi. On se i danas, baš kao i te 1991. bori, ali ovoga puta ne puškom, već riječima. Želi i nastoji sačuvati uspomenu na dane ponosa i slave, na svoj kraj, u kojem su srpski i ini četnici ostavili samo mrtve i ranjene, a ulice i dvorišta prepune krvi.
Tijekom napada na Škabrnju izgubio je oca i brata, a još jedan brat ranjen je tijekom okupacije. Priča nam tako Marko kako su mu oca kao civila zaklali, a brat je poginuo braneći ono najsvetije – svoju domovinu, svoju Škabrnju.
– Nije bilo kuće u Škabrnji koja nije nekoga izgubila. Majka Eva Šegarić (op.a. sada je pokojna) izgubila je tri sina, svoju svekrvu, muža, djevera, njegovu ženu, ukupno 12 članova obitelji. Žalosno je da je nakon tri mjeseca, poslije okupacije još tridesetak Škabrnjana ubijeno kada nije bilo nikakvih ratnih djelovanja. Za Škabrnju nitko nije odgovarao niti hoće vođenjem ove državne politike – govori Miljanić.
Za zločine u Škabrnji osuđena je samo nekadašnja medicinska sestra Zorana Banić i to zbog kršenja međunarodnog prava, odnosno za sudjelovanje u napadu i ubijanju stanovništva u Škabrnji 18. studenoga 1991. godine. Iz zatvora je izišla u listopadu 2007. godine. Sada ima 74 godine.
– Ja sam bio osam puta na haškom sudu. Protiv Ratka Mladića nije podignuta optužnica za zločine u Škabrnji koje je počinio, isto tako zapovjednik specijalne postrojbe Mile Uzelac nije optužen za Škabrnju, Za Škabrnju nije osuđen ni pukovnik Tripko Čečović, zapovjednik tenkovske brigade… Pravde za Škabrnju nije bilo – žustro nam govori Miljanić.
Škabrnja je kroz povijest tri puta izgorjela do temelja, a 1991. godine najviše je stradala. Svake godine, kada se bliži 18. studenoga, Miljanić kaže kako jedino čeka da ti dani prođu i Škabrnja nanovo počne živjeti svoju svakodnevicu.
– Svake godine mi je sve teže i teže, a svake godine jedva čekam da 18. studenoga prođe. Čekam samo da se smirim. Jednostavno ne mogu preboljeti Škabrnju, svoje ljude, oca, brata, rođake i svoje bojovnike. Izgubio sam ono najvrednije što sam imao u životu, a to su divni ljudi, junaci…
Pričao je i kako je agresor dirao u civile, “stavljao ih pod gusjenice tenkova” kao ljudski štiti, a samo da Hrvati ne bi pucali u svoje ljude i tako spriječili četničke pohode. Boli ga i što državnu politiku, među ostalima, kroji Milorad Pupovac, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) čija su braća aktivno ratovali na području Škabrnje. Malo to Hrvata zna, nastavlja Miljanić u dahu…
– U Škabrnji su tih dana bile i specijalne postrojbe, među njima i padobranska brigada iz Niša u kojoj je bio i brat Milorada Pupovca, a drugi mu je brat vodio tenkovsku kolonu koja je napadala mjesto. Da u ovoj državi postoji red, Milorad Pupovac bi bio u zatvoru ili ne bi smio reći nijednu riječ. Jer kad mi jedan Milorad Pupovac priča o Škabrnji, kada ovdje donosi cvijeće, onda mu i sada, kao i prije dvije godine, poručujem da cvijeće odnese na grob svog ćaće, a ne na grob mog oca kojeg su zaklali. Mi nismo nikoga dirali, mi smo svoje krvavo branili i branit ćemo opet ako bude potrebno!





