Sve miriše na starost i starine u Karakašici, mjestu par minuta vožnjom udaljenom od Sinja. I nad ljudima i nad povijesnom baštinom iz dana u dan je sve veći sloj zemlje, ispod naslaga sve odlazi u vrijeme. Krošnje starih oraha i murvi obgrlile su još starija krovišta kuća, valjda da nisu sama nad raspuknutim zidovima.
Nekoć se na gumnu vršilo žito, a zimi - vrle su mačkare. Već podulje na njemu samo jednom u godini, jedne veljačne subote vršu mačkare. Uz zvonjavu, uz lužnu prašinu, uz komediju.
U dječjem neznanju i u svetosti, Josip Joko Runje živio je bezbrižno djetinjstvo. Jedno vrijeme kao čuvar mreže među nogometnim vratnicama, u alkarskim danima u dužnosti alaj-čauša na onoj dječjoj alki, po pržini. Za pobjednika Bare i Čoje tada bi dobili malo šljiva, za najboljeg na Alki jabuku, pogačicu i bombona.
- Od malih nogu sve žitelje ovog kraja veže ljubav prema alki. Kao šestogodišnjak trčao sam dječju alku, u mojoj Karakašici u Runjićima. Uvijek sam bio alaj-čauš i sanjao sam biti alaj-čauš u velikoj alci. Trkalo se na magaradima, bosi, nas dvadesetak, tridesetak, a sad u selu nema pola djeteta, kako se ono kaže. I eto, nisam postao alkar već namještač alke.
I zamiješa život karte, dodijeli uloge za koje misliš da si ih odavno odigrao ili da ih nikad nećeš morati režirati na vlastitoj koži pa je tako Joko nenadano došao na trkalište.
- Takav osjećaj nije moguće opisati, kao da dobiješ milijune na lotu. Kao da sam se tada ponovno rodio, kad mi je moj direktor rekao da dođem kao pomoćnik namještača alke, i moj kum Paškin. Prvu godinu kad sam stavljao alku, imao sam strašnu tremu. Znate, vaša je zadnja, o vama ovisi pogodak alkara jer samo se objava namještača alke uzimala kao važeći podatak. Uvijek moraš biti atento, pratiti pogotke.
I tako kroz godine mnoge, 32 na sredini mjesta koji slavi hrabrog viteza. I s istim detaljom kojim se rijetki danas mogu pohvaliti u alkarskoj povorci, a kojeg ne brije od 1972. godine. Tek uređuje.


Sve pažljivo zapisuje...
Najbogatiji član alkarske družine u daljoj je prošlosti bio baš namještač alke jer je on nosio odoru izabranom debitantu koji ga je, za takav čin, novčano nagradio. Nakon svakog dana alkarskih proba, Joko pažljivo zapisuje sve bitno po danima priprema kao i važno za vrijeme alkarskih svečanosti, pa je tako, među ostalim, upisao da je alkar Dušan Ivandić od 1990. naovamo najviše puta pogodio u mjesto između alkarskog koluta i štipaljke.
Alka iz 1979. godine pamtit će se po tome što je osvojena najmanjim brojem punata - tek pet. Razloge treba tražiti u velikoj sparini koja je utjecala na alkare i njihove konje, pisao je tada Vjesnik. Alka pedesetak godina ranije, 1932. godine odnesena je s čak 16 punata. Nakon pripetavanja slavodobitnik je postao Nikola Jelinčić Bećo, prekratak je ostao Lucijan Lovrić nakon peterostrukog pripetavanja.
Pošto je Jelinčić bio malo teži alkar, imao je oko 120 kilograma, morao je mijenjati konja, ali Lovrić mu to nije dopuštao govoreći mu da je "goni do kraja pa makar crkla na trkalištu".
Dušan Romac imao je najviše punata na Alci 1950. godine kada je od velikog uzbuđenja išao naglo zaustaviti konja ispred Videkine kuće pa je konj, prema pisanjima, desnom nogom stao na ploču vatrogasnog hidranta, poklizao se i slomio nogu. Pali su na zemlju i konj i jahač, a alkar Dušan Romac je slomio desnu ruku. Ipak je uzjašio drugog konja, došao pred vojvodu i suce, iskreno alku i otišao na vrh trkališta. Došao je na proglašenje, primio plamenac i proglašen je slavodobitnikom te nakon izlaska s trkališta i otišao u bolnicu previti ozljedu.
Kasnije je Romac bio na neodređeno isključen iz Alke jer je zaključeno kako je on kriv za incident.
Obljetnica 250. viteškog nadmetanja u zapisima je ostala obilježena podatkom kako je Časni sud iznimno, samo tada u tristoljetnoj povijesti, imao pet članova, i to
Peku Bogdana,
Josipa Joku Čikaru,
Juru Sablića,
Antu Anćonu Barezu i
Stipu Hrstu.
