Prvi govor novog nadbiskupa Dražena Kutleše: “Primite me kao onoga tko prednjači u služenju”

Preuzvišeni oče
nadbiskupe Marine,

braćo svećenici
i redovnici, sestre redovnice i dragi bogoslovi,

draga braćo i
sestre u Kristu,

gotovo su dvije
godine prošle otkako me je Sveti Otac Franjo, imenovao nadbiskupom koadjutorom
ove naše Splitsko-makarske nadbiskupije, u koju sam kanonski uveden 3. rujna
2020. godine. Danas nas ponovno zajedno okuplja vijest da je Sveti Otac odlučio
prihvatiti odreknuće nadbiskupa Marina zbog navršene kanonske dobi čime sada
moje služenje i prisutnost među vama poprima jednu novu, intenzivniju
dimenziju. Božjom Providnošću, pred vama danas u punom smislu stojim kao pastir
ove časne mjesne Crkve, ili da se poslužim saborskim izričajem (usp. usp. LG
27, 3), kao „otac kojega je poslao Otac obitelji da upravlja njegovom obitelji“.
Pred očima mi je primjer Dobroga pastira koji nije došao biti služen, nego
služiti i da za ovce položi svoj život. Želio bih da me tako i primite: kao onoga
koji preuzima obvezu prednjačiti u služenju i zajedno s vama izgrađivati
zajedništvo, „da po jedinstvu“ u ovoj Dujmovoj Crkvi, „sve bude u skladu i
obiluje na slavu Božju“.

Protekle dvije godine imao sam priliku postupno i u
raznim prigodama upoznavati prilike i običaje kao i poteškoće s kojima se
susrećete kao i nadanja koja vam uzdižu duh. Bilo je to milosno vrijeme
srdačnih susreta, ali i vrijeme svojevrsne kušnje u odmjeravanju snaga pred
izazovima koji su se dali naslutiti. Svoje pouzdanje stavljam u Gospodina u
nadi da neću iznevjerit poslanje koje mi je povjerio.

Ovo je prilika
koju rado koristim kako bi u svoje i u vaše ime zahvalio nadbiskupu Marinu kako
na dugogodišnjem upravljanju Splitsko-makarskom nadbiskupijom tako i na
suradnji u biskupstvu na razini Crkve u Hrvata. Značajan dio svoje životne dobi
nadbiskup Marin je ugradio u ovu, Splitsko-makarsku nekoć salonitansku Crkvu,
disao s njome, navijao s njome, te je s juga domovine širio prepoznatljivu
gorljivost svoga puka u ljubavi prema Bogu i zemlji Hrvatskoj. S lakoćom je
pristupao drugima i nastupao pred svima ohrabren, vjerujem, i vašom vjernošću te
bratskom i vjerničkom podrškom. Osobno mu zahvaljujem jer me je primio kao sina
i velikodušno uveo u život Nadbiskupije.

Hvala vama,
braćo svećenici dijecezanskog i redovničkog klera, redovnici i sestre redovnice
i svi dragi vjernici koji ste me otvorena srca primili od prvoga dana i
ponudili i djelima pokazali spremnost na suradnju, svjesni da izgrađujemo kraljevstvo
Božje. Posebno hvala onima koji su u skrovitosti srca i služenja svoju molitvu
upravljali Bogu, zazivajući tako rosu milosti Božje na ovu njivu Gospodnju i na
mene koji sam bio i ostajem potrebit vaše molitve. Svoje „hvala“ i svoj pozdrav
upućujem vama, braćo i sestre, koji nosite teret bolesti, nemoći, siromaštva,
vama koji najviše osjećate posljedice krizâ kojima smo pogođeni. Želim vam reći
da niste i nećete ostati sami ni napušteni te da možete imati povjerenja. Ova
je Crkva tu za vas, jer se s vama poistovjetio sam  Gospodin, njezin Zaručnik. Ako bismo
iznevjerili vas, iznevjerili smo njega.

Draga braćo i
sestre, s vama želim podijeliti radost koju osjećam zbog mladosti ove Crkve,
koja se ne boji otvoriti vrata Gospodinu. Među nama su mladići i djevojke koji
su spremni uložiti svoje snage za Gospodinovo djelo, velikodušno odgovoriti na
njegov poziv bilo kao kršćanski supružnici prihvaćanjem i odgojem djece, bilo
nasljedujući izbliza Krista Gospodina u svećenikom ili redovničkom pozivu. Svi
smo pozvani na njihovu spremnosti odgovoriti svesrdnom podrškom i blizinom,
primjerom koji izgrađuje, a ne žalosti. Dragi mladi prijatelji, ovdje nazočni
bogoslovi, dragi redovnički pripravnici i pripravnice, ne bojte se darivanja
onamo kamo vas Gospodin zove. Njegova je volja mir vaš.

Danas, u ovoj prigodi,
molim da se u zahvalnosti za plodnu prošlost okrenemo izgradnji zajedničke
budućnosti, svjesni da nam je trud uzaludan ako Gospodinu ne dopustimo da kuće
gradi (usp. Ps 127). Stoga vas pozivam i na poniznost koja je, kako kaže
papa Franjo, jedina kadra stvarati s pogledom okrenutim u budućnost i sjećanjem
punim zahvalnosti. Dok se oholost zatvara u prošlost, kruta je i bešćutna,
poniznost otvara novosti, drukčijemu i drugomu, dopušta da se propitkujemo bez
gorčine i da bez poteškoće ustajemo nakon posrtaja. Ponizna će duša lako
prepoznati dobro u drugome, ali i spretno umaći zamkama okamenjenosti koja guši
svaki dašak dobra.

Na tom putu i u
tim nastojanjima ugledajmo se na Bezgrešnu Djevicu, poniznu službenicu, čiji
blagdan, Gospu Fatimsku danas slavimo. Ona nas ne napušta u vremenima nevolje i
straha. Blizu je malenima, nosi nam mir, pomaže pronaći smisao našim
trpljenjima, put i snagu u nasljedovanju Isusa. Pomaže nam vjerovati i ostati
sjedinjeni s Crkvom; pomaže nam vidjeti ruku Božju u svijetu i živjeti u nadi
usred najgušće noći.

Još uvijek sam
apostolski upravitelj Porečke i pulske biskupije pa ne mogu ne spomenuti da
danas slavimo i dan rođenja svećenika blaženog Miroslava Bulešića koji je svoju
vjeru posvjedočio mučeničkom smrću u 27. godini života. Tako je postao uzor
mladim svećenicima kako ustrajno živjeti svoje svećeničko poslanje u ovom
svijetu.

Na kraju sve
vas, braćo i sestre, preporučujem nebeskoj zaštiti Gospe Fatimske, i zazivam
zagovor bl. Miroslava Bulešića kao i našeg nebeskog zaštitnika sv. Dujma.

Neka nas
blagoslovi Gospodin i neka nas čuva!

Neka nas
Gospodin licem svojim obasja i milostiv nam bude!

Neka pogled svoj
Gospodin svrati na nas i mir nam donese!