Putopis iz Kine: Velike zvijezde, oduševljeni Kinezi i čudna hrana

Rano ustajemo. Nakon doručka bogatog delicijama odlazimo na otvaranje festivala. Sve ide po špagi, autobus nas već čeka ispred ulaza hotela, sjedamo i vozimo se do kazališta. Vozeći se dugačkim gradskim cestama, promatram promet u kojem se ne poštuju propisi ni pravila. Svi trube, voze gdje god hoće, cesta je puna automobila i motora koji žure i jurcaju. Svakih par minuta autobus naglo koči i izbjegava sudar. Začudilo me kineski vozni park: na cesti prevladavaju „europska auta“: veliki broj ljudi vozi BMW, Mercedes, Volkswagen, a uz dobre stare “švabe” nađu se i poneki Francuzi, naravno Peugeot i Citroen.

Otvorenje festivala je bilo svečano, kulturno i lijepo. Gradonačelnik Quanzhoua je otvaravši festival posebno pozdravio goste iz „Kolodie“: iz Hrvatske, nas. Novinari su nas odmah “iznapadali” pitanjima. Nakon otvorenja festivala, otišli smo put osnovne škole u čijoj će se kazališnoj dvorani održati naša predstava. Kada smo prošli rampu, ispred nas se stvorilo carstvo visokih zgrada u kompleksu. To je bila njihova osnovna škola. Kineske škole su sušta suprotnost hrvatskim, njihova jedna osnovna škola ima vlastiti kampus. 

Predstava oduševila Kineze iako nisu razumjeli ni riječi 

Kasnije smo se pripremali za predstavu u lijepo uređenoj dvorani koja je brojala kapacitet sjedala nekog gradskog kazališta u Hrvatskoj. Predstavu smo igrali dva puta i obje izvedbe prošle su sjajno. Iako smo glumili na hrvatskome jeziku, mali Kinezi s napetošću i radošću su aplaudirali na svaku scenu i pokret.

Kineska hrana – teško razočarenje

Moj najveći osobni poraz na ovome putovanju bio je kineska hrana. Odlazeći iz Hrvatske hvalio sam se prijateljima, kolegama i obitelji kako jedva čekam probati sve kineske delicije, da želim probati škorpione, miševe, pse i mačke. S veseljem i nestrpljenjem smo čekali termin večere jer smo bili gladni kao psi. Pri ulazu u restoran, odustao sam od svojih gurmanskih nauma jer se restoranom širio miris začina i jela iz kuhinje koje moje nosnice nikada još nisu imale prilike osjetiti. Okrugli stol se punio kineskim delicijama koje nikada nismo vidjeli: raznim ribama, nama nepoznatih oblika, školjkama, gulašima i juhama koje su imale tako specifičan i jak miris da su „grizle“.

 U drugome slijedu je došla čista riža koja je u mojim gladnim očima tada izgledala kao da je najukusnije jelo na svijetu. Dok sam uživao u riži, promatrao sam Kineze kako jedu. Srkanje školjki, pijukanje, mljackanje i jedenje otvorenih usta sastavni su dijelovi bontona pri objedu. Spustio sam pogled u tanjur želeći izbiti taj prizor iz glave, želeći pojesti teško stečenu rižu. Voditelj festivala, videći da i nemamo baš teka, upitao nas je na iskrivljenome engleskom „Do you like chinese food“. „Yes, yes“ opravdavali smo se ne želeći ispasti nezahvalni. „Try this“ rekao mi je voditelj pokazujući na neidentificirani komad mesa u umaku. 

S lažnim smiješkom i oduševljenjem napunio sam svoj tanjur. Kada sam okusio taj komad mesa, moje tijelo je počelo gorjeti jer je taj komad mesa bio začinjen ljutim kineskim umacima. Kriknuo sam u sebi i mahnito počeo tražiti piće jer u tradicionalnome restoranu na stolu ne stoje pića, sokovi i voda 

Kineski eliksir – topla voda

Kinezi su se počeli smijati gestikulirajući rukama da će sve biti dobro. U međuvremenu je jedna draga Kineskinja iz delegacije rekla konobarici na kineskome, kako ne znaju engleski, da mi donesu vode. Situacija se smirila. Ja sam i dalje nabadao svoju rižu i za desetak minuta je stigla već prije naručena voda. Instinktivno sam posegnuo rukom za vrčem. Uhvatim vrč s vodom i glasno kriknem. Svi ljudi u restoranu su se stresli i okrenuli prema meni uplašeno me gledajući. Prizor, kako se momak od skoro 2 metra iskonski zadere dubokim glasom ispred malenih i tihih Kinezića, sigurno pripada nekoj dobroj komediji. 

Razlog moga iznenadnog krika je vrela voda koja je još parila. Naime, Kinezi piju samo vrelu i toplu vodu, u ekstremnim trenucima mlaku. Smatraju da je topla voda životni eliksir koji ozdravlja svaku bolest, dok hladna izaziva i stvara bolesti. I tako sam se ja, gladan i žedan, spustio u hotelski lobby gdje se nalazi Starbucks u kojem sam pojeo nekakav “sendvičak”. „Ćevapa, ćevapa nam dajte“ tužno smo govorili na povratku s večere. Navečer smo ostali u hotelu opuštajući se crnim kineskim vinom.