Problemi oko nastavka školovanja

Brojni roditelji osmaša i maturanata
proživljavaju pravu dramu zbog upisa svoje djece u srednju školu, odnosno na
fakultet. Lako je razumjeti želju roditelja da im dijete upiše što bolju
srednju školu (gimnaziju) ili kakav prestižni fakultet (medicinu). No, zbog te
tako ljudske želje neki će roditelji načiniti i neke pogrješne korake, nanoseći
time štetu svome djetetu, a nerijetko i drugoj, njima nepoznatoj, djeci. Naime,
želja roditelja da im dijete pod svaku cijenu upiše neku od gimnazija, pa čak i
onda kad im dijete objektivno nije u stanju završiti gimnazijski program,
dovest će do frustracije najprije njihova djeteta, a potom i njih samih. Mladić
ili djevojka koji zbog nedostatka znanja, radnih navika ili sposobnosti upiše
gimnazijski program teško će ga završiti, a ako ga i završi uspjeh neće biti
zadovoljavajući, naime, neće biti takav da bi pomogao upisu u budući željeni
studij. Nagovarati ili čak prisiliti vlastito dijete da upiše pretežak školski
program znači igrati se njegovim životom, njegovom budućnošću. To je kao da se
mladoj osobi, koja objektivno može nositi na leđima teret od trideset
kilograma, natovari teret od osamdeset ili sto kilograma te joj se kaže da trči
uzbrdo. Ne može. Jednostavno ne može. Slomit će se.

Iza ovakve želje roditelja da djetetu pod
svaku cijenu osiguraju upis u neku od gimnazija, a time, misle oni, poslije i
upis na fakultet, krije se nekoliko upitnika. Prvi se odnosi na same roditelje
koji možda na taj način rješavaju svoje osobne frustracije ili životne
neuspjehe, jer nisu završili fakultet koji su željeli. Često se opravdavaju
kako nisu imali uvjete, jer da su ih imali koliko bi tek postigli i kakve bi
sve škole završili. Drugi iskreno misle kako će osiguranjem dobre srednje škole
pomoći vlastitom djetetu da završi “dobar” fakultet, što bi im trebalo olakšati
život. Često se u pozadini razmišljanja takvih roditelja krije socijalistička
krilatica: “Uči sine pa nećeš morati raditi”. Za takve je roditelje rad bio
ponajprije fizički rad; ne shvaćaju kako intelektualni rad može biti još
zahtjevniji i naporniji.

Poneki će roditelji iz spomenute želje
potegnuti razne “veze” i “vezice” kako bi svome djetetu osigurali upis u
željenu školu. No, ne samo da čine nepravdu prema vlastitom djetetu, nego i
prema drugima. Naime, iskustvo kaže kako najčešće djeca koja se preko “veze” upišu u neku od gimnazija uopće je ne završe ili završe sa slabim uspjehom koji
ih poslije uvjetuje da upišu fakultet koji ne žele. Time su roditelji načinili
veliku nepravdu svome djetetu, ali i drugom djetetu kojemu je njihovo dijete
oduzelo mjesto i koje bi možda s uspjehom završilo gimnazijski program. Dakle,
postavlja se pitanje moralnosti takvih upisa. Roditelji potom svome djetetu
šalju poruku kako se sve u životu može “srediti”. Nažalost, ili na sreću, ne
može. Kad-tad na površinu će isplivati znanje ili neznanje, vrijednosti ili
anti-vrijednosti, moral i nemoral.

Često sam čuo roditelje kako prigovaraju
svojoj djeci u smislu da su im sve dali, a eto kako im se vraća. Uistinu,
vjerojatno su im dali i pružili mnogo toga, ponajviše materijalnoga, potrošnoga
i prolaznoga. No, upitno je, jesu li ih odgojili za odgovornost prema sebi i
drugima; jesu li im pružili dodatna znanja koja zahtjeva suvremeno društvo
(strani jezici, PC, šport); jesu li im pomogli da steknu zdrave radne i društvene
navike; jednom riječju jesu li im pomogli, i vlastitim primjerom, da izrastu u
zrele i odgovorne osobe.

Kako su roditelji, o kojima je riječ, većinom
kršćani, za kraj i mali savjet tim roditeljima. U tim važnim životnim odlukama
za djecu i cijelu obitelj u prvom planu mora biti kršćanska vjera, ona koja se
pita: A što o svemu tome kaže Bog? Što on želi i očekuje od moga djeteta?
Naravno da im Bog neće poslati brzojav u koju školu treba upisati vlastito
dijete, ali će roditeljska briga i ljubav biti osvijetljene vjerom koja kaže
kako je najvažnije da mladić ili djevojka postanu čestiti i pošteni ljudi, a ne
koju će školu ili fakultet završiti. Vjera će im također pomoći shvatiti kako
će život njihova djeteta biti ostvaren u mjeri u kojoj budu znali svoje darove,
sebe same staviti na raspolaganje drugima. Drugim riječima, postat će
ostvareni, radosni i sretni u mjeri u kojoj uspiju druge učiniti sretnima i
radosnima. A to je moguće u svakom pozivu i zvanju. Netko može biti
ispunjeniji, sretniji i radosniji kao automehaničar ili stolar, nego kao
liječnik ili svećenik. Zato, dragi roditelji: najviše i najbolje ćete učiniti
za svoje dijete ako ga stavite na put čestitosti i poštenja, a to je drugo ime
za put Božji.