Tanzanija – Zemlja suza i smijeha: Maasai žive u kućama od izmeta, pepela i zemlje, piju kozju krv…

Vrsni hrvatski fotograf, dobitnik prestižnih međunarodnih nagrada za fotografiju, Goran Jović, u današnjem intervjuu za DalmacijaNews otkriva kako je sasvim slučajno došlo do toga da na prvo putovanje ode baš u Afriku, u humanitarnu misiju u plemena Nacionalnog Parka Ngorongoro u Tanzaniji gdje je upoznavajući živote plemena otkrio sebe i ljubav prema dokumentarnoj fotografiji.

Kako je došlo do toga da odete baš u Tanzaniju?

– U Imotskome sam u prosincu 2010. godine naišao na svoju školsku prijateljicu koju nisam vidio od osnovne škole i doznam kako je ona napravila sirotište u Tanzaniji. To me jako zaintrigiralo i kada mi je rekla da ide za dva tjedna odmah sam je pitao ima li mjesta, da li im možda treba fotograf. Bila je oduševljena idejom i tako sam jakrenuo s njom, a u sklopu udruge “Kolajna ljubavi” koja pomaže nezbrinutu djecu.

Kako ste stigli do Vašeg prvog odredišta?

– Polazak je organiziran iz Budimpešte na Novu godinu, točnije 1. siječnja 2011.godine. Presjeli smo u Kairu i Dar es Salaamu te smo Tanzaniju stigli u rano jutro. Po izlasku iz aviona, dočekao nas je toplinski udar sa -5° C u Mađarskoj na + 25° C na Crnom kontinentu. Uhvatili smo prvi lokalni let do Arushe odakle smo nastavili terencem do našeg prvog odredišta – Ngorongoro kratera.

Koju prvu sliku pamtite s putovanja u Afriku?

– To mi je bilo prvo putovanje takve vrste, moj prvi susret s Afrikom. I naravno da je bio nekakav šok, sve mi je bilo novo. Bilo je previše upitnika, ali ipak mogu reći da je bilo jako zanimljivo jer čim dođete među Maasai plemena, zaboravite vrućinu i umor od putovanja. Tamo Vas dočekuje ples, pjesma i šarenilo boja, a sve zajedno djeluje fascinantno.

Na tom prvom putovanju sam često imao situacije kada bih vidio nekakve scene da bih se nekako trebao sabrat, uzeti određeni period da krenem s fotografijom jer jednostavno ne možete iz ove naše perspektive doživjeti ili imati predožbu o tom svijetu, o tome kako ti ljudi tamo žive.

Kako izgledaju Maasai na prvi pogled?

– Muškarci su vitki, visoki, imaju šuku preko sebe. Dosta vas gledaju s upitnicima i sa strahopoštovanjem. Pričamo o selima koja su udaljenija od ovih koja su pristupačna za turiste u Nacionalnom parku jer kako sam već u prijašnjem intervjuu rekao uvijek nastojim ići što dalje, što dublje kako bih dobio pravu priču.

Prvih dana, bile su zanimljive reakcije domicilnog stanovništva kada ugledaju bijelca s fotoaparatom. Prvo se javljao strah zbog kojeg su bježali od mog objektiva, ali kada bi ih uspio fotografirat onda bi prstima prelazili preko ekrana fotoaparata jer bi vidjeli sebe u nekom malom prozorčiću. Toliko bi se oduševili da bi uskoro cijelo selo bilo oko mene. Djeca bi iskoristila priliku i prelazila prstima preko moje kože koja je čudne boje, a uz to ima i dlake po sebi!

Tijekom Vaše prve posjete Maasai plemenima obilazili ste djecu kojoj je bilo potrebno omogućiti školovanje. Kako je to izgledalo?

