Zagvozd i Medov Dolac iseljavanje nabilo na kolac

Nedavno je u crkvi
Gospe od Karmela u Zagvozdu održan koncert nekoliko klapa te
Mandolinskog orkestra iz Imotskog. Progoda je bila pomalo tužna.
Naime, bio je to oproštajni koncert mlade klape “Biokovsko
slavuji“. Sa radom su započeli 2007.godine i nisu dočekali desetu
godišnjicu svoga rada i postojanja, iako su svojedobno bili
proglašeni čak i najboljom mladom dalmatinskom klapom u državi.
Razloge njihova razilaženja ne treba tražiti u nekakvim svađama,
gubljenju motiva ili nedostatku želje za pjevanjem. Razlog je sasvim
drugačiji i naslanja se na suvremene tendencije današnjeg društva. 

Novi val iseljavanja

Razlog se zove migracija. Trajna promjena stalnog boravka pojedinca
ili skupine stanovništva. Iseljavanje kao sudbina, oduvijek je bilo
sastavni dio života stanovnika svekolike Dalmatinske zagore. Baš
zbog ovodobnog novog vala iseljavanja, gotovo više nema tko sastati
se i pjevati. A ukoliko se nastave ovakvi negativni trendovi, gotovo
će iščeznuti i sami život s pojedinih područja Dalmatinske
zagore.

Zbog toga smo
posjetili Zagvozd. Iako smo isto tako mogli posjetiti i Grabovac,
Medov Dolac, Župu, Rašćane, Krstatice ili neki drugi dio Imotske
krajine, u kojem su itekako vidljive sve posljedice migracija. Bