Blagajnica je u Splitu, ali poslodavcu plaća manjkove pa ne može ići na more…

Ponukani pismom (protestnim) koje nam je u redakciju poslala jedna
ogorčena, odnosno “iziritirana” blagajnica “jednog poznatog
splitskog dućana”, odlučili smo provjeriti jedan drugi aspekt priče naše
junakinje. Prvo vam donosimo dio pisma u kojem blagajnica opisuje svoj problem.

“To što radimo na blagajnama ili frižiderima, ne znači da ne
zaslužujemo makar onaj najmanji nivo poštovanja.

Osobno mi se najviše gade  ljudi koji dođu na blagajnu platiti račune,
pa mrtvi hladni nakon što im se vrati novac, lažu o iznosu kojeg ste im vratili
ili kojeg su vam dali. Ovdje bih posebno istaknula gospođu koja je na današnji
dan 11. kolovoza, 2015. ušetala u jedan poznati splitski dućan i napravila
upravo gore navedeno, a zbog koje i želim sve ovo dati u javnost. Po plaćenom
računu, nakon što ste vi već zatvorili kasu i uredno počeli naplaćivati artikle
drugoj osobi, ona vas prekida i u ruci pokazuje sitniš koji ste joj vratili te
traži od vas dodatan iznos jer vam, hipotetski, nije dala 300 već 400kn. Uz,
naravno, neizbježno popratno izigravanje uljudne damice i riječi kako zna da su
vam plaće male, da manjak morate podmirivati iz svog džepa, da će vam ostaviti
svoje osobne podatke kako biste ju kontaktirali u slučaju da vam bude šta
nedostajalo u blagajni – a sve kako bi vam zamazala oči i  uvjerila vas da
ste vi uistinu pogriješili jer vam podatke neće ostaviti ni luda budući od vas
samo želi iskamčiti novac jer vas smatra glupačom. E pa želim ovim putem, toj
gospođi poručiti, da u nedjelju ode u najbližu Crkvu na misu i ispovijedi svoju
savjest. Ako je ima, a dubokog sam uvjerenja kako je nema i da je nikada neće
ni imati!“

Navela je još i kako joj to nije prvi put te kako je u posljednja tri
mjeseca morala sveukupno dati 500 kuna iz svog džepa (od plaće koja je oko 2,500
kuna) zbog ljudi poput žene iz priče.

Slovo zakona je jasno…

Nismo željeli ulaziti u analizu konkretnog slučaja, odnosno mogućnosti da
je dotična gospođa (ili bilo tko od kupaca) doista, zabunom, smatrala da je
dala više novaca (ili novčanicu od 200 kn umjesto 100) ili je slučajna pogreška
ipak na strani djelatnice na blagajni, bitnije je u ovakvim slučajevima
činjenica da trgovkinje i trgovci odgovaraju svojom imovinom za manjak u
blagajni, odnosno za štetu ili nestanak robe iz trgovina. Slovo zakona je tu
prilično jasno. Zakon o radu u nekoliko članaka regulira takve slučajeve.
Citiramo:

Zabrana prijeboja

Članak 96.

(1) Poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema
radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekoga njezina dijela, odnosno
uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće.

(2) Radnik ne može suglasnost iz stavka 1. ovoga članka dati prije nastanka
potraživanja.

Odgovornost radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu

Članak 107.

(1) Radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje
nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.

(2) Ako štetu uzrokuje više radnika, svaki radnik odgovara za dio štete
koji je uzrokovao.

(3) Ako se za svakoga radnika ne može utvrditi dio štete koji je on
uzrokovao, smatra se da su svi radnici podjednako odgovorni i štetu naknađuju u
jednakim dijelovima.

(4) Ako je više radnika uzrokovalo štetu kaznenim djelom počinjenim s
namjerom, za štetu odgovaraju solidarno.

Komentar ova dva članka ZOR-a, odnosno cijele situacije u kojoj poslodavci,
vlasnici mahom velikih trgovačkih lanaca koji ionako ostvaruju profite
“prebijaju” gubitke preko leđa radnika s uglavnom mizernim plaćama,
tražili smo od Sindikata trgovine Hrvatske, preciznije od splitske pravnice
koja zastupa prava trgovaca, Rozane Duplančić.

– Radnici su dužni nadoknaditi štetu nastalu namjerno ili krajnjom
nepažnjom, ali ne i ako su svoj posao obavljali “prosječno savjesno”,
odnosno u granicama razumnog obavljanja svojih poslova i dužnosti. Na žalost,
postupak utvrđenja odgovornosti svakog pojedinačnog radnika za neki propust,
nastalu štetu, jednostavno se ne provodi, dakle ostaje sporno kako je došlo do
recimo manjka. U praksi pak poslodavci po psihološkim pritiskom tjeraju radnike
koji potpisuju nekakav papir kojim priznaju krivnju. Primjera radi, prodavači
na bancima jednostavno ne mogu imati kontrolu ako im netko, dok naplaćuju
drugom klijentu, ukrade robu i pobjegne – sve i ako ga vide, hoće li trčati za
njim i ostaviti banak bez nadzora?! U trgovinama, velikoj većini njih, sličan
je problem: radnici moraju skladištiti robu, preslagivati proizvode na
policama,…, za to vrijeme ne mogu kontrolirati eventualne krađe ili ih nema
dovoljno na blagajnama koje onda rade bez prestanka te se zbog premorenosti
mogućnost pogreške povećava. A najtragičnije je što nema nikakve
kategorizacije, kao kod ugostiteljskih objekata recimo, gdje se zna koliko mora
biti osoblja za koju kategoriju i površinu objekta. U trgovinama poslodavac
može teoretski imati dvoje zaposlenih na tisuće kvadrata prostora, nema
zakonske obaveze imati više djelatnika… Vjerujte, niti jedna od tih radnica
ne ide kući mirna, to je jedna jeza… A sve počiva ne jednoj velikoj dozi
neznanja. Zato preporučujem svim djelatnicma u trgovinama, dođite i
konzultirajte se s nama prije bilo kakvog potpisivanja – pred sudom zastupamo
samo članove sindikata, ali pravni savjet nećemo nikome odbiti.