– U 15 dana prevalili smo tisuće kilometara kako bi obišli svu djecu s popisa koji smo dobili od misionara, počevši od Ngongoro regije na sjeveru zemlje pa sve do grada Songee na jugu. Klince smo obilazili iz razloga što je kolegica radila intervjue s njima. Trebalo je napravi popis klinaca koji su na listi prioriteta, odnosno onih klinaca koji nisu imali jednog ili oba roditelja, a sve zbog toga da im se omogući školovanje. Ukupan broj klinaca koje smo posjetili je bio oko 200.

Dan za danom prelazili smo kilometre loših cesta u prepunim autobusima, a vožnja je bila ispunjena nizom neobičnih situacija.

Koje su to neobične situacije?

– Primjerice, kada Vam netko upućuje poljupce to nije izraz nekakvih osjećaja već samo znak prodavača da nešto prodaje. Bilo je i trenutaka kad sam morao spremiti fotoaparat jer su me tražili novce za fotografiranje, ali uglavnom su to bila mjesta koja su imala doticaj s turistima.

Kako ste se osjećali kada ste iz mjesta koja su imala doticaja s turistima došli u zabačenija sela?

– Dolazak u zabačena sela uvijek je iznova bio šok, kako za mene tako i za domorodce. Ja sam sebi postavljao pitanje “Zar je moguće da ljudi tako žive?”, a oni su u čudu gledali bijelca s fotoaparatom. Naravno, odmah imate želju fotografirati, ali uvijek treba sačekati da vas ljudi prihvate.

Baka koja je bolesna i napuštena od bližnjih, te u kući ima tek jedan kilogram riže, dijete od pet godina koje živi s djedom, a on zarađuje za život prodajom manga koji padne sa stabla ispred kuće,… to su sve priče koje susrećete u Tanzaniji i moja je zadaća bila da ih prenesem putem fotografije.

Tih 15 dana s Udrugom prošlo je prebrzo i znao sam da ću se morati vratit.

Kako i kada ste znali da je povratak neizbježan?

– Generalno mi se svidjela ta Afrika, te boje, taj ples i njihovi osmijesi.

Kada sam znao da ću se vratiti?! Mislim da je to bilo onog trenutka kada sam napravio prve portrete koji su ostavili dubok dojam osobno na mene. Razlog povratka su i te njihove priče, sudbine. Opet se vraćam na ono da mi iz našeg doma teško možemo sagledati situaciju iz njihovog kuta tako da tek kada dođete tamo i doživite to, možete dobiti potpunu sliku o njihovim životima.

Način na koji su me prihvatili, gostoprimstvo, te sam doživljaj kada uđete u selo, a oko 50 muškaraca, žena i djece pleše ispred vas vama u čast je zbilja neopisiv osjećaj. I još kada ste svjesni toga da vas prihvaćaju jer znaju da smo došli s dobrom namjerom, da smo došli prikupiti sredstva da se omogući pomoć i školarina za njihove klince. Sve te situacije su me jednostavno natjerale da se jednog dana vratim natrag.

I kada ste se vratili u Afriku?

– To se dogodilo iste godine, 10 mjeseci kasnije, točnije 4. studenoga 2011. Ali ovoga puta sam u avionu bio sam. Opet na putu za Dar es Salaam i Ngorongoro krater. Baza mi je bila u Nainokanoka selu koje se nalazi na 2.800 metara nadmorske visine. Otuda sam išao u istraživanje sa svojim Maasai vodičem Wilfredom. Dolazak u Nainokanoka selo bio je zanimljiv jer sam sa sobom ponio izrađene fotografije ljudi koje sam fotografirao prethodnoga puta. Kako su samo bili oduševljeni što se mogu vidjeti na fotografijama!

Kakve su bile reakcije osoba kada ste im dali fotografije na kojima su oni?

