Hrvatska na začelju: Nema gospodarskog rasta bez razvoja komunikacija

Godinama nas pogađa gospodarska
kriza koja se očituje u padu BDP-a, porastu nezaposlenosti, opadanju broja
zaposlenih, odlasku mladih u druge zemlje, i drugim pokazateljima. Borba sa recesijom očituje 
se kroz državni proračun koji treba učiniti štedljivijim, racionalnijim.
 Kada nema novaca, a postoje troškovi,
treba pribjeći brzim rješenjima; zaduživanja, prodaji nečega što posjedujemo i
racionalizaciji troškova. 

Ovakva brza
rješenja nisu dugoročna, vode na premoštavanje kriznog trenutka,  ali ne predstavljaju izlaz iz krize. Dapače,
ako se izlaz ne potraži  u stvaranju nove
vrijednosti, u novoj zaradi, ovakvim kratkoročnim rješenjima na duže staze
kriza će se sve više produbljivati.

Nema čarobnog štapića

U našoj dnevnoj politici, bez obzira na stranku, izlaz iz
krize se nerijetko sagledava poput rješenja starogrčke drame. Očekuje se da će
se na pozornicu naše stvarnosti spusti netko ili nešto što će čarobnim štapićem
i božanskom snagom razriješiti sve naše probleme. Tako se je prije nego što je
Hrvatska ušla u Europsku uniju gradio lažni mit kako će ulaskom Hrvatske u tu
ponajprije gospodarsku zajednicu svi problemi Hrvatske biti trenutno
otklonjeni, kao da će netko treći raditi i stvarati umjesto nas. Nerijetko se
mašta o velikom investitoru koji će tko zna odakle doći u Hrvatsku i sve
pokrenuti, taj veliki investitor dakle trebao bi nam dati gomilu novaca, a da
mi pri tome ne znamo što hoćemo, možda jedino da s tim novcem dobro živimo. Kritika
ove ili prethodne opozicije na poziciju uvijek je išla i ide u pravcu na
nesposobnost da se takav investitor dovede u Hrvatsku. Takov investitora neće
naći ni jedna pozicija ni opozicija, bivša, sadašnja ili buduća, jer takav
investitor ne postoji nigdje osim u našim glavama.

Da bi Hrvatska izašla iz krize koja je potresa mora naći
snagu u sebi, a ima je. Treba odbaciti iluzije o magičnim rješenjima koja
dolaze izvana i koja će nas preporoditi preko noći. Nakon toga u svakom
segmentu društva moramo sagledat što i kako možemo napravit, odrediti strateške
ciljeve razvoja. Ne da bi smo imali strategiju razvoja pojedinog segmenta
društva i/ili društvene aktivnosti kao lijepi papir koji ćemo pokazati financijskim
revizorima izvana, nego kao naš odraz da  znamo što hoćemo i što trebamo napraviti.

Ja ne mogu govoriti o razvoju u svim segmentima društva, jer
nisam za njih kompetentan, takve kompetencije nema nitko. Mogu  govoriti o komunikacijskim i informacijskim
tehnologijama i njihovu utjecaju na gospodarski rast. 

Tvrtke koje nema na
internetu – ne postoji

Kada se govori u Hrvatskoj o komunikacijskim i
informacijskim tehnologijama, često se ističe sa odgovornih mjesta kako je to područje
 s kojim jedino možemo biti zadovoljni.
Tu smo iznad europskog prosjeka u mnogo čemu, a ulaganja u telekomunikacije su
u odnosu na prosjek Europske unije visoka. Sve gore navedene tvrdnje, iako su
istinite, ukazuju nam na paušalnu procjenu koja se temelji na statičkim podacima
bez dubljeg razumijevanja istih.

Prije nego što nešto kažem o podacima o razvoju
širokopojasne pristupne infrastrukture u Republici Hrvatskoj, potrebno je nešto
kazati o značaju tog čimbenika na gospodarski rast i razvoj. Mi želimo biti
turistička zemlja, nitko od vas neće otići na odmor, a da pri tome ne može
svaki dan pregledati svoju elektronsku poštu i na nju odgovoriti. Nema razvoja
turizma sa komunikacijskom izoliranosti. Također, svatko kad mu bilo što zatreba,
prvo sjeda za kompjuter i traži o tome podatke na Internetu. Kompanija koja ne
postoji na internetu, kompanija koja ne može razmjenjivati elektronsku poštu,
ne postoji u suvremenom poslovnom svijetu. Gospodarski rast je nezamisliv bez
razvoja komunikacija.

Međutim, kod nas se tvrdi da smo mi baš u tome uspješni,
skoro pa da nismo u svjetskom vrhu.

Kad se detaljnije proanaliziraju podaci dobije se drugačija
slika. Ako pogledamo usporedne podatke po zemljama Europske unije o
razvijenosti širokopojasnog pristupa po domaćinstvima za gusto, srednje i
rijetko naseljene sredine svake pojedine zemlje [podaci Eurostat – European regional yearbook 2013, Information society, pp 140. -148.],
glede ukupne razvijenosti mi dobro stojimo u odnosu na europski prosjek, ali
spadamo u one zemlje koje imaju značajnu razliku između razvijenosti
širokopojasnog pristupa za urbane, suburbane i ruralne sredine.