Kobno pripetavanje
Zanimljivih je trenutaka bilo u natjecanju koje je sastavnica života Cetinjana, iako je bilo malo toga zapisanog, 1835. godine alkari su intervenirali kod sudaca govoreći da je alkar Ivan Milošević zlonamjerno zaustavio konja te da je trčanje započeo na polovici trkališta kako bi lakše pogodio metu. Nije se to moglo utvrditi, VAR-a bilo nije, pa su suci odlučili da će Milošević ponoviti treću trku. No, on je ostavio koplje i napustio alkarsku četu.
Alka je to koja je održana prvi puta na rođendan cara Ferdinanda s austrijskog prijestolja, a kako je bio jedan od uzročnika nereda na rođendan njegova veličanstva, Milošević je tada kažnjen, među ostalim, i jednim danom u zatvoru.
Punti su poništeni u dosta navrata, 1871. godine zbog usporavanja konja u prvoj trci bodovi su nepriznati Ivanu Boniću i Ivanu Peniću.
Neredi na Alki dogodili su se i 1935. godine kada se velika grupa naprednih građana Sinja, ali i iz drugih mjesta, suprostavila alkarskom vojvodi Vicku Grabovcu zbog njegova jugoslavenstva te mu nije dala da održi govor na završetku Alke. I pored upozorenja se Grabovac popeo na konja i krenuo govoriti, ali je masa navalila pa se zahvaljujući žandarima spasio.
Na konju je glavinjao, dojma kao da nije pri sebi. Vrsni konjanik, sudionik mnogih konjičkih trka nije uspio zaustaviti konja pod alkom nego je nastavio nekontrolirano trčati i nakon nekih dvadesetak metara od konopa Frano Bareza-Šore pada s konja. Jedna je to od nekoliko nesreća u viteškoj igri u krajini pokraj Cetine. Bilo je to 1983. godine, sudbina - reklo bi se. U povijesti Alke nikada nije upisano da se na probama pred nadmetanja održalo pripetavanje pa je tako prvi i posljednji slučaj crnim slovima upisan u alkarske almanahe.
Na liječenju je Šore bio do siječnja iduće godine kada je 7. siječnja podlegao ozljedama.
Točno deset dana prije održavanja Alke 1921. godine smrtno je stradao dugogodišnji alkar
Ivan Marić-Bilan. On je, vraćajući se na konju iz Sinja kući u Brnaze glavnom cestom, nakon što je iz neutvrđenih razloga konj pomahnitao, na početku Brnaza udario u telegrafski stup. Silina udarca je bila tolika da su na mjestu poginuli i on i njegov konj.
Najlakša alkarska meta
Nekoliko natjecanja, redom za Baru, nisu održana - najčešće zbog vremenskih neprilika. Prema zapisima, 1995. godine to natjecanje nije održano, ali je nagrada za Baru pripala Boško Ramljaku koji je na prvi dan početka velike akcije Oluja bio ranjen. Ramljak je bio alkarski momak.
Konjska gripa bila je uzrok odgode Alke iz 1988. godine. Datum se prolongirao dva tjedna, a tjedan dana odgođeno je natjecanje iz 1976. godine kada se nekoliko sati prije početka same priredbe sručio prolom oblaka i uništio stazu trkališta.
Do 2005. godine alkarska meta je bila izbočena i tada je težila 280 grama.
- Od 2005. do 2020. je težila 260 grama, a ova, kao i prošla ima svega 200 grama. Ja sam uvjeren kako će se ove godine dogoditi da će netko odbaciti alku i ponovno je nabosti na koplje pa onda odmah tako i ući u bogatu povijest - kazuje.
Povijest u Jokinoj životnoj sferi je čuvanje mreže među nogometnim vratnicama, a prošlost, sadašnjost i budućnost fotoaparat i kamera kojima bilježi i čuva događaje iz raznih društvenih sfera u Cetinskoj krajini. U obiteljskoj kući sve posprema u sobu s video i foto arhivom koja će zbog manjka prostora morati dobiti i novi, veći dom.
- Vojvoda Vice Buljan je odlučio ađutanta poslati da dovede pobjednika tog dana priprema - Antu Tonku Bulja. Kad ovaj nije htio doći ađutantu je naredio da mu otkine glavu. Naravno, bila je to šala, ali jedna od anegdota zbog kojeg su ljudi voljeli Buljana - zaključuje Runje, čovjek koji živi i diše tradiciju, a uz to, ljubomorno krije arhivsku građu za sve one koji stižu iza nas.
Prije nekoliko je godina na trkalištu dobio pojačanje - svog
sina Mišu koji vrši ulogu pomoćnika namještača. U povijesti, tek su otac i sin Marići bili dio alkarske povorke u istoj godini, a nije se dogodilo da ćaća i sin zajedno namještaju alku. Sve do Joke i Miše.
