Današnji ovisnici o drogama visoko su funkcionalni, ne “kljucaju” po ulicama

Nastavni Zavod za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske
županije zbrinjava oko 900 opijatskih ovisnika, a prema metodama sociološkog
izračuna, na svakog u tretmanu dolazi još jedan ovisnik koji nije “u
sustavu”. Međutim, i takav broj predstavlja izuzetan uspjeh u odnosu na
stanje prije desetak i više godina, a pogotovo u usporedbi s brojnim drugim hrvatskim
županijama (zadarskom i istarskom posebno) te je očigledan trend stagnacije pa
i pada broja ovisnika o drogama.

Takve podatke iznio nam je dr. Željko Ključević,
voditelj Službe za zaštitu mentalnog zdravlja, prevenciju i izvanbolničko
liječenje ovisnosti NZZJZ SDŽ.

– Broj novih osoba koji nam dolaze na liječenje je svake
godine sve manji, i sve su stariji. Pružamo im dvojaki tretman – supstitucijski
i psihosocijalni. Nešto više ih je na metadonskoj terapiji, malo manje na
buprenorfinu. Uvijek je bilo povika kako je supstitucijski tretman zapravo
“drogiranje na račun države” – s takvim konstatacijama se nikako ne
slažem, treba sagledati problem sa svih strana. Metadon ima svojih mana, ali
kroz terapiju se postiže učinak smanjenja žudnje za opijatima. No, kao i u svemu,
metadonska terapija dolazi uz određena ograničenja. Metadon je inače izabran iz
dva ključna razloga: još prije 40 godina su ga počeli koristiti u SAD-u jer je
– jeftin, a drugi razlog je i njegovo 24-satno “otpuštanje”, dakle
treba ga se uzeti jednom dnevno. Moram naglasiti i da postoji i dobar broj
ovisnika koji ne koriste nikakve medikamente te dio uzima samo antidepresive. –
uveo nas je u osnovne statističke podatke dr. Ključević, ponosno spominjući
kako je u Splitu 1991. godine osnovana prva jedinica izvanbolničkog liječenja
ovisnika u Domu zdravlja.

Odmah se međutim iskristaliziralo nešto neobično, odnosno
izuzetno negativno za “funkcionalne” ovisnike.

– Ovisnici o opijatima su među nama. Ne izgledaju više kao
prije 25-30 godina, kada ste ih mogli prepoznati na ulici. Naravno, postoji
manji broj koje ovisnost dovede do teških bolesti ili ozbiljno psihičko stanje
odvede u ovisnost, ali u pitanju je izuzetno mali broj. Čak 35 posto korisnika
naše terapije imaju stalne poslove, stalne izvore prihoda, dok još dobar
postotak povremeno radi “na crno”. Ono što je tragično je stigma koja
ih prati. Dakle na njih poslodavci nemaju nikakvih primjedbi, uredno obavljaju
svoje poslove, ali kada ih se treba zaposliti – problem! Ne mogu naime proći
medicinu rada, jer ne zadovoljavaju preglede i pravilnike koji su još iz 1984.
godine.

I na tom finalnom mjestu lanac borbe protiv ovisnosti
“puca”! Prevencija, liječenje, terapijska zajednica, resocijalizacija
koja uključuje doškolovanje ili osposobljavanje, na tom posljednjem koraku sve
pada u vodu. Iako su dobri radnici, a ponovno naglašavam da uvijek postoje
iznimke, poslodavci ih ne žele zaposliti kada otkriju da ne mogu dobiti
uvjerenja… Imali smo, ne jednog, pacijenta koji se “izvukao”
problema ovisnosti, samo da bi izgubio posao zbog loše metodologije ocjene
radne sposobnosti, što treba čim prije unaprijediti, a potom je uslijedio
raspad obitelji te povratak drogama.

Nastavlja i kako je legislativa uvijek korak iza
narkomafije, no da to predstavlja problem svugdje u EU i svijetu, ne samo kod
nas.

