Doktor specijalist kirurg izašo je iz sale i zapalio cigaretu, a majka mu je prišla i upitala ga: Jeste li vi operirali mog sina Antonia ? Rekao je da, a mamino pitanje bilo je: Zašto je tako dugo trajalo? Rekao je da je to je bila ogromna hernija u obliku muške šake s obje strane. Detalje koje je opisivao zgrozili su moju majku, a kao glavni razlog naveo je da se to događa prerano rođenoj djeci i onoj djeci koja često plaču.
– Pošto je ležao u inkubatoru 37 dana, tko bi stalno vodio brigu o djeci koja stalno plaču, a sestre nisu imale vremena za svako dijete pojedinačno. Tijek boravka na staroj pedijatriji zadarske bolnice trajao je poslije operacije četiri dana. Majka dolazila dva puta dnevno u bolnicu, a naposljetku je pitala jednog od doktora da me puste kući, ako nemam temperaturu, a nisam ju imao. Doktor koji je bio dežuran šapnuo je na uho mojoj majci: Uzmite ga doma, ovdje djeca padaju MEDICINSKIM SESTRAMA iz ruku. Zgrožena majka je iste sekunde zahtijevala izlazak iz bolnice. Nije ju bilo briga za otpusno pismo.
Napokon ponovo doma
Deveti dan od operacije vadio sam šavove i sve je bilo u redu. Nepunih mjesec dana od te operacije moje stanje se drastično promijenilo. Od prijašnjih bolova sam dobio strabizam, međutim kako je vrijeme prolazilo iza operacije strabizam je bio sve jači, a motorika sve gora i gora. Mama je vidjela da sam se motorički jako pogoršao. Sama je zahtijevala pregled kod iste doktorice u bolnici Goljak, doktorice koja nas je prvi put primila.
Do Zagreba je bio u pratnji moj stric i moj djed (tatin otac). Doktorica koja me je primila, pregledavala me je sat vremena i napisala dvije strane o mom stanju. Moja mama je tražila da doktorica malo bolje pojasni moje stanje. Njen opis mog stanja je bio nikakav, nikakve nade, nikakve dobre prognoze nije davala. Iduće pitanje moje majke je bilo: Hoće li on moći sjediti govoriti…, a njen odgovor je bio: Ne znam uopće hoće li ikada stati na svoje noge, hoće li moći sjediti, pričati. Majka je bila ljuta, no lijepo se pozdravila i otišla iz bolnice.
Govorila je stricu i djedu da nas ova bolnica više neće vidjeti u životu. Nakon povratka u Zadar, odmah je otišla na fizijatriju na dogovor sa fizijatricom koja joj je rekla da ako budemo uporni možemo puno toga postići. I tako sam svaki dan odlazio na fizijatrijski odjel kako bi svladavo vježbe po Bobathu. Sestra je radila svaki dan sa mnom, a majka je od nje učila rad vježbi po Bobathu, koji je primjenjivala kod kuće dva sata dnevno i plus prakticiranja posebnih položaja: sjedenja, jedenja, igranja i spavanja sve u svrhu poboljšanja mišića i motorike, terapija praktički od 24 sata svaki dan.
Dodatni problem pored svega su bile moje oči- strabizam i pareza desnog oka…