Koje su to zemlje koje imaju ujednačen razvoj, a koje su te
koje  ga nemaju? Zemlje Europske unije
koje imaju ujednačen razvoj širokopojasnog pristupa su; Belgija, Njemačka,
Luksemburg, Nizozemska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Finska, Švedska, Norveška.

Zemlje sa značajnom razlikom penetracije širokopojasnog
pristupa su;  Grčka, Bugarska, Rumunija, Italija,
Španjolska, Francuska i Hrvatska. Već iz samog ovog nabrajanja možemo
zaključiti, da zemlje koje imaju ujednačen razvoj širokopojasnog pristupa
su  bogatije zemlje i zemlje na koje se
nije ili se je u manjoj mjeri odrazila gospodarska kriza, zemlje koje uglavnom
bilježe rast BDP-a u godinama krize.

Zemlje koje nemaju ujednačen razvoj širokopojasnog pristupa
su zemlje koje duboko potresa gospodarska kriza, pa smo među njima i mi.

Veliki potencijal, a
samo 5 posto pokriveno

Uvijek se može postaviti pitanje da li je to, ujednačen
razvoj širokopojasnog pristupa, uzrok ili je to posljedica gospodarskog rasta i
razvoja? Da bi smo odgovorili na to pitanje pogledajmo našu zemlju. U Republici
Hrvatskoj preko 50% stanovnika živi u četiri glavne urbane koncentracije. Kada se
tu riješi na europskoj razini širokopojasni pristup, riješi ste ga na 4% do 5%
nacionalnog teritorija  i taj se prostor
možete staviti u punu gospodarsku funkciju. One zemlje koje imaju ujednačeni
razvoj, koje su mogućnost širokopojasnog pristupa riješile na 100% svog
teritorija, sav taj teritorij mogu staviti u gospodarsku funkciju. Drugim
riječima, Republika Hrvatska ima veliki razvojni gospodarski potencijal u
ogromnom prostoru, preko 95 % teritorija koji se zbog sveukupne komunikacijske
izoliranosti ne može staviti u funkciju razvoja gospodarstva. Ili jednostavnije
rečeno, možete napraviti pilanu tamo gdje ima šume, ali ako postoji ukupna
komunikacijska izoliranost drva koja ste ispilili možete samo sami naložiti.  

Dominanto rješenje u ostvarenju širokopojasnog pristupa u
Republici Hrvatskoj ostvaruje se u nepokretnoj bakrenoj mreži korištenjem xDSL
tehnologija. Ostale tehnologije u nepokretnoj mreži su vrlo skromno
zastupljene. Negdje oko 65% širokopojasnog pristupa, prema podacima
HACOM-a,  ostvaruje se stvarnim brzinama
od 2 Mbit/s do 4 Mbit/s što je za suvremene komunikacijske potrebe nedovoljno.
Istina je da su kod nas ulaganja u daljnji razvoj komunikacija visoka. Međutim,
ta su ulaganja u najvećem djelu ulaganja operatera koji su u stranom vlasništvu,
glavnina tih ulaganja je u opremu, a ne u infrastrukturu.

Ta ulaganja imaju za
cilj  da postojeću infrastrukturu koja je
izrađena prije više od deset godina maksimalno iskoriste. Takva ulaganja u
opremu, a ne u infrastrukturu korištenjem novih xDSL tehnologija došla su do
svog limita.   Ako želimo u tom segmentu
daljnji razvoj, struktura ulaganja se mora promijeniti u korist infrastrukture,
no u ta ulaganja ne možete natjerati operatere koju u tome ne vide svoj dublji
poslovni interes, poglavito ne ako se radi o slabo i rijetko naseljenim područjima
Republike Hrvatske. Operateri dominantan prihod ostvaruju od usluge. Da bi
mogli pružit uslugu treba im infrastruktura i jedno od najjeftinijih ulaganja i
jeste ulaganje u opremu koja postojeću infrastrukturu prilagođava za suvremene
komunikacijske potrebe i operateri rade upravo to.

Neiskorištena infrastruktura
jezgrene mreže

O tome da je potrebno razdvojiti infrastrukturu od usluge,
infrastrukturne operatere i operatera usluga, diskutiralo se je u Hrvatskim
stručnim konferencijama (konferencija – KOM 2012.), a potom su ti prijedlozi
usvojeni od vlade i od ministarstva. Prije nešto više od godine dana poduzeću u
većinskom državnom vlasništvu Odašiljači i veze povjerena je zadaća
infrastrukturnog operatera, sa zadatkom da svjetlovodnu infrastrukturu koja je
u posjedu  poduzeća koja su u većinskom
vlasništvu Hrvatske države stavi u funkciju. To su svjetlovodni kabeli koji su
položeni diljem Hrvatske, a u vlasništvu su; Hrvatskih željeznica, Hrvatske
elektroprivrede, Hrvatske auto ceste i drugih. To je mreža do sada slabo
korištenih ili neiskorištenih kabela koja pokriva nacionalni teritorij
Republike Hrvatske te predstavlja solidnu okosnicu za jezgrenu mrežu. Poduzeće
OiV je vrlo korektno obavilo postavljenu zadaću objedinjavanja navedene
infrastrukture. No, ova infrastruktura jezgrene mreže bez pristupne mreže nema
dublji značaj.