– Nove droge se pojavljuju gotovo svakodnevno. Kemičari rade
na tim spojevima, dovoljne su sitne izmjene strukture i novo ime da se taj
“proizvod” stavi na tržište kao legalna supstanca. A dok se ta nova
droga stavi na popis zabranjenih tvari, izmisle novu, ne može zakonodavac biti
tako brz. Postoje tri skupine opijata podložne kemijskim manipulacijama:
kanabinoidni, koji imaju 40-50 varijacija, amfetaminski i ostali. Danas ih
stavljaju na tržište u “privlačnom” dizajnu, od ambalaže do gotovog
proizvoda. Nebitno je da li se nazivaju “osvježivačima prostora” ili
“animalnom hranom”, to neće spriječiti onoga tko ima potrebu u
konzumiranju.

No zato naš sugovornik naglašava pak aspekt borbe protiv
ovisnosti koji je manje eksponiran. A bez njega bi sve te brojke bile puno
lošije – prevencija. Na drugoj lokaciji (razgovarali smo u uredu dr. Ključevića
u Vukovarskoj, kod “Higijenskog”) Nastavnog zavoda u Fra Maruninoj 2,
djeluje Savjetovalište Službe za mentalno zdravlje djece i mladih. Tu se pruža
psihološka pomoć mladima, prisnažena projektima i raznim aktivnostima koji su
dostupni i preko web stranica NZZJZ – “Mladi za djecu i mlade”,
“Pretežno vedro” te facebook stranici “NE ovisni ĐIR”.

– Tko uopće postane ovisnik? – krenuo je dr. Ključević s
ovim pitanjem kao početnom hipotezom te je nastavio elaborirati ulogu
Savjetovališta i općenito prevencije, koja se dijeli na “početnu”,
univerzalnu prevenciju cijele populacije, zatim na induciranu prevenciju prema
pojedincu s problemima te selektivnu, usmjerenu na određene skupine, kao što su
djeca s posebnim potrebama.

– Ovdje se ne radi samo o drogama. Alkohol, koji zahvaća
puno veći broj osoba nego opijati, zatim nesupstancijske ovisnosti kao kocka,
shoping, Internet, koje sve stvaraju isti kliničku sliku ovisnosti. Potrebno je
približiti se mladima, našoj djeci i potpuno stvarno našoj budućnosti, jer su
njihovi mozgovi anatomski i funkcionalno, različiti od naših. Treba im se
nuditi, dati im na važnosti, pitati ih u tehnološki prihvatljivom obliku.

Sustav našeg obrazovanja je dosadan, mnogi eksperimentiraju
u adolescentskoj dobi i svačije dijete može probati. Međutim, ne postaji
ovisnici svi koji probaju. To jednostavno nije istina. Samo oni koji imaju
određenu problematiku, od blažih oblika anksioznosti prema težim poremećajima
ili bolestima, imaju veće izglede da će postati ovisnicima u bilo kojem obliku.
Oni zapravo provode samoliječenje na pogrešan način, droga im
“razmakne” oblak.

Govori dr. Ključević i o nekim brojkama te posebnostima
Savjetovališta za mlade i djecu.

– Tijekom prošle godine ukupno smo imali 172 korisnika našeg
savjetovališta, a više od pola ih je zbog eksperimenata s alkoholom ili travom.
U pitanju su mlade osobe između sedam i 21 godinu, ali ipak ih je najveći broj
iz 3. i 4. razreda srednjih škola. Preko 60 posto ih je s područja Grada
Splita, većina ih je došla samoinicijativno. Tek manji broj zbog mjera koje su
odredili u Centru za socijalnu skrb, na Prekršajnom sudu ili u samim školama.
Jedan korisnik savjetovališta je recimo, bio ovisan o računalnim igricama…
Program traje tri do šest mjeseci, jednom tjedno se provodi te svi korisnici
dolaze s roditeljima koji moraju biti uključeni ako želimo postići cilj.