Emocije su zeznuta stvar, čine nas ranjivima. Pričati o njima nešto je što muškarcima nije vično, barem se tako misli. U društvu je to i dalje tabu. Netko će reći da muškarci ne plaču, ali i da zaplaču kada ih nitko ne gleda.
Laicima stresne i nepoznate, a njemu svakodnevne i uobičajene situacije. Situacije zbog kojih baš zaplačeš, preispitaš se, sanjaš ih danima. Scene koje su se mogle vidjeti valjda samo u američkim akcijskim filmovima, i ovdje kod nas. I mogu se dogoditi – baš svakome. Jer jedan pogrešan korak, može značiti kraj.
Za njega kažu da je legenda, i govore istinu. Ljudi poput Vinka Prizmića su rijetki. S velikim srcem. Srcem punim nesebičnosti, žrtve, hrabrosti. Izvrsnost kakvu je unio u Hrvatsku gorsku službu spašavanja, od svojevrsne pomoći alpinistima i planinarima pa do ekipe koja je postala nacionalno dobro, teško se može opisati u nekoliko kartica teksta. I to služba koja je sinonim i primjer za sposobnost, kompetentnost i odgovornost u Hrvata, a čine je volonteri koji samo – žele pomoći drugima.
I koliko god mi davali njima, uvijek ali baš uvijek uzvratit će nam trostruko više.
– Dugo sam godina bio instruktor spašavanja i uvijek mi je onaj koji treba pomoć bio najvažniji. Pratio sam svjetske trendove, nekako kao da sam i zavidio drugim zemljama u svijetu kako imaju izgrađen sustav spašavanja, i onda sam shvatio da nije najvažnije samo izgraditi sposobnosti moje organizacije nego unaprijediti cijeli sustav i to po uzoru na najučinkovitije modele u svijetu – govori čovjek koji je zadužan što, među ostalim, imamo broj 112. Jer je za njega život, ponavlja to stalno, jedinstvena, neponovljiva i najveća dragocjenost.
Život spasiti odlukom u nekoliko sekundi.
– Nakon što bi Francuzi prezentirali da su prvi puta spasili paraglajdera koji se zapleo od električne kabele, za deset dana isto smo proveli u Hrvatskoj kada smo spasili paraglajdericu koja je ostala na visokonaponskom dalekovodu u kanjonu rijeke Mirne – govori Prizmić.
Hrvatska je u svijetu postala brend sigurnosti
– Najveće priznanje samom sebi je kad znaš da svoj život nisi utrošio uludo. Kako sam cijeli život u području u kojem o tebi ovisi tuđi život, trebalo je to raditi svom snagom i bez kompromisa. Puno sam energije, puno više nego u akcijama spašavanja, iako ih je bilo na tisuće, ulagao u sustav, boreći se protiv ravnodušnosti, nerazumijevanja i inercije sustava – dodaje Vinko koji je iz brige i odgovornosti često javno prozivao, predlagao i poticao.
– Helikopteri su alat bez kojeg se ne može i ponekad jedini daju šanse ljudima da ih na vrijeme spasimo. Zato smo to prvi pokrenuli, ali da bi kao organizacija koja tada nije bila čak ni pravna osoba, mogli raditi s državnim helikopterima, trebalo je probiti brojne birokratske barijere. Na to iscrpljujuće dokazivanje da društvo treba učiniti sve što je moguće, kako bi što učinkovitije očuvali ljudske živote, danas sam nakon svega jako ponosan jer je Hrvatska sigurnije okruženje za građane i turiste zbog tog izgrađenog sustava. I vjerujte mi, Hrvatska je u svijetu postala brend sigurnosti – priča u dahu čovjek za kojeg rijetki znaju kako je bio pionir judo sporta u Splitu. Čak i sudac.
Vrlo uspješnog sportaša sa 16 godina poslali na Fakultet za fizičku kulturu da postane trener, pa je i postao – i to najmlađi u bivšoj državi.
Inženjer elektrotehnike, prvi koji je u Hrvatskoj, četiri desetljeća unatrag, izveo zahtjevnu akciju spašavanja teško ozlijeđene osobe na Biokovu pomoću helikoptera. Još prije dvadesetak godina Prizmić je bio predvodnik – danas standarda – helikopterske pomoći s medicinskim timovima.
– Vrlo je ružan osjećaj, a zbog nedostatka sustava sam ga više puta osjetio, kada rezultat nekog spašavanja završi tragedijom samo zato što nemamo resursa – tako se počela odmotavati priča o tom iznimno potrebnom sustavu.
