KOMENTAR Hajdučko stanje uma ili kako je Six od najboljeg trenera postao osuđenik za pad cijelog sustava

“Veće su vjerojatnosti da vidite vanzemaljce nego da Hajduk izgubi na Poljudu” tako su neki mediji najavljivali europski uzvrat Bilih koji je nakon samo nekoliko sati postao debakl godine, moguće i stoljeća jer ispasti od malteške Gzire, kluba koji laičkim očima najbolje odgovara nekom dalmatinskom trećeligašu, je činjenica koja se ne može opravdati nekim “lošim danom” ili premostiti u tek nekoliko sati te odgovornost baciti “na leđa” jedne osobe kao što je to Hajduk učinio. Potpuno očekivano. 

Hajdukova dugogodišnja nesređenost ponovno je izašla kao korijeniti problem za toliko loših stvari koje su splitsku uzdanicu srozale na niske grane da je zbilja za ne povjerovati kako je cijela situacija, misleći na ulazak navijača na teren, ostala tek na ovako zavidnoj razini.

Hajduk je pao na baš svim poljima – od organizacijskog, sportskog, upravljačkog, ali i društvenog. Nije to lijepo osjetiti, nije lijepo doživjeti takvo nešto, ali konačno je došao trenutak da se dobro pogleda u ogledalo i konačno shvati kako je splitski ponos postao, s tugom kazano, sramota većih razmjera. Sprdnja zbog koje će, vrlo vjerojatno, u kvalifikacijama za Ligu prvaka, za dvije sezone, Hrvatska imati tek jednog predstavnika. No, to je ipak najmanje značajno pored mnoštva drugih stvari koje nemaju veze sa zdravim razumom…

Dokle više “Naš Hajduk”?

Narodni klub je nešto što bi potpisao svaki navijač. Željeni oblik upravljanja uz mnogo pitanja glasnijeg dijela publike, ali i potpuno neodrživ i promašen stil koji je klub, potpuno mirne savjesti rečeno, i doveo u trenutnu situaciju. Kaotično padanje u ponor, bez kakvog cilja i uzimanja tereta loših poteza, a za kormilom je Marin Brbić. Predsjednik koji to zapravo nije, možda mu bolje stoji titula klupskog zaposlenika jer sve ono što je trebalo biti u njegovoj nadležnosti zapravo je prošlo prethodno preko sto drugih ruku. Vlak u provaliju još je samo s malo tereta ojačao Siniša Oreščanin, shvatio je valjda kako tu mnogo stvari nije posloženo pa je pokušao kreirati i politiku kluba. Od svega je dobio tek jednostrani otkaz, kako kažu, zbog lošeg rezultata. Daleko je to od prave istine.

Još od studenog 2011. godine promijenilo se 25 članova Nadzora, pet predsjednika Uprave, sedam sportskih direktora i 13 trenera seniorske momčadi. Brojke su to koje su, zbilja, ogromne kako bi se napravio veliki iskorak. Pitanje je zapravo u kolikoj je mjeri uopće za očekivati “stepenicu više” kada ti isti čelni ljudi često nemaju nikakve veze s nogometom, barem na ozbiljan pristup, a kamoli govoreći u kontekstu da treba upravljati jednim sportskim divom poput Hajduka.

Koliko puta treba napisati kako je udruga “Naš Hajduk” postala ubojica Hajduka, hladnokrvni mučitelj koji je stavio omču oko vrata i sa svom snagom ju steže. Pa zar se, da je zbilja djelotvoran i uspješan, takvom praksom ne bi služili i puno veći klubovi od Hajduka pa onda dobili to, toliko željeno, “preobraženje” kakvo su zamišljali svoje djelovanje pojedinci iz Udruge.

Sve dok Hajduk, iznad takvog načina upravljanja, ne bude imao čovjeka koji će lupnuti šakom o stol i reći “DOSTA” svim pojedincima koji misle kako su Bogom dani, spasitelji i preporoditelji, tu spasa više neće biti!

Potpuno je nebulozno gledati kako članovi iste te Udruge napadaju Upravu i Nadzorni odbor, a baš ih je njihovo članstvo izabralo. 

Potpuno je nebulozno gledati i kako svaka odluka s Poljuda mora, doslovce, proći “amenovanje” Udruge i dalje ne shvaćajući u koliku su dramu doveli klub kazivanjem “pametnih” teza te nametanjem svojih nesposobnosti.

