S Rakelom po svitu – Od pustinje Dašt-e Lut do Himalaja II

IN MEMORIAM:
“George Haglmayer je bio vođa puta u ovom putopisu za Nepal. Upoznao sam ga 2005. godine u Umagu na moto partyu “Starih Rokera”.Tada je vozio BMW-a GSA 1150 koji je bio srebrene boje, a na prednjem viziru su bile naljepnice iz mnogo zemalja koje je obišao. Sjećam ga se, nosio je maskirne hlače bijelo-crno-sive boje, imao je maramu oko glave, majicu na špaline, jake konstrukcijske građe i stalno nasmiješen s limenkom pive u ruci. Prišao sam mu da se upoznam s njim i htio sam mu postaviti samo jedno pitanje: “Kako je moguće da imate toliko vremena i novca za sva vaša putovanja”. Odgovorio mi je uz nezaobilazan smiješak na njegovom licu: “Jednostavno, ja sam motorist”. 

Od tog trenutka sam i ja počeo razmišljati o tome, da i ja jednog dana postanem motorist, ali u smislu poput njega da imam vremena i novca za obići svijet s motorom. Te godine, kad sam ga upoznao vozio sam piago Beverly 500, jer sam nakon teške prometne s Yamahom V-max 1998. odlučio više ne voziti motor. Ipak sam nakon godinu dana, 2006. kupio GSA 1200 i počeo putovati svijetom, 2007. otišao zajedno s Georgon na najveću moto avanturu meni i njemu u Nepal, bio mu kum kad su se on i njegova Helga vjenčali u Nepalu, bio mu na vjenčanju koje je bilo 2008. godine isto na moto partyu u “Starih Rokera” u Umagu i bio gost u njegovoj kući u Inscburgu.

Bio je to čovjek koji je u pravom smislu bio motorist i avanturist kojem sam se divio i kojeg sam iznimno cijenio. Zašto pišem o Georgu Haglmayeru, jer su upravo on i njegova supruga Helga prošli vikend u Italiji, nakon posjete Hrvatskoj koju je jako volio, imali saobraćajnu nesreću u kojoj je nažalost George preminuo na licu mijesta, a Helga je u kritičnom stanju. 
Nastradali su s motorom Yamahom V-max kojim sam i ja zamalo poginuo 1998. Georgu je autobus presjekao put i sve silno iskustvo nije pomoglo da izbjegne nesreću. To je na žalost sudbina i život nas motorista koji smo svakim danom u opasnosti da izgubimo glavu. Uz svu zaštitnu opremu i iskustvo koje imamo, jednostavno se dogodi splet nesretnih situacija iz kojih jednostavno nema izlaza. Vijest o smrti Georga sam primio dok sam bio na putovanju izvan Hrvatske i ta me je vijest jako pogodila i ražalostila, ali nadam se da moj prijatelj George i sada vozi nepreglednim nebeskim cestama i da mu i dalje ne silazi njegov neizostavni osmjeh s lica,

George Haglmyer hvala ti na svim lijepim i nezaboravnim trenucima provedenim s tobom počivao u miru Božjem” – Željan Rakela

Vozeći se kroz Iran došli su i do mjesta gdje se naplaćuje autoput, i tu je bilo iznenađenja. Na ulazu na autoput lijepo je stavljen znak zabrane za motoriste i to iz jako razumljivog razloga , a to je zato sto se u Iranu ne dopuštaju voziti motori poviše 200 cc i naravno takvi motori ne mogu na autoput. Međutim njihovi motori su preko 1000ccm i mnogo snažniji, to su objasnili simpatičnim radnicima na kućicama za naplatu auto puta i oni su ih pustili. Napokon autoput a ispred njih je još 1000 kilometara koje moraju prevaliti i idu punim gasom. 

Nakon samo 10 km zaustavlja ih policija koja samo kontrolira promet na autoputu i Željan već vidi tisuće upitnika poviše njihovih glava, ” kako ste ušli na autoput , tko vas je pustio, gdje su vam kartice, odakle dolazite, koliko vam idu motori, koja je to marka itd.”.

