- Neopisiv je osjećaj odjenuti na sebe taj crveno-bijeli dres, izaći pred hrvatske navijače, staviti ruku na srce i zapjevati Lijepu našu. Da, osjećaš ogroman teret u tom trenutku jer znaš da idućih 90 minuta cijeli jedan narod priželjkuje isto što i ti - pobjedu, trijumf, slavlje. No, prije svega osjećaš nemjerljiv ponos što baš ti - sa svojim suigračima - imaš privilegiju predstavljati svoju zemlju.

Zbog te emocije, nije lako donijeti odluku da je kraj. Prihvatiti da je vrijeme za mlađe i da ne možeš više dati ono što si prije mogao. Da više nećeš staviti na sebe sveti dres, da više nećeš slaviti s Hrvatskom važne golove i pobjede, ili se zagrliti sa svima uoči velike utakmice i na kapetanovo "Iznad svih" iz petnih žila viknuti:

"HRVATSKA!"

Nije lako reći zbogom jer je igranje za Hrvatsku ispunjenje sna.

Međutim, znam da je vrijeme. I znam da je pošteno prema reprezentaciji, suigračima, izborniku.

Zbog toga mi je lakše.

Lakše mi je i zato što znam da sam dao sve od sebe. Na svakom treningu, na svakoj utakmici, na svakom natjecanju. Ne žalim ni za čim i cijenim svaki trenutak proveden s hrvatskom reprezentacijom. Lako je razmišljati o Rusiji 2018. godine, no doživio sam brojne druge uspone i padove, uspjehe i neuspjehe, suze radosnice, ali i suze zbog velike tuge. Svako to iskustvo obogatilo me kao igrača i čovjeka te ništa ne bih mijenjao na tom putu.

Lakše mi je zato što sam stekao prijateljstva koja će trajati cijeli život. Lakše mi je zato što je hrvatska reprezentacija moja druga obitelj i ti odnosi neće prestati završetkom reprezentativne karijere.

Lakše mi je, naravno, i zbog Rusije. Mjesta na kojem smo ostvarili svoje snove kroz nezaboravnih mjesec dana u kojima nismo samo došli do finala Svjetskog prvenstva već smo iz dana u dan razveseljavali, nasmijavali i povezivali našu naciju. Te utakmice, ta slavlja, i oni dočeci u Zagrebu i Zadru su nešto što nikada, nikada neću zaboraviti. Nije tajna da sam za taj uspjeh žrtvovao koljeno, i opet bih sve napravio isto jer za to smo svi živjeli. Mi u svlačionici i vi na tribinama.

Dragi navijači - vaša podrška, emocija i ljubav prema reprezentaciji uvijek su mi bili dodatni poticaj, atom snage u onim presudnim trenucima kada se sve lomi. Hvala vam od srca na tomu.

Bilo je zadovoljstvo ovih 11 godina dijeliti svlačionicu s velikim igračima i ljudima. Hvala svim mojim suigračima - s vama bih išao u svaku bitku. Koliko smo na terenu ostavili krvi, znoja i suza, toliko smo se izvan terena družili, zabavili i nasmijali. Te uspomene čuvat ću zauvijek.

Lokal-patriotski, ponosan sam što sam svlačionicu dijelio sa svojim Zadranima, Subom, Livijem i Lukom. Trebam li što dodatno reći o Luki? Igrati s jednim od najboljih svjetskih veznih igrača svih vremena posebna je privilegija za sve nas, ali Luka mi je prije svega - prijatelj. Jednako tako, bila mi je čast učiti od velikog Darija Srne, a potom ga i naslijediti u reprezentaciji.

Dejan je priča za sebe. Sreća je u životu, a kamoli u poslu, pronaći osobu s kojom ste na istoj valnoj duljini, s kojom dijelite fore jednako lako kao što dijelite teške trenutke. Tko bi rekao da ću uživati 11 godina dijeliti krevet s njim? :-) Loki, učinio si mi ovu reprezentativnu priču još posebnijom i veselim se nastavku našeg prijateljstva.

Hvala Slavenu koji mi je dao šansu i uveo me u reprezentaciju. Hvala Zlatku Daliću na suradnji i nezaboravnoj Rusiji. Hvala svim izbornicima i trenerima na podršci, savjetima i trudu koji su uložili da postanemo što bolja ekipa, na terenu i izvan njega.

Hvala svim članovima stožera - liječnicima na čelu s dr. Nemecom, dr. Bahtijarevićem, dr. Jankovićem i dr. Vlahovićem, izvrsnim fizioterapeutima i marljivim ekonomima, Ivi, Nikši, Tomi, Dragi i svim djelatnicima Saveza koji su uz nas i koji upotpunjuju našu reprezentativnu obitelj. Hvala i svim čelnicima Saveza na podršci, nekadašnjem predsjedniku Šukeru, kao i neumornom g. Srebriću. Hvala aktualnom predsjedniku Marijanu Kustiću na odličnoj komunikaciji i razumijevanju.

Hvala i svim medijima koji su pratili moj reprezentativni put. Imate važnu ulogu u očuvanju kulta reprezentacije te se nadam da ćete nastaviti konstruktivno i afirmativno davati svoj doprinos uspjesima hrvatske reprezentacije.

Posebna zahvala ide mojim roditeljima i bratu, koji su mi bili podrška u svakom trenutku. Mogu se samo truditi biti jednaka inspiracija i potpora svojoj djeci. Srce mi je puno jer znam da je moj Dido Šime i s drugog svijeta ponosan na mene jer sam ispunio sve ono što je sanjao.

