PONEDJELJAK Komu je dozvoljeno
guliti krumpire?
Umirujuća je spoznaja da nam se
pravosuđe dobro drži. Toliko dobro da, eto, budno pazi kako se
nekog građanina ne bi oklevetalo ili mu ne daj bože ugrozilo čast
i ugled. A pogotovo ukoliko se radi o kakvom sucu, naravno. Tako je
ovog tjedna konačno i službeno završila saga o famoznom lažnom
magisteriju Ante Đapića, jednoj od većih sramota splitskog Pravnog
fakulteta.
Deset godina od otkrića skandala,
propisno je kažnjen – novinar. Država je Vladimiru Matijaniću
ovrhom počistila račun jer je definitivno zaključila da je, pišući
o presudi po kojoj je prepisivanje na hrvatskim fakultetima ionako
uobičajena i normalna stvar, imao za cilj jedino vrijeđati
cijenjenog suca Roberta Pešutića. I ništa drugo, pa čak ni sudski
potvrđenu akademsku sprdačinu. A spomenuti Pešutić je, naravno,
častan i ugledan građanin ove države – samo mu malu nezgodu čini
aktualno suđenje za mito i korupciju.
U ovom slučaju nema “rada za opće
dobro” ni sličnih sudskih olakšica: novinari svoje grijehe uredno
moraju otplatiti, ako treba i ovrhom. Za njihovo guljenje zadužena
je država, a nije teško pretpostaviti tko će – ako mu dokažu
kriminal – umjesto zatvorske ili novčane kazne guliti krumpire…
UTORAK Trampa za povijest
I prigodno, već sutradan eto nam u
gradu ministra pravosuđa. On je, ako niste znali, ovih dana na
velikoj turneji od Dubrovnika do Vukovara, na kojoj pokušava
objasniti naizgled bizarnu izjavu da će ukidanje sudova povećati
njihovu efikasnost. Pa će tako, objavio je, bez svojih sudova uskoro
ostati Omiš i Solin. I svi predmeti, suci i svadljivi građani bit
će preusmjereni prema splitskom Dračevcu.
A ondje kaos: privremeni smještaj
Općinskog suda u ruševnoj vojarni tradicionalno se pretvorio u
trajno rješenje, punih deset godina nakon što je prognan iz centra
grada u sklopu bizarne trampe tadašnje ministrice Vesne Škare-Ožbolt
i tadašnjeg poduzetnika Željka Keruma. Država Kerumu bivšu
vjenčaonu (koju je već lijepo prodao) i još nešto dionica sa
strane, a on njoj robnu kuću Standa. S kojom nitko živ nema pojma
što bi napravio; i da se preuredi, za sud svejedno neće valjati.
Činjenica da država u ovakvim
poslovima redovito ostaje kratkih rukava, kao i da vrijeme načešće
pojede i dokumente i sjećanje – kao kod aktualnog ministra Orsata
Miljenića – ne treba nas čuditi. Ono što uvijek i iznova
impresionira jest kolosalna nesposobnost rješavanja osnovnih potreba
cijelog društva, pa tako i desetljetno metiljanje oko smještaja
splitskog suda i jednako dugo ponižavanje sudaca, odvjetnika i svih
građana tamo na Dračevcu. Zbilja, zar je toliko teško pronaći ili
izgraditi jednu pišljivu normalnu zgradicu? Čemu uopće služi
država?
SRIJEDA Smeće njihovo, i mi bi ga
brali
A opet, kad vidimo kako se radi sa
smećem, možemo biti zahvalni nebesima da u njemu nismo zatrpani do
grla. Čudo jedno.
Cijela Hrvatska već mjesecima se
zabavlja problemom makarskog otpada, koji putuje od nemila do
nedraga, pa se odmah nakon Miljenića na jug spustio još jedan
ministar. Onaj blijedunjavi, Mihael Zmajlović. I opet nitko nema
pojma što je uopće dogovoreno: zajedno sa županom Ževrnjom
pojavio se ministar pred novinarima, izrecitirao nešto o
solidarnosti ostalih gradova i općina u županiji s Makarskom i
potom utekao.
