Pozitivno ludilo koje Hajduk ima oko sebe izvorište posjeduje u jednom čovjeku. Ovo je Marijan Budimir…

Neposredan, iskren, pošten. Tri riječi koje će opisati Marijana Budimira bolje od čitave knjige memoara. Stručnjak koji je tek zagazio u izazovne i opasne trenerske vode svojom je hrabrošću, povjerenjem u svoje suradnike i igrače i autoritetom koje je munjevito izgradio osvojio simpatije hrvatske, ali i svjetske javnosti. 

Već je poznato da u sportu, kao ni u životu, nema preskakanja stepenica, a da se ozbiljno i dugoročno napredovati može samo malim, ali izuzetno promišljenim koracima. Juniori Hajduka pretvorili su se tako u bojni brod pa postali svima vječna inspiracija. Budući nositelji igre kluba, ne zapuše li kakav sulud vjetar s mora, pokazali su snagu ljudskog srca i bez uljepšavanja i kamufliranja došli do svakog malog čovjeka na ovom dijelu zemaljske balote. Svakog tko već godinama žudi da europsku priču juniora seniorski sastav preslika u domaćem prvenstvu.

Budimir je sa svojim igračima izgradio gotovo savršen šefovsko-prijateljski odnos. Odnos pun povjerenja, ali i odnos pun obveza. Obostranih obveza. 

– Marijan je igrao jednog od stopera. Bio je jako inteligentan, odličan učenik, perfekcionist, jako uporan i tvrdoglav. Volio je slušati i gledati. Šteta obzirom na talent koji je imao da nije napravio i veću karijeru jer je jako inteligentno igrao nogomet. Odrasli smo kroz cijelu generaciju od pionira do juniora, vozili se kad je bio rat od Splita do Osijeka 20 sati. Išli za reprezentaciju kada nije bilo grijanja u autobusu, a vani -15 stupnjeva. Imali smo toliko tih događaja i drago mi ga je vidjeti danas na naslovnicama svih svjetskih medija – govori tako Mate Bilić s kojim je Budimir dijelio svlačionicu.

Let na krilima euforije Marijan nije dozvolio, jer nemali je broj puta pokazano i dokazano da u ulozi favorita ispadne crtica snalažljivosti. I eto, baš je to, kao proročanstvo, taj “plamen” u ulozi favorita zagolicao i momke koji su tek zakoračili u ozbiljan život, i to baš u finalnom ogledu.

– Sjećam ga se kao jednog izuzetnog i karakternog momka, a kao igrač imao je brzinu u kopačkama stopera. Kao momak u omladinskom pogonu Hajduka je bio izuzetan i marljiv – priča nam tako i Ivan Radeljić, još jedan njegov prijatelj iz svlačionice.

– Ma Marijan i njegov stožer odradili su posao po zanatu jer smatram da je trenerski posao čisti zanat. Tu je važna dobra priprema i posvećenost i taj posao ne traje samo kada je trening već stalno – podvukao je Radeljić.

A da Budimirov život ima usku poveznicu s nogometom jasno je kad okrenete još jednu životnu stranicu. Supruga Vesna, djevojački Mladin, poznata je bivša nogometna sutkinja, sada delegatkinja na utakmicama loptanja od Zadra do Dubrovnika, u trećem nogometno razredu. 

– Prvi smo se put vidjeli na utakmici. Marijan je postigao gol, a ja sam ga poništila. Tako je krenula cijela priča. On je protestirao na odluku i rekao da je on u pravu, a ja sam, naravno, držala svoje. Kasnije me pozvao na kavu, eto to zaleđe bilo je okidač za poziv – govori nam Vesna. Ponosna je na svog odabranika, a i razumije onda da nekad uzme i koju minutu više za vrijeme na travnjaku.

– Zajedno gledamo i komentirao utakmice, posebno suce. On je uvijek protiv njih, a ja na njihovoj strani. A ova kruna uspjeha je kao da sam ja sudila finale Lige prvaka. Nema razlike – iskrena je supruga valjda najpoznatijeg Splićanina na svijetu koji je dijete iz kvarta Visoka. Nakon juniora Bijelih prihvatio je poziv talijanskog Udinesea, ali ostao je bez puno minutaže da bi kasnije nastupao za slovenski Publikum Celje gdje je osvojio kup, za litavski Vetra Vilnius, Inter iz Zaprešića, Karlovac. Kao čelo juniorske momčadi već je četvrtu godinu uz dvije titule prvaka Hrvatske. 

A ovakvo “pozitivno ludilo” koje klub danas ima oko sebe najčvršće izvorište ima upravo u činjenici da su navijači prepoznali tu “hajdučku” crtu u juniorskoj svlačionici. Neke se stvari ipak ne mogu kupiti novcem…