Raduje me što u reprezentaciji i danas vidim talent, kvalitetu, ambiciju i strast koju sam vidio na početku svoje reprezentativne karijere. Postavili smo visoko letvicu u Rusiji, no time se ne treba opterećivati - dajte uvijek sve od sebe i navijači će to cijeniti, a rezultati nagraditi. Uvijek ću biti uz vas!

Nije lako, ali...

Vrime je.

Uvijek vaš,

Šime Vrsaljko

Hrvatski reprezentativac Ivan Perišić nedavno je doživio tešku ozljedu. Nogometašu Tottenhama je pukao prednji križni ligament i ovaj tjedan je operiran u austrijskom Innsbrucku.

Operacija je prošla dobro te sada slijedi nekoliko mjeseci rehabilitacije u Londonu i vraćanje u formu kako bi bio spreman za Europsko prvenstvo 2024. godine.

Nakon uspješne operacije Perišić se oglasio na Instagram storyju i poručio svima da ‘ne odustaje tako lako‘. - prenose Sportske novosti.

Rijeka je pobijedila Libertas sa 9:0 (Yansane 4, 31, Hodža 14, Ivanović 18, 58, Grgić 49, Bogojević 67, Janković 86, Veiga 89) u šesnaestini finala SuperSport hrvatskog nogometnog kupa, dok je Osijek sa 4:1 bio bolji od Kutine (Lovrić 28, Caktaš 45, Bralić 52, Mierez 90 – Antunović 19).

U susretu dva bivša prvoligaša Cibalia je s teniskih 6:0 demolirala Zagreb.

Varaždin je tek nakon jedanaesteraca eliminirao Grobničan. Nakon 120 minuta bilo je 0:0, a prvoligaš je spriječio senzaciju s 5:3 s bijele točke.

Igor Tudor se nije usrećio kao trener Marseillea kojeg je napustio nakon samo jedne sezone, ali je u Francuskoj ostavio dobar dojam koji bi mu mogao pomoći u nastavku karijere. A taj nastavak bi se mogao dogoditi u Napoliju i to prije nego se bilo tko tome nadao, pišu Sportske novosti.

Nakon što je Luciano Spalletti osvojio prvi Scudetto za Napoli nakon 33 godine napustio je klupu i uzeo godinu odmora, a Aurelio De Laurentiis je angažirao francuskog trenera Rudija Garciju. No, 59-godišnjak nije najbolje krenuo u sezonu te je u prvih pet kola Serie A osvojio samo osam bodova te već sada zaostaje sedam bodova za vodećim Interom. To je očigledno upalilo alarm za uzbunu kod De Laurentiisa koji je razmišlja o promjeni trenera, a prvi mu je izbor navodno Tudor.

Tako barem tvrdi ugledna La Gazzetta dello Sport koja ističe kako predsjednik Napolija nije službeno poduzeo nikakve korake jer bi time priznao svoju pogrešku, ali itekako razmišlja o smjeni Garcije i njegovom nasljedniku.

- Antonio Conte je slobodan, ali izgleda kako nije zainteresiran za dolazak u Napoli, a istovremeno bi i De Laurentiis želio da Napoli igra sličnim stilom kao do sada, a to s Conteom nije moguće - piše Gazzetta i nastavlja:

- Šok koji bi promjena trenera donijela bi trebala biti psihička, ne toliko tehničko-taktička. U toj situaciji najveću pažnju De Laurentiisa zaokuplja Tudor koji je odradio dobar posao u Veroni kao i prošle sezone u Marseilleu. Činjenica kako Tudor voli igrati s trojicom u obrani ne bi trebao biti problem, a Tudor i zna biti fleksibilan. Kada je Napoli zapošljavao Garciju, pričalo se i o Christopheu Galtieru, ali njegovo ime se više sada ne spominje, samo Tudorovo - kaže talijanski medij.

Ako bi Tudor dobio posao u Napoliju, bio bi to njegov osmi klub u trenerskoj karijeri. Počeo ju je u Hajduku, a slijedili su PAOK, Karabükspor, Galatasaray, Udinese, povratak u Hajduk, Verona i Marseille. Između druge epizode u Hajduku i Juventusu bio je pomoćni trener u Juventusu koji se također u talijanskim medijima spominje kao njegov potencijalni poslodavac. No, izgleda kako je sada Napoli bliže njegovom angažmanu.

Tužne vijesti stižu o nekadašnjoj zvijezdi ukrajinskog nogometa i splitskog Hajduka. Artem Milevski je završio u bolnici nakon što je popio ogromnu količinu alkohola i stanje je i više nego ozbiljno, pišu Sportske novosti.

Danas 38-godišnjak je nekada slovio za najveću nadu ukrajinskog nogometa. Trebao je biti nasljednik Andrija Ševčenka, no previše je volio lagodan život, a premalo treninge pa mu karijere nije bila ni približno blistava kako je trebala biti.

Pad u karijeri je počeo 2012. godine dok je igrao za kijevski Dinamo u kojem je bio velika zvijezda. Alkohol i provod su ga koštali veće karijere. Za kijevski Dinamo je u 278 nastupa zabio 87 golova, a onda je 2013. godine počeo lutati. Igrao je za Gaziantepspor, Hajduk, RNK Split i još nekoliko klubova.

Ipak, alkohol je volio više od treninga i utakmica, a to ga je sada skoro koštalo života. Srećom, na vrijeme je hospitaliziran, a dramatične trenutke je prepričao njegov prijatelj i bivši suigrač iz reprezentacije Aleksander Alijev.

- Želim raščistiti stvari oko Milevskog. Hvala Bogu, uspjeli smo ga smjestiti u bolnicu. Ovdje je već pet dana i situacija je jako ozbiljna. Liječnici se bore, ali za sada je dobro - otkrio je Alijev.

Milevski je za Ukrajinu nastupio 50 puta i zabio osam golova.