No, i on je bio hrabriji od Baldasara i
njegovog kolege iz Trogira Ante Stipčića, koji su Županiju
napustili na stražnji izlaz. Kao da ne znamo da im je naređeno da
prihvate makarsko smeće i ne bune se još barem četiri – pet
godina.
ČETVRTAK Antidepresivi za uhljebe
Gradonačelnik nam je, hvala na
pitanju, i ovog tjedna zanimljiv. A kako i neće: dok se svakodnevno
otkrivaju lažne diplome i ekipa koja je ilegalno sisala javni novac,
od MUP-a i Ureda Predsjednika do Bandićevih prvih suradnika,
Baldasar je odustao od revizije dokumenata u Banovini i pripadajućim
komunalnim poduzećima. Jer, kaže, ‘to je hajka i stvaranje
nesigurnosti’, a ionako nam je već dosta depresije i problema.
A na gradskoj sisi imamo ukupno oko
1.800 gladnih usta, u pravilu zaposlenih preko rođaka i prijatelja
iz stranaka, pa zakon vjerojatnosti govori da bi se među njima
pronašao kakav zanimljiv slučaj. Zašto Baldasar ne želi uvesti
red?
Pa, sam je rekao: to bi donijelo
depresiju i nesigurnost. Onima u Banovini.
PETAK Happy New Kerum
A da ne bi sve bilo baš tako kristalno
jasno, gradonačelnik je na ho-ruk proveo internu kontrolu u gradskoj
upravi oko 14 sati i otkrio da se otprilike dvadeset posto činovnika
ne nalazi na svojim radnim mjestima. Vjerojatno je stvar u proljeću
i lijepom vremenu. A uostalom, zašto bi i radili kad imaju poseban
zakon koji ih štiti, za razliku od smrtnika koji ih svaki mjesec
plaćaju?
Uglavnom, zamirisalo je da je Baldasar
shvatio čemu služi procedura, no već koji sat kasnije
tradicionalno je uprskao stvar. Želeći valjda zajahati na
pozitivnom valu kojeg je stvorila splitska verzija spota za pjesmu
‘Happy’, primio je četvero autora i onako kerumovski im javno obećao
angažman na budućoj turističkoj promociji grada. Bez natječaja,
naravno.
Koliko će nas to stajati? Pojma
nemamo: na primanju je tek kazao da će se ‘o svemu dogovoriti
poslije, bez publike’.
SUBOTA Mani, dušo naša, zašto se
snebivaš?
Vratila nam se Mani Gotovac,
promovirala svoju novu knjigu i otkrila detalj iz svoje burne
intendantske karijere početkom dvijetisućitih. Dobro se sjećamo
kako je nakon kritike kakve loše predstave, nakon svakog iznošenja
činjenica o lošim poslovnim rezultatima kazališta i svakog imalo
disonantnog tona refleksno prepoznavala fašiste svugdje oko sebe.
Čudo jedno kako je preživjela u onom zatvoru zvanom Vila Dalmacija.
Danas, više od desetljeća kasnije,
priznaje da se u to doba spašavala alkoholom.
U redu je Mani, razumijemo. Sve je
oprošteno.
NEDJELJA Vratite pare!
Još jedan tjedan prošao je, a Juri
Šundovu i Anđelki Visković nije ni palo na pamet vratiti onih 400
tisuća kuna dodatne zarade, koliko su uz redovnu plaću ilegalno
primili za vrijeme dok su bili dogradonačelnici.
I on i ona su na udobnim i sigurnim
novim radnim mjestima – Jure u Županiji, Anđelka u Gradu – i valjda
računaju da će se lakomost za javnim parama i bahatluk prema
građanima zaboraviti.
E, pa neće.