Diplomacija pod istim krovovima

Posljednjih mjeseci u
javnom medijskim prostoru, pojavilo se nekoliko pokušaja ispitivanja javnog
mnijenje o novim oblicima diplomatskih odnosa. Ti se pokušaji označavaju
terminima “probnih balona“, jer se promatra kako na određene ideje reagira
javnost, odnosno, istraživa se još i to je li klima u javnosti pogodna za provedbu
određenih ideja i planova. Radi se o uobičajenoj praksi kada se želi progurati
neka ideja, a za koju profesionalni savjetnici, marketinške agencije i drugi
različiti oblici savjetodavnih službi; predviđaju ne baš laku i ne baš brzu
ostvarivost i primjenu u praksi. Jedan od takvih “probnih balona“ koji je u
medijskom prostoru intenzivno prisutan posljednjih tjedana je i projekt
objedinjavanja diplomatskih predstavništava takozvanih “zemalja regije“, kako
naručitelji projekta označavaju države nastale raspadom bivše Jugoslavije.

Iza čitavog projekta
stoji srpsko ministarstvo vanjskih poslova koje je i pokrenulo široku
diplomatsku i medijsku kampanju u cilju što skorije i brže realizacije čitavog
projekta. Krajnji cilj čitavog projekta je da Hrvatska, Srbija, Bosna i
Hercegovina, Crna Gora, Slovenija i Makedonija imaju zajednička diplomatska
predstavništva po čitavom svijetu. Pritom se ne bi radila razlika između
državljana pojedinih zemalja, odnosno sve bi osobe u diplomatskim
predstavništvima, imale jednak status i jednak tretman, bez obzira na
državljanstvo i pripadnost pojedinim oblicima državnog uređenja.

Čitav projekt
iz Srbije obrazlažu običnim smanjivanjem troškova rada, u svim oblicima
diplomatsko – konzularnih poslova. Te bi se značajne financijske uštede dobile
najjednostavnijim oblikom podjele troškova, bez obzira na opseg rada pojedinih
diplomatskih službi i bez obzira na stvarnu zastupljenost pojedine države u
ukupnom obliku čitavog projekta. Po nekim izračunima troškovi rada pojedinih
diplomatskih predstavništava u konačnici bi se i prepolovili, u odnosu na
postojeće stanje i postojeće troškove. Naravno, svi ti izračuni dolaze iz
beogradskih administrativnih ureda koji se bave ekonomskim analizama. S druge
strane, paradoksalno je da upravo u Srbiji govore o rezanju troškova i
uštedama, upravo u trenucima dok njihov ministar vanjskih poslova najavljuje
kako će Srbija povećati broj veleposlanstava i konzulata diljem svijeta, u
ionako, širokoj mreži razgranate diplomacije.

Projekt su odmah
objeručke prihvatili u Crnoj Gori, valjda naslijeđenim automatizmom svega što
“veliki brat“ ili “stariji rođak“ u Srbiji naumi. Nekih se navika teško
riješiti. Istodobno, nisu daleko od prihvaćanja ni u Bosni i Hercegovini. Nije
tajna kako je državna blagajna u Sarajevu gotovo prazna pa dobronamjerno
gledaju na svaki oblik uštede u javnom sektoru. Ili gotovo svaki oblik uštede.
U Makedoniji također nemaju ništa protiv ovog projekta, ali za početak bi ga
ograničili na nekoliko država. Slovenija je nedavno promijenila strukturu
vlasti pa će ova tema pričekati potpuni ustroj slovenske vanjske diplomacije i
s njom povezanih službi. No, gdje je u čitavoj priči Hrvatska?

Službenih izjašnjavanja
o ovom srpskom projektu nema, ali zato postoje druge, neformalne naznake odnosa
prema ovom prijedlogu. Jedna od posljednjih takvih naznaka bila je nedavno u
Dubrovniku, kada se održavao diplomatski susret na visokoj razini. Jedan dio
službenog programa okarakteriziran je pojmom “Zapadnog Balkana”, a obuhvaćao je
sve države koje bi bile uključene u projekt objedinjavanja diplomatskih
predstavništava. Također, aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović rado daje
podršku projektima, koji imaju široku primjenu u “regionu”, kako se ponekad
izjašnjava o konkretnim političkim projektima. No, ovoga puta se oprezno
izjašnjava o mogućnostima tog projekta, što zbog međusobnih tužbi Hrvatske i
Srbije za genocid, a što zbog skorih predsjedničkih izbora u kojima će ponovo
istaknuti svoju kandidaturu. Očito se njegove savjetodavne službe procijenile
da nije poželjno izjašnjavati se o ovim temama.

U suvremenom svijetu sve
se brže mijenjaju odnosi snaga, ne samo na globalnoj razini, nego i na svim
lokalnim područjima, koja su u centru političkog interesa. Ti odnosi su
dinamični, varijabilni, gotovo dnevno promjenjivi i tko to na vrijeme ne
prepozna i ne uoči, u samom startu je osuđen na podređene položaje u
političkim, gospodarskim, ekonomskim, ali i u vojnim te sigurnosnim okvirima.
Stvara se jedan novi svjetski poredak u kome Hrvatska ne smije igrati podređenu
ulogu i čekati da ponovo drugi odlučuju o njenoj sudbini. Da bi se takvo što
izbjeglo, potrebna su, između ostalog, i djelotvorna diplomatska
predstavništva. A da bi ta predstavništva bila djelotvorna, ona moraju biti
samostalna, u potpunosti autonomna i usklađena isključivo s politikom i
odredbama koje su donesene na Zrinjevcu i drugim mjestima diljem službenog
Zagreba.

Troškovi rada diplomatskih predstavništava mogu se smanjiti na mnogo
drugih načina, koji neće uključivati nikakva zajednička diplomatsko –
konzularna predstavništva, bez obzira na države koje podržavaju ovakav način
ustroja diplomatske mreže. Uostalom, puno je bolje i samostalno diplomatsko
predstavništvo, sa “slamnatim krovom” na periferiji grada, nego zajedničko
diplomatsko predstavništvo sa “zlatnim krovom” negdje u centru nekog grada.
Barem je toliko hrvatska vanjska politika trebala naučiti iz svoje političke
prošlosti, one bliže i one dalje. Barem toliko…