Osmjeh na poklon: Imotski čestitari kao emisari milosrđa

Već sedamnaestu godinu u nizu, na imotskim
ulicama mogu se primijetiti kostimirana djeca koja prikupljaju dobrovoljne
priloge za potrebite. Radi se o čestitarima koji u vremenu između Božića i
Silvestrova te koji dan u idućoj kalendarskoj godini, sudjeluju u ovoj
manifestaciji humanitarnog karaktera. Stoga se već može govoriti o svojevrsnom
obliku tradicije, u kojem sudjeluju i mnogobrojni Imoćani sa svojim
dobrovoljnim prilozima. A sve je pokrenula svestrana imotska umjetnica Vesna
Ujević, koja značajan dio svog vremena posvećuje humanitarnim i karitativnim
oblicima djelovanja, dijelom kroz samostalnu osobnu aktivnost, a dijelom i kroz
ovakav vid djelovanja u društvenoj zajednici. Za naš je portal iznijela osnovu
ovog humanitarnog angažmana:

– Kada smo počeli čestitariti, mislila sam
kako će to potrajati tek koju godinu, a onda će netko drugi preuzeti. Međutim,
ispalo je kako u svemu tome trajem gotovo dvadeset godina. Kao jednu
zanimljivost o kakvom se vremenskom periodu radi, ističem slijedeći podatak: u drugoj
generaciji čestitara vodila sam svoju nećakinju, a ove godine vodim njenu kćer!

Djeci nije lako “prositi“ priloge, a ovo
je uglavnom takva djelatnost. Prikupljenim novcem školujemo djecu. Posljednjih
nekoliko godina školujemo čak dvanaestero djece u Kongu, u pokrajini Bukavu, gdje
djeluju naše školske sestre franjevke iz splitske provincije. Nedavno je upravo
u Bukavu ubijena članica družbe, sestra Klara, tako da sam ove godine na
poseban način u mislima na nju. Osim što pomažemo misijama, svake godine
uplaćujemo koliko možemo za izgradnju Centra za hagioterapiju te priskočimo u
pomoć onima koji su u potrebi iz naše župe. Naravno, sve ovisi o tome koliko
uspijemo sakupiti dragovoljnih priloga.

Ovo druženje s djecom od sv. Stjepana do
Tri kralja, prolazi prilično veselo i inspirativno. Dok su manji, oni baš i ne
shvaćaju koje dobro čine. Često se i umorimo, ima godina kada nam vrijeme nije
naklonjeno, hodali smo po kiši, vjetru, snijegu i nismo odustajali. Ponekad se
čak i čudim odakle ti mališi crpe toliku motivaciju. Kroz sve ove godine,
roditelji djece uvijek su uvelike podupirali i pomagali akciju. Kad pogledam
dosadašnje čestitare, sada su to momci i cure, neki već oženjeni i udati. Jako
sam ponosna na njih jer su svi izrasli u dobre i vrijedne osobe – naglasila je
Ujević.

Povijesno gledano, čestitari su nastali
kako bi se što više senzibiliziralo i angažiralo djecu i mladež, za svekolike
potrebe djece, koja žive u siromaštvu, neimaštini i nepovoljnim uvjetima
života. Tako su u Njemačkoj nastali Pjevači betlehemske zvijezde, a upravo se
ta praksa, sa svim svojim izvedenicama, javlja diljem zemalja zapadnog
europskog kruga, a potom i drugdje. Upravo su imotski čestitari svojevrsna
inačica tih Pjevača betlehemske zvijezde.

Povoljni vremenski uvjeti ove su godine
poslužili djeci koja sudjeluju u ovoj manifestaciji humanitarnog karaktera. No,
prethodnih godina djeca su bila izložena različitim oblicima nepovoljnih
vremenskih uvjeta. Svemu unatoč, tradicija pojavljivanja imotskih čestitara
održana je čak i za vrijeme velikog snježnog nevremena, koje je prije nekoliko
godina zahvatilo čitavu Imotsku krajinu. Djeca su prigodno odjevena u kostime,
nalik onima s početnih, prvotnih misijskih plakata. Kako je šala neizostavan
dio duha imotske tradicije; a u ovim krajevima još uvijek živi spomen na Ivana
Raosa i njegove antologijske “Prosjake i sinove“; nije rijetkost da poneki
prolaznik povuče i prigodnu šalu s Vesnom Ujević i čestitarima koje ona vodi.
Tako ju znaju nazvati i “did Kikaš“, a djecu “šćapi“ uz prigodne šaljive upite:
“Koliko šćapa vodiš ove godine?“ A ove je godine devet  “šćapa“, odnosno djece koja sudjeluju u
programu imotskih čestitara.

I ove su godine ulice Imotskog ispunile
djeca čestitari sa svojim iskrenim dječjim osmijesima. Kud god prođu onako
odjeveni sa svojim kostimima, sa svojom živošću, razigranošću, spontanošću i
srdačnošću – izazivaju osmijeh. A to je ono najljepše u čitavoj priči. Jer, u
svakodnevnim brigama vezanima uz okvire egzistencije, ljudi kao da su izgubili
iskrene osmijehe na licima. A bez njih gotovo da nestaje i onaj sjaj u očima.
Sjaj, koji povremeno znaju vratiti mali čestitari sa svojim iskrenim osmijesima
i svojom nepatvorenom dječjom radošću.