– Situacije s fotografijama su posebna priča. Primjerice, kada smo došli na Naiyobi selo moj vodič je išao potražiti gdje možemo prespavati, a ja sam za to vrijeme sjedio na vrh jednog brijega. Nakon nekih pola sata vratio se po mene i rekao da nam je našao dom. Kako je već bila večer u kući je bilo dosta mračno i jedina svjetlost je bila vatra koja je gorjela na sredini. I taj naš domaćin, Emanuel, mi se u tom mraku učinio poznat od nekud i uzmem ja set razvijenih fotografija koje sam ponio sa sobom i vidim na jednoj njega. I sad ne možete zamisliti koja mu je bila reakcija kada sam mu dao fotografiju.

Prvi put je vidio sebe na fotografiji i bio je toliko oduševljen da su mu suze krenule. A sljedeći dan u rano jutro izišao je s fotografijom i pozirao ispred cijelog sela i pokazivao da je on to na fotki.

Zasigurno zanimljiv detalj jest taj da je na fotografiji Emanuel imao istu odjeću kao i tada kada sam mu dao fotku. Znači 10 mjeseci nakon ništa se nije promijenilo, on ima istu tu šuku, taj ogrtač kako ga oni zovu.

Nakon Naiyobi sela otišli ste u selo Olbalbal gdje su Vas njihovi đaci ostavili u šoku. U kojem smislu?

– Odlazak u selo Olbalbal bio je zbilja potresan. Nakon obilaska školskih prostorija koje su ruševne, ali ipak prepune đaka, došlo je vrijeme ručka. Gledao sam kako se šest stotina đaka u poderanim uniformama, prljavi i gladni, bore za mjesto u redu za hranu dok ih jedan od učitelja šibom tuče kako bi ostali mirni u tom redu, a za ručak su dobili samo malo kukuruzne kašice. Trebalo mi je neko vrijeme da se saberem pa da krenem s fotografijom koja je, nadao sam se, trebala potaknuti druge ljude da naprave nešto za tu djecu.

Da li smatrate da je Vaša fotografija nešto ili nekoga i potaknula?

– Fotografije su ostavile nekakav trag. Sami natječaji na koje sam se prijavljivao i osvojio brojne nagrade su znak da su ljudi prepoznali u tim fotografijama nešto. A evo baš prije par dana sam dobio i e-mail iz škole u Olbalbal selu da će pokrenuti nekakav projekt te će sredstva za njega dobiti od jedne tvrtke iz Amerike, a uz taj tekst koji bi oni pripremili, u projekt će ubaciti i moje fotografije koje ću im ja proslijediti.

Iz Olbalbal sela otišli ste u sela podno vulkana Odlonyo Lengai. Kakav je bio put do tamo?

– Sati hodanja iz Olbalbal sela, penjanje na 3.000 metara i prolaz kroz Empakai krater zbilja je bio naporan i prvi put sam došao u iskušenje baciti foto-opremu sa sebe jer me je rijedak zrak i deset kilograma opreme iscrpilo na putu prema Odlonyo Lengai vulkanu ili kako ga Masai zovu, Božjoj planini.

Međutim, dolazak u sela podno vulkana je posebna priča jer sam imao priliku jesti njihovu domaću hranu i spavati na komadu kože s Maasaima u njihovim kućama. Jednostavnost i velikodušnost tih ljudi me je naprosto oduševila jer, iako nemaju gotovo ništa, spremni su i to malo podijeliti s vama.

Kako izgledaju njihove kuće?

– Unutrašnjost kuće Maasai boma kako se zove njihova tradicionalna kuća, iznutra je ista kao i izvana. Obljepljena je s miksom izmeta, pepela i zemlje. Pod je zemljani. Unutra i nemate nekog prostora. Jedina je pregrada za mladu stoku koja spava s vama jer te mlade koze i krave žele zaštititi i malo je teško opisati uopće kako to izgleda. Meni čak i simpatično, a mislim da se većini ljudi i ne bi baš svidjelo ostati unutra.

Ležaj za spavanje je ili kravlja koža koju zategnu ili kravlja koža koju stave na krevet koji je ispleten od šiblja. Moram priznati da je prilično neudobno spavati na tom krevetu jer te šibe koje su ispletene najčešće vas bodu na dosta mjesta tako da spavanja baš i nije bilo, ali kada prođe tri, četiri dana i uhvati vas umor, zaspete bez obzira na sve.