Oreščanin kao “žrtveno janje”

Sve do kraja prvog poluvremena Oreščanin je bio dobar, perspektivan, za mnoge trener za duge staze, a onda je konačno i došao taj trenutak koji se dugo čekao – jedan krivi potez i “otpusno pismo” već je uručeno. Nije se Uprava kluba o tome mnogo razmišljala, već je počelo “mirisati na nevolju” kada se Six izdigao iznad svih i priopćenjem s priprema dao podršku svom prijatelju Krešimiru Gojunu, a konačni pečat odluke dobio je debakl na Poljudu. Baš je tako Oreščanin postao žrtva pada cijelog sustava. Odveden je tako kao “žrtveno janje” s već sigurnom pretpostavkom kako će ga čelni ljudi kluba zauvijek otpisati. 

Već su se s tribina zazivale ostavke, mnogi su željeli potpuni krah cijele garniture, ali je jedino totalno neupućen čovjek to zbilja i sanjao. 

Gotovo je nevjerojatno kako, iz splitskog tabora, nisu zazvali već krivicu na ljude, ponajprije, iz HNS-a, kako nisu za situaciju okrivili, možda, Mamića u Međugorju ili pak kao “najzloglasniju osobu godine” proglasili nekog iz metropole. U ovoj je igri tek postalo jasno kako je, uvijek glasna većina, postala tek višestruka manjina.

A onda, kad su mu već svi potpisali kapitulaciju, Oreščanin je i službeno dobio “posljednji nokaut”, udarac kojeg su osjetili samo bliski suradnici jer svi u Nadzornom i Upravnom odboru te sveprisutnoj Udruzi “Naš Hajduk” svoje ruke brišu. Kriv je Siniša Oreščanin. Tu nema diskusije. Barem tako kažu. Nitko osim njega.

Sve je na kraju ostalo na frazi koju su više puta ponavljali, baš sinkronizirano, Brbić, Bjelanović, Jakobušić i Perasović na konferenciji nakon otkaza treneru Hajduka: “Ispričavamo se navijačima!”

Postavlja se pitanje – Tko je uistinu željan te isprike? Odavno već iskreni i strastveni navijači su navikli na slične stvari, odavno su takvi otkazali svoje mjesto na Poljudu, odavno su takvi, s tugom u njedrima, potpisali “Posljednje zbogom” Hajduku i to sve iz jednog vrlo jednostavnog razloga – jer se, po starinski rečeno, više ne zna “Tko tu pije, a tko plaća?”

Točnije, zna, ali se, na potpuno drugi način, to želi prezentirati javnosti…

Potres ogromnih razmjera

Ipak, Marin Brbić nije došao kao nepoznanica, dobro je čelnom čovjeku kluba, ako se može tako nazvati, bila poznata situacija u koju dolazi, ali i tri godine iskustva su bile, možebitno, dovoljne za puno bolje poteze.

Vezane ruke jedino su što su ostale Brbiću, a o sportskoj politici Saše Bjelanovića je uzalud i trošiti riječi. Zapravo je svima nejasno do koje će mjere morati sve otići u krajnost da konačno netko izađe iz kluba i kaže “Mi smo radili potpuno krivo! Vrijeme je za ostavke!”.

Kolodvor splitski treba potpuni zaokret. Stranci dovedeni samo kao odbačeni, potrošeni materijal pored toliko domaće djece koja se za svoje “mjesto pod suncem” ne mogu dokazati je jednom riječju – kriminalno! Dovođenje domaćih snaga, premda i ispadanjem u Drugu ligu, bio bi jedini normalan put!

Tu se ponovno kolotura vraća na početak, ponovno u usta treba staviti Oreščanina koji je, zapravo, napravio odličan posao jer kako nazvati takav uspjeh kada ti ne biraš igrače nego su ti oni već birani. Odavno je odabir u Hajduku otišao krivom stranom od onog potencijalnih, perspektivnih i dobrih igrača. Otišao je stranom rodbinske povezanosti, didova, stričeva i rođaka…

A baš je Brbić igrao “EuroJackpot” kada je trenera, nakon protesta s priprema, sačuvao na toj poziciji. Valjda procjenjujući kako mu to ne bi bilo pametno jer bi ga neke struje koje su u klubu mogle smijeniti. Pun pogodak zasad, ali s neizvjesnim vijekom trajanja. 

Kazao je Jakobušić, najnervozniji na konferenciji, pomalo ishitreno, kako će, bude li nereda na bilo kojoj utakmici, oni odstupiti pa onda, za konačan boljitak kluba je, po sve sudeći, najbolje zazivati malo “benzina” s tribina da do usijanja dovede ionako već uzavrelu atmosferu.

Dugo vremena u Splitu se čeka u mraku, čekaju se sve “kockice u mozaiku” koje će, konačno, stvoriti pobjedničku ekipu za povijesne podvige jer to svi iskreni navijači, cijeli Split i Dalmacija, jednostavno zaslužuju. To im se ne dopušta, to im se ne nudi.

Kako ponižavajuće, kako bolno…