– Nakon par minuta pošto su se slikali na našim motorima naravno propuštaju nas i mi opet pun gas. Napokon vozimo 160 km/h nikoga na cesti , kad eto opet policija i to radar, vozili smo 165 km/h dozvoljeno 120 km/h. Policajci u čudu zovu druge kolege na Motorolu i zamole nas da malo pričekamo. Nakon 10 minuta dolazi još jedno policijski vozilo, poput munje izlaze iz automobila i trče prema radaru, hvataju s za glavu , smiju se i jedan drugome stalno nešto pokazuju na radar. Dolazi jedan od ove dvojice koji su upravo stigli, smije se od uha do uha i svima nam daje ruku i naravno pitanje može li se slikati na sva tri motora. Nakon 15 minuta fotografiranja smo se lipo pozdravili i svo četvoro su nam nasmijani mahali te pokazivali rukom da damo maksimalan gasa. Kasnije smo shvatili da su oni ustvari isto motoristi i da su bili u čudu kad su vidjeli naše motore i brzinu koju smo postigli, kazna se naravno nije ni spominjala a kamoli pisala- kroz smijeh će Željan.
Pomalo vec gladni nailaze na nekakav restoran uz cestu ispred kojeg vise deseci Iranskih zastava. Iako nije bilo nikog na parkingu parkirali su motore i išli provjeriti je li restoran radi. Odjednom je iz restorana izašao jedan mrki gospodin koji je krenuo prema Željanu, gledajući ga direktno u oči i upitao: “Are you Americans”, na što mu je kao iz topa odgovorio: “Fuck America, we are from Hrvatistan” i u tren oka se taj gospodin, iz onog mrkog lika pretvorio u jednog gostoljubljivog ugostitelja i nježnim glasom rekao: “Come in to my house, welcome, welcome my friends”.

Napokon, pustinja Dašt-e Lut

– Nakon nekoliko trenutaka su počeli izlaziti i drugi ukućani, jedan dječak od 12 godina tj. brat od ovog prvog je uzeo nekakve ražnjiće od kokoške, zapalio vatru koju je rasplamsavao sa nekakvim fenom za kosu i počeo nam pripremati ručak. Gazda restorana je odmah dovukao onu veliku lulu za pušiti šišu i pozvao me u dnevni boravak. Tko mu smije proturječiti, uređenje restorana i kuće ja jako primitivno i staro ali zato na centralnom zidu visi veliki poster nebodera i New Yorka koji su teroristi srušili 9. studenog 2001. Povukao sam par puta dim šiše i upitao ga hoce li imati problema sa Amerikancima, a on mi je onako staklenih očiju pomalo zamantan sporo i tiho odgovorio “Ne,ne, oni će imati problem s nama” i samo se nasmijao. Pojeli smo pileće režnjiće u poluležećem položaju na nekakvim krevetima, jer stolova i stolica nemaju, platili račun i krenuli dalje, treba stići do Pakistana- prepričava u dahu Željan.

Kako su se približavali Pakistanu primjetili su da je na svim bezinskim stanicama po dva ili više naoružanih vojnika s kalašnjikovima, bilo im je jasno da ulaze u područje Baluchistan. Vojnici su bili opušteni, jako mladi i komunikativni. Interesiralo ih je odakle dolaze i naravno slikanje na motoru. Jednome je Željan dao naljepnice “MK FJAKE”, a on je odmah skinuo lančić sa vrata na kojemu je mala kožna vrećica u kojoj se drži kuran i poklonio mu šal kojeg je nosio oko vrata. Pozdravili su se sa novim prijateljima i krenuli dalje.

– Ušli smo u pustinju Dašt-e Lut. Napokon najvruća pustinja na svijetu. Skinuo sam se samo u presluk MK FJAKE i krenuo pun gas kroz pustinju. Bio je gušt voziti kroz pustinju, asfalt je bio jako jako dobar, dvije trake pa sa lijeve strane nekakvih 50 metara po sredini ništa pa onda tek dvije trake za suprotni smjer. U tom međuprostoru sam vidio i par kostura i raspadnutih uginulih deva koje su jako zaudarale, ispod moje kacige su bile slušalice u usima i stalno sam slušao jednu te istu pjesmu od Rammsteina “DU HAST”, to mi je dalo iznimnu snagu- opisuje doživljaj Željan. 