U Republici Hrvatskoj je još uvijek na snazi Strategija
razvoja širokopojasnog pristupa 2012.-2015.  Iako vremenski okvir za ovu strategiju još
nije istekao već se razmišlja i već treba razmišljati o Strategiji 2016.-2020. Kada
govorimo o novoj strategiji razvoja širokopojasnog pristupa za RH važno je da
se kao nosioci realizacije ove strategije na snažnijoj i istaknutijoj poziciji
nađe lokalna uprava i samouprava. Prema Digitalnoj Agendi Europske unije,
dokumentu koji postavlja ciljeve razvoja i daje mjere do 2020. godine traži se
da se do 2020. godine svakom stanovniku Europske unije na mjestu na kojem živi
osigura širokopojasni pristup od 30 Mbit/s.

Da li je ovaj zahtjev Digitalne agende EU nerealan i
nepotreban?  Studije IEEE za 2012. godinu
pokazuju da se komunikacijska brzina na serverima udvostručuje svakih 24
mjeseca, a brzina na «komunikacijskoj magistrali» svakih 18 mjeseci. Studije
pokazuju direktnu korelaciju između novotvorenih radnih mjesta i porasta
penetracije širokopojasnog pristupa.

Dakle, zadane veličine po Digitalnoj agendi EU duboko su
promišljene.

Sami smi sebe osudili na
daljnju recesiju?

Možemo odmah od toga odustati i osuditi sebe na daljnju
recesiju u gospodarstvu ili se možemo potražiti putove rješavanja tog zadatka.
U suvremenom informacijskom i globalnom društvu ako sebe osudimo na
komunikacijsku izoliranost na 95% nacionalnog teritorija neće biti  porasta gospodarstva, razvoja turizma niti
bilo koje druge djelatnosti, a prihodovna strana proračuna će zasigurno
ostvariti sve dublju, težu i nepremostivu proračunsku rupu.

Novo imenovani infrastrukturni operater posložio je
infrastrukturu, ali ostaje pitanje izgradnje pristupne komunikacijske
infrastrukture. Postojeći telekom operateri na slabo i rijetko naseljenim
područjima nemaju dublji interes za infrastrukturna ulaganja u pasivnu optičku mrežu.
Ne samo da nemaju interes, nemaju ni dovoljno stručnog kadra da bi se upustili
u takav posao. Postojeći telekom operateri sve više postaju trgovačke, a sve
manje tehnološke kompanije. Naravno postavlja se pitanje, tko onda može biti
nosilac takova razvoja?

Nosilac takova razvoja treba i mora biti lokalna uprava i
samouprava, županije i gradovi.

U Hrvatskoj jedini primjer ovakve aktivnosti može se naći u
Primorsko –goranskoj županiji koja je osmislila i pokrenula projekt  pod nazovm e-Županija. Radeći na ovom
projektu primjer dobre prakse nisu mogli naći u Hrvatskoj,  ali su ga našli u susjednoj Republici
Sloveniji. U realizaciji ovog projekta planiraju povući i značajna sredstva iz
fondova EU. Danas druge županije u Hrvatskoj koje se nisu po ovom pitanju
pokrenule imaju primjer dobre prakse u Primorsko – goranskoj županiji i bilo bi
dobro da ga slijede. Osobno bi bio jako zadovoljan kada bi se županijsko
rukovodstvo Splitsko-dalmatinske županije uputilo u Primorsko –goransku
županiju da pokupe sva pozitivna iskustva.

Gospodarski rast i izlazak Hrvatske iz duboke gospodarske
krize i recesije  ne može se očekivat
samo od središnje vlasi. Potrebno je 
postići jaču mobilizaciju na svim razinama društva, dakle i na razini
lokalne uprave i samo uprave u proširenju i osmišljavanju razvojnih projekcija
na županijskim i gradskim sredinama. Za ovakve projekte, kao što je projekt
koji je pokrenula Primorsko –goranska županija, mogu se dobiti i značajna
poticajna sredstva iz fondova  EU. Izlazak
iz duboke gospodarske krize ne ovisi o ovoj niti sljedećoj središnjoj vlasti,
nego o ukupnoj mobilizaciji društva na rješavanju ovog problema.

 O autoru: Prof.dr.sc Winton Afrić predaje na Sveučilišnom
odjelu za stručne studije Sveučilišta u Splitu, stručnjak je za
telekomunikacije, mobilne i radiokomunikacije