“General Jelić je sa svojom postrojbom prokrčio put slobode”

“Ajme meni, dico moja !“  – jauk boli proparao je srce zapovjednika Četvrte brigade ZNG Ivu Jelića tog devetog rujna 1991. na vijest koju sam mu osobno prenio o smrti Srećka Biočića, Luke Vranješa i Ive Lisice, naših suboraca, koji su herojski pali u obrani Kruševa. Tog tužnog dana u kasno ljeto, na zemlji tvrđoj od kamena između mora i surog Velebita vodile su se odsudne bitke za Kruševo, kojega su branili pripadnici Četvrte brigade ZNG pod zapovjedništvom, do tog trenutka čvrstog i nesalomljivog, zapovjednika Jelića.

U tom strašnom času njegov čvrst i odlučan pogled zamutile su suze boli jer je uistinu kao otac primio vijest o smrti svojih vojnika kao vlastite djece. Ti trenuci, duži od vječnosti, usijeku se čovjeku u pamćenje i kao takve nosi ih cijeli život. Tako sam i ja a vjerujem i suborci koji su se zatekli u zapovjedništvu Brigade doživjeli  bol i suze svog zapovjednika. General Ivo Jelić ratni je i prvi zapovjednik Četvrte gardijske brigade; postrojbe koju je zajedno sa nekolicinom hrvatskih domoljuba u praskozorje rata osnivao, ustrojavao te ju u konačnici i poveo na njen sada već slavni ratni put.

Dijete imotskih emigranata, rođen  u Belgiji u srcu II. svjetskog rata 1941. godine, kojemu je upravo rat temeljnom odrednicom života i nije mogao drugačije zatvoriti svoju životnu priču nego ratom za Domovinu. Kao školovani časnik bivše vojske prije je od drugih i bolje od ostalih osjetio je potrebu Domovine i spremno se stavio na čelo golobradih mladića koje je trebalo povesti u vrtlog rata. 

Videći opasnost u njemu i od njega zloglasne službe bivše vojske i države pratile su svaki njegov korak i vrebale trenutak kako bi ga likvidirali. Kako bi im umakao i poremetio planove često je mijenjao mjesto stanovanja jer je Split u to vrijeme bio pun agenata i doušnika neprijateljske strane .Ironijom zlosutne sudbine dobar dio njih je završio i na našoj strani kada je bilo izvjesno da je nemoguće pobijediti hrvatski narod i njegovo pravo na slobodu i nezavisnost.

Pod motom IN HOC SIGNO VINCES, konstantinovskim snoviđenjem križa u pobjedi, Četvrta je brigada upravo pod zapovijedanjem generala Ive Jelića bila odlučujući čimbenik otpora i obrane od velikosrpske agresije na prostoru Dalmacije i Hercegovine. Pripremajući i obučavajući gardiste u Resniku, Sinju i Imotskom još u proljeće 1991. general je znao da je rat neizbježan i da u njega mogu ići samo oni najspremniji i Domovini najodaniji. U ratnim pohodima koji su uslijedili od prije spomenutog Kruševa, Kijeva, Zadra, Drniša do Južnog bojišta, odnosno Dubrovnika general Jelić je sa svojom postrojbom prokrčio put slobode i dao nadu i vjeru hrvatskom narodu da ta bitka na koncu 20-og stoljeća neće biti izgubljena. 

Poštovani gospodine generale – slobodan sam kazati –  u ime svih pripadnika Četvrte gardijske brigade i obitelji poginulih naših suboraca želim Vam se zahvaliti na putu pobjede kojeg ste upravo Vi svojom hrabrošću, znanjem i dobrotom trasirali.

Slijedili smo Vas jer smo u Vama prepoznali autoritet i očinsku dobrotu koju u okrutnim vremenima rata nismo očekivali. 

Upravo je dobrota ono po čemu ćemo Vas pamtiti.