– Osobno sam više puta bio u životnoj opasnosti, ali mi smo uronjeni u opasnost jer druge vadimo iz opasnih situacija. No, pokušavao sam cijelo vrijeme da se to radi na najsigurniji način. Najteže je bilo odgovarati za cijelu službu, šesnaest godina sam bio odgovoran za one koji spašavaju na Kleku, ili u Vinkovcima i to je ono što čovjeka dosta iscrpi, jer strepiš i za one koje spašavamo i za svakog od svojih prijatelja. Kad si odgovoran, nečija si posljednja nada.
24 sata dnevno, 365 dana u godini
– Najteže mi je bilo kad unatoč svim naporima, rezultat nije dobar. Pamtim potragu za djecom na Kozjaku, koji su izašli na snijeg, prije četrdesetak godina. Nažalost, do nas je dojava stigla kad su djeca već bila smrtno stradala. Bio sam tada bijesan na sebe i pitao sam se danima zašto nas netko nije pozvao ranije. Pamtim i pad autobusa na Dubcima gdje je bilo 11 mrtvih – zastaje Prizmić.
– Ma znate… Svim tim ljudima pamtim imena, bilo da su spašeni ili preminuli, i sve sam ih prosanjao i preispitivao sebe što se moglo drugačije učiniti – zacaklile su se oči našem sugovorniku.
Bio je to zapravo glavni motiv da Hrvatska dobije službu koja će biti na raspolaganju ljudima u nevolji 24 sata dnevno, 365 dana u godini.
– Zanimljivo, pisao sam radove o novim izazovima koje nose klimatske promjene ili globalni trendovi aktivnog turizma kod nas i u svijetu i još prije dvadesetak godina govorio sam o ovome što se danas događa. Na taj način smo i pripremali službu za, primjerice, bujice, poplave, predviđali i provodili preventivne mjere… Prije i nego se dogodila prva nesreća u kanjonu Cetine, znali smo po zakonu velikih brojeva da će se to i dogoditi, napravili smo par vježbi, pripremili stijene i procedure u dvjestotinjak metara dubokom kanjonu, krenuli u izradi sigurnih zemljovide, helidroma po planinama i pučinskim otocima, skloništa, edukacijom tuurističkih vodiča. Držim da smo dosta učinili da se neki resursi, planine, rijeke i demografski zapušteni krajevi postupno pretvaraju u atraktivne turističke destinacije.
Iako je “sedlo” prepustio mlađima, iz HGSS-a u penziju, kažu, ne možeš. Tamo si dok god možeš biti nekome od pomoći. U posljednje vrijeme mjesto fizičke izdržljivosti, ima iskustvo i strpljivost. Stotine tečajeva, rada s mlađima, kongresi, sastanci i borbe s birokracijom. Među registratorima i zakonskim aktima simbolično smo ga i našli u prostorijama HGSS-a na Majdanu.
Demonstracija vedrine i požrtvovnosti
– Cijelo to vrijeme patila je obitelj i neki drugi interesi, ali kad se zbroji i jedno i drugo, nije mi žao. Zapravo ljudi tek shvate o kakvom se poslu radi kad ga pretvoriš u milijune kilometara ili nebrojene sate provedene u akcijama i na putu. Bilo je dana i kada nisam imao vremena biti kući s vlastitom djecom – iskreno progovara persona koja će se u osvit svetog Duje okititi i nagradom grada Splita za životno djelo.
– Dobio sam priznanja u međunarodnim krugovima, bio sam i nagrađivan i u sportskom smislu, u Veloj Luci i još na puno mjesta, ali znate da je u Splitu najteže biti nagrađen. Ovo je neobičan grad, ovakvih pojedinaca ima puno, s mnogo izvrsnosti. Rekao bi Smoje da je ovo ludi grad, ali u pozitivnom smislu.
Baš kako i nitko ne bi očekivao kako će grad na obali mora biti lokomotiva razvoja hrvatskog alpinizma i službe kakva je Gorska služba spašavanja.
Potreban mir pronađe u rodnoj Vela Luci. Azil je to, kaže, gdje se osjeća dobro. Onako kao što se ponaša kada spomeneš djecu i mlade ljude. Nije stoga čudo da iza leđa u uredu ima na desetke isprintanih novinskih redaka u kojem su poveznica djeca i HGSS.
Jer – djeca su blago, budući ljudi.
Ako ih naučiš da poštuju svoj i tuđe živote, ako preneseš na njih samopouzdanje i kompetencije da mogu i moraju preuzeti odgovornost za sebe i zajednicu u kojoj će živjeti, tada je to puno vrijednije od svega što smo mi odrasli do sada učinili.
A Vinko demonstracija vedrine i požrtvovnosti u trenutcima kada te vedrine uzmanjka i ponestane nade. Čovjek koji s ekipom svakodnevno, neiscrpno i nesebično spašava živote i usklađuje boje te jedinstvene rubikove kocke.