Kako se Maasai hrane? Imaju li neko tradicionalno jelo?

– Najčešće imaju jedan obrok dnevno, eventualno dva. Tri obroka imaju rijetko ili nikako. Hrana nije loša, a najčešće jedu „ugali“ – puru koju rade od bijelog kukuruza koja baš i nema neki naročiti okus. Uz to spravljaju i neke biljke te piju čaj koji se radi od mlijeka. Zanimljivo je da ga isto zovu, tj.da imaju isti naziv kao i mi, čaj. Piju krv od koze što i nije loše jer taj čaj i krv su dosta hranjivi i super je hraniti se s takvom vrstom hrane jer vam ja energija tamo potrebna. Meso jedu rijetko, a ja sam ga jeo u par navrata jer smo imali nekakve ceremonije pa su to bile posebne prigode kada smo dobili meso, odnosno kozletinu.

Nakon par dana već sam postao domaći, znao sam kad su dnevni rituali ispijanja čaja od kozjeg ili kravljeg mlijeka te naučio kako se radi “ugali”.

Kod objedovanja, među Maasaima je običaj da se sve dijeli na jednake dijelove što mi se jako sviđa kod njih jer znači sve što imaju će podijelit s vama.

Kakav je odnos djece prema starijima? Kakvo je uopće djetinjstvo te djece (igraju li se, rade)?

– Klinci već s 4, 5 postaju mladi pastiri koji doslovno sa stadima idu usred ničega, kilometrima daleko od sela.

Klinci zadnji dobivaju hranu i to su stvari koje vas malo rastuže kada ih vidite, ali opet vidite i kako rano ti klinci zapravo kreću s tim nekim odgovornim poslovima jer jednostavno bez tog rada nema hrane.

Da li ste prisustovali obredu obrezivanja dječaka?

– Da i mogu reći da je zanimljiv detalj kod obreda obrezivanja taj da je obred javan. Znači odvija se pred cijelim selom. Taj klinac koji ima 14, 15 godina ne smije pokazati nikakve emocije, ne smije pustiti suzu ni glas jer ako se to dogodi onda klinac biva odbačen kao kukavica što znači da se vrlo vjerojatno neće moći oženiti.

Spomenuli ste ženidbu pa odmah da Vas upitam da li ste i prisustovali nekom vjenčanju i kako je izgledalo?

– Da. Imao sam zanimljivo vjenčanje na Zanzibaru gdje sam slučajno naletio na to vjenčanje i bilo mi je zanimljivo vidjeti taj ples, sve te boje, šarenilo. Žene su bile u narančasto-žutim odorama, a curice do nekakvih 12 godina u svjetlo plavim haljinama, dok su muški plesači bili u bijelim vestama, a bubnjari opet u nekoj drugoj boji.

Zanimljiv detalj je taj da uopće nije bilo mladoženje. Kada sam pitao gdje je on, rekli su da ga nema, da je slobodan taj dan.

Što je s obredima ukopa mrtvih?

– Nisam prisustovao nikakvom pogrebu, što mi je bilo jako zanimljivo s obzirom da sam proveo 24 dana s Maasaima. Isto tako kako nisam primjetio nigdje grobove, u jednom trenutku pitao sam gdje ukapaju svoje mrtve, na što su mi oni rekli da svoje mrtve ne ukapaju već da ih iznesu u prirodu i to prepuste zvijerima.

Zanimljiva stvar je da imaju vjerovanje da ako se tokom noći začuje rika lava taj čovjek je bio hrabar, a ako se začuje glas hijene, za vrijeme života je bio kukavica

Osim upoznavanja s tradicionalnom kulturom i svakodnevnim životom Maasai plemena, imali ste zasigurno i zanimljivih, smiješnih situacija. Možete li nam izdvojiti neke od njih?