Osjećao se kao u nekom filmu, kroz pustinju mu treba samo pun rezervoar goriva, velike količine vode i pouzdan motor. Stali su na trenutak da se pomokre, malo napiju tople vode, kad nakon par minuta primijeti kako su mu se ručke na motoru doslovno počele topiti. Bile su jako meke poput neke žvake i jako su sjaile na suncu, bilo je pakleno vruće ali iskustvo iz Sahare ga nije dalo toliko iznenaditi.

– Na tom mjestu sam stavio onaj šal što mi je vojnik dao prije na benzinskoj stanici i George me je dozvao da se namjestim i da me uslika. Baš tu, na tom mjestu je nastala moja najdraža i najprepoznatljivija slika svih putovanja do sada i to u najvrućoj pustinji na svijetu- govori nam Rakela. 

Ulazak u Pakistan

Nestrpljivo kreću dalje i pojavljuju se ploče sa natpisom granice, staju na minutu da se slikaju i da što prije pređu granicu, jer se sumrak bližio. Nestrpljivo
kreću dalje da napokon uđu u Pakistan. Pojavljuju se table sa natpisom
Pakistanske granice, staju na minutu se slikati i da što prije prijeđu granicu,
jer je već sumrak.

Stižu
na granični prelaz i carina, vojska i policija im kažu da ne mogu prijeći
granicu radi njihove sigurnosti, te im daju oružanu pratnju i odvode ih do
totalnog razrušenog hotela i kažu da tu prespavaju, te da će ujutro prijeći
granicu.

Hotel
je bio u preuređenju, sve je bilo porušeno i puno šuta. Odlučili su parkirati
motore unutar hotela i prošetati gradom, kupiti piće i da se druže malo sa
lokalnim stanovništvom.

–
Došli smo do jedne zadruge gdje je bilo 10-tak muškaraca i nešto djece. Kupi
smo piće počastili prisutne i počeli malo pričati. Nekako smo se sporazumjeli
dok u jednom momentu nije došla policija i suvozač nam se obratio sa pitanjem
“gdje su vam putovnice”, “daj te putovnice”, na što mu je
jedan od naših novih prijatelja odgovorio “Šta ti njih pitaš putovnice
nije ti ovo Iran ovo je Baluchistan”. Na to je suvozač naredio ostaloj
trojici u vozilu da ga privedu, u tom trenutku je nastala frka svi su napala ta
tri mlada vojnika uzeli im oružje i doslovno ih potjerali- prepričava Željan.

Pozdravili su se s novim prijateljima i ubrzanim korakom krenuli prema
hotelu. Na samo 300 metara od hotela, opkolila ih je policija, pregledala
putovnice i pitali su gdje su smješteni. Kad su im pokazali razrušen hotel posumnjali
su da ih lažu govoreći da taj hotel ne radi.

– Nekako smo ih nagovorili da zajedno odemo do hotela i oni su sa uperenim
kalašnjikovima prema nama oprezno došli do hotela. Kad su vidjeli motore bilo
im je lakše, a i nama. Naredili su nam da sjednemo na motore i ponovno uz vojnu
pratnju su nas odveli u među prostor između dvije granice u nekakvu sigurnosnu
zonu gdje su nas smjestili da prespavamo- govori Rakela.

Tu večer su bili svijesni opasnosti koja nije usmjerena prema njima ali
indirektno lako mogu nastradati. Te večeri se još nesto naučio, naime dobio je
velike opekotine po rukama, platio je danak vozeći se bez rukava kroz najvruću
pustinju. Voziti se kroz pustinju u kratkim ili bez rukava, neće sigurno nikad
više.

Mi smo bili na sigurnom a u selu su se obaracunavali vojska i lokalno
stanovnistvo. Vjerovali ili ne sve ovo je mačji kašalj sto nas očekuje na
putovanju kroz Pakistan, a o tome čitajte slijedeći ponedjeljak.