Njemački vojnici na Zelovo su došli tražeći “tvornice lula”, a pronašli su tek nekolicina obitelji koje vade glinu i prave lule

Na padinama Svilaje što gledaju jutarnje buđenje sunca, ilovaču glinu nitko više ne kopa, niti od nje lule pravi.

U Zelovu, selu na istočnoj strani rečene planine, nekoć bijaše najveća “tvornica” lula u Dalmaciji, no danas od toga starog zelovskog zanata ostade tek spomen u pučkim dvostihovima – Mala moja na Zelovu živi, lule pravi i kamiše krivi. Ili – Mala moja sa Zelova Đula, ćaća joj je ministar od lula. 

Isplela se na Svilaji neka druga vremena, potisnula lulašenje i kamišarenje, zanate koji su ovdje stoljećima živjeli. Na zelovsku ilovaču pala je kora kao i na stare zelovske lulaše, a iako ilovača još uvijek postoji, meštre od lula pomelo je vrijeme. Vrijeme koje nije saveznik starosti koja je preostala u brdima i onima koji ne žele iz svoje djedovine, makar poveznica sa užurbanim svijetom bila i kilometrima ceste što krivuda.

– Glina je bila domaća, vadila se na dva mjesta na Zelovu, u mjestu Busovača i kod zelovskih bunara, ispod Orlovih stijena. Kad bi se iskopala, ona bi bila u obliku ploče. I onda je trebalo potopiti u vodu, i batom je tući sve do trenutka kad bi svaki centimetar morao prijeći preko ruku kako ne bi bilo piljaka i trunčića. Ostane li takvo nešto u glini, u krajnjem proizvodu bila bi rupa ili kakva neželjena udubina – priča Stanko Delaš koji je do 2002. godine izrađivao zelovske lule kao nasljedstvo pradjeda, djeda i oca.

– Kada se lule naprave, najviše ih se podijeli. Prije se u godini dana radilo po tisuću komada. Cigaršpice je radilo pola Zelova, a lule četiri ili pet obitelji. Sve što bi se napravilo, dobro se prodavalo – govori Delaš dok iz zaborava vadi predmete i pomagala koje su lulama davale primjenu i vizuru. Prije bi se od lula mogla prehraniti cijela obitelj pa je od malih nogu i Stanko bio aktivan u toj “proizvodnji”.

A lula? Prvo bi se glinom ispunio ručno rađen kalup, učvrstio se na menđulu koja je improvizirani stalak u kojem postoji i rupa za mješavinu ulja i petreulja. Ta mješavina služila bi se da se kalup namaže prije stavljanja gline, a poslije i premažu svi dijelovi koji bi se bez tekućine mogli zalijepiti. Nakon formiranja lule u kalupu, probadačom bi se s dvije strane udubila rupa, a onda po vađenju i skinuo sav višak gline. 

Proizvodio se i duhan u Cetinskom kraju, ali je nedostižne kvalitete bio onaj iz mjesta Bajagić. Dugo se duhan, sve do izuma cigareta, pušio baš u lulama.

A posebnoj je izradi trebalo dodati i primjerenu temperaturu pečenja u peći koja bi se radila od blokova. I ta temperatura bila bi toliko visoka dok se doslovce ne bi zacrvenjela metalna ploča peći na drva. 

– Peć se napravi zidajući red blokova. Zatim se stavi mreža, radili smo je od poklopca od šporeta, probije rupa što više može da lule ne mogu propasti. Ispod se ložila vatra koja je trebala biti tako dobra da probije na sva četiri kantuna, a ne na sredinu. Kada na sve četiri kantuna bude crveno, kao da lule gora, sva se žeravica vadi odozdo i stavlja po lula. Zatim bi se zatvorio ulaz gdje se ložila vatra i ostavljalo bi se lule na hlađenju – objašnjava Delaš od čijeg prezimena potječe i naziv lule – delašica. U uporabi je bila velika i mala delašica.

Karakteristike takvih lula vidljive su u ukrasima na čašici i tuljcu lule, zapravo mrežastim ukrasima kakvi su bili i na nekim turskim lulama. Lule su se na magarcima prenosile do glavnoga sinjskog trga, Pijace, gdje je postojalo i mjesto rezervirano za trgovce lulama iz Zelova, a Zelovljani su lule prodavali ispred kuće Masovčić, nasuprot ulazu u Crkvu Čudotvorne Gospe Sinjske. Na većem broju primjeraka lula zelovskog tipa nalazi se pečat majstora u obliku inicijala, a najstariji sačuvani kalup je iz godine 1801., majstora Stipana Domazeta. Kalupi Stanka Delaša iz godine su 1821.   

 

Da se o tim obiteljskim obrtima čulo nadaleko, svjedoči i činjenica da su njemački vojnici u Drugome svjetskom ratu, predaja tako kaže, došli u Zelovo i tražili ondje “tvornice” lula, u nakani da strojeve iz tvornica prilagode za vojne potrebe, ali od tih rečenih “tvornica” pronašli su tek pojedince koji su čuvali stari zanat od zaborava.