– Zanimljiva situacija mi je bila na Zanzibaru kada sam tražio rodnu kuću Freddyja Mercuryja koja je u Stone Townu i pitam jednog klinca da li zna gdje je. On nema pojma ni tko je Freddy Mercury, ali ima prijatelja koji možda zna nešto o njemu. I dođemo do tog prijatelja koji je čuo za Mercuryja, ali ne zna točno gdje mu je rodna kuća, međutim ima on neke rođake pa ćemo pitat njih. I ajde, nas troje odemo do njih i tamo nas čeka još četvero momaka koji kao znaju gdje je to. Krenemo svi mi prema toj kući i vidim ja da lutamo i da nikako da dođemo do odredišta. Ti momci su putem pitali još par ljudi kako doći do tamo i tako se tu nakupilo jedno 15 ljudi . I na kraju je jedan od njih znao kako točno doći i svi smo zajedno stigli do rodne kuće Mercuryja, cijela mala grupa.

Sljedeća zanimljiva situacija koja mi pada na pamet je situacija kada sam u Stone Townu želio naći najjeftiniji mogući smještaj. Krenuo sam s nekakvih 15, 20 dolara i tako sam svaki put odustajao. Došao sam na 10, pa na pet dolara i na kraju sam našao sobu za tri dolara. I onda me baš zanimalo što dobiješ za tri dolara.

Prvo dobiješ sobu sparnu i vruću sobu s brojem 13, pa dobiješ dosta žohara i kukaca, a krevet ne želim ni opisivat. Znači, očaj teški, ali to sam i tražio. Bila je opet prihvatljiva cijena, mislio sam, ne znajući dio o molitvi njihovog islamskog svećenika. Naime, kada je krenula molitva od njihovog islamskog svećenika nisam znao da je njegov balkon nasuprot mog. Njihove ulice su dosta uske tako da je on zapravo bio na dva metra od mene tako da su ta tri dolara ipak bila malo preskupa.

Nakon 10 dana izbivanja iz sela u Ngongoro krateru našao sam se sa svećenikom i sad ga ja pitam da li je bilo što zanimljivo dok se nismo vidjeli i kaže on meni da je njegova pomoćnica, koja mu inače kuha ručak, srela geparda na cesti. I ja mu na to kažem “E i?”. A on meni odvrati kroz smijeh da gepard nije bio gladan, a da je pomoćnica srušila rekord u trčanju na sto metara, čemu su se svi smijali.

Ne moram ni napominjati kako me nakon par dana odsustva veselio povratak u bazu jer sam imao priliku “uletjeti” u kupaonicu, a zbilja vam ne bih želio opisivati kako sam izgledao. Moj vodič Wilfred dobio je tada zasluženi odmor jer je sve dane provedene sa mnom tražio smještaj i osiguravao nam hranu, a uz to je i savladao tehniku dosvjetljavanja te postao odličan asistent! Čak mi je u par navrata skrenuo pozornost na odlične kadrove.

S Maasaima ste proveli oko mjesec dana. Hodali ste s vodičem, spavali u kolibama, išli od sela do sela i kroz svoj objektiv zabilježili način Maasai života, ali i pronašli sebe kako ste nam to istaknuli u prethodnom intervjuu. U kojem smislu ste pronašli sebe?

– U Tanzaniju sam krenuo s ciljem da napravim nešto za njih radeći portrete kojima ocrtavam njihove živote. Kroz tu fotografiju i ono što sam tamo proživio i doživo dobio sam nekakvu širu sliku o njima i njihovim životima. Tražio sam njih, a našao sam sebe.

Pronašao sam se prije svega u fotografskom smislu jer sam našao smjer u kojem želim ići, što želim raditi jer zapravo kroz fotografiju želim uloviti te zanimljive karaktere, izvući osobnost. Da bih to napravio, nije mi potreban samo jedan klik, već moram provesti jedan period s tom osobom i “zagrebati ispod površine” te naći način da zabilježim njenu osobnost.

Moja želja i glad za putovanjem i novim iskustvima me i dovela do ovog prvog putovanja gdje je sve zapravo i započelo. Ovim putovanjem moji životni prioriteti se se promijenili i znam da ću se opet vratiti tim ljudima.

Za kraj našeg intervjua, zašto ste Tanzaniju nazvali zemljom suza i smijeha?

– Hmm… pa upravo zato što se tijekom dana mijenjaju, isprepleću te emocije, od minute do minute. Znači imate, kako sam i naveo svoju priču sa dvije blizanke gdje sam ja doživio i najtužniji i najsretniji trenutak u isti mah.

Nakon četiri dana volonterstva u sirotištu, nakon što smo u sirotište doveli dvije četverogodišnje blizanke koje je majka ostavila kod časnih sestara, s kojima sam bio po cijeli dan gdje smo kuhali, prali, čistili, igrali se, došao je moj zadnji dan. I odlazim ja iz sirotišta, oprema je na leđima i kada sam došao do izlaznih vrata, jedna od blizanki,Ana, počne vikati za mnom “Baba! Baba!” što bi u prijevodu sa svahilija značilo “tata”. I ja se u prvi mah nasmijem, drago mi je, ali u isti tren me preplavi i ta njihova tužna priča i imao sam nekakav miks osjećaja. Sreća i tuga, čudno i teško za opisati.

A zasigurno ne možete ni zamisliti koliko jedan običan bonbon može razveseliti ne samo klince nego i odrasle, a nama taj bonbon ništa ne znači. Tako me jedan klinac svakog jutra čekao jer je znao da ću mu dati bombon i mene bi svaki put iznova oduševio taj njegov osmijeh na licu. Jedno jutro ja ga zezam i pokažem mu prazne džepove, kao nemam više bombona i doslovno vidim kako se klinac odjednom rastužio i gotovo da je pustio suzu. Naravno da sam imao bombon i da sam ga izvukao iza leđa. I kada je klinac ugledao bonbon odjednom potpuno nova slika njegova lica. Tuga je u sekundu prešla u radost.

Znači vidite i tužne trenutke gdje ljudi žive, vidite da klinci umiru zbog malarije što ne bi trebalo biti jer ne mogu doći do lijeka, ne znaju ni kakav problem imaju, a opet vidite svu tu radost dok plešu, dok izvode te svečane ceremonije. To je nešto nevjerojatno za doživjeti kada vidite s koliko radosti oni zapravo žive iako je oko njih sve, za nas, tužno.

Dolazak u Afriku u kišnom dijelu sezone predstavljao je izazov za Jovića kao i za njegovu fotografsku opremu jer ju je neprestano morao paziti. No, u isto vrijeme dana mu je prilika da zabilježi tu specifičnu atmosferu zahvaljujući i  sponzoru, hotelu Blanca Resort & Spa – Vlašić.

Na putovanje Tanzanijom od foto-opreme ponio sje: Canon 5D Mark II, objektive Canon 50 mm f/1,4, 17-40 f/4, 70-200 f/2,8, 100-400 f/4,5-5,6 i 15 mm fisheye. Zatim, Manfrotto stativ, Lastolite dosvjetljivač, Lee filtere i kompaktni digitalac Canon G10 kao pričuvni fotoaparat.

Jovićeve fotografije , koje svjedoče o jednom posve drugačijem svijetu u odnosu na onaj u kojem mi živimo i kakav poznajemo, možete vidjeti i na sljedećim linkovima:

Vimeo: https://vimeo.com/124164195

Instagram : https://instagram.com/goran_jovic_/

Web : http://goran-jovic.tumblr.com/

Zanimljive i neobične priče ovoga vječnog tragača za nepoznatim predjelima i ljudima koji u njima žive, a koji jednog dana želi sjesti ispod najvišeg slapa na svijetu, Angel Falls u Venezueli, pratite i dalje na našem portalu već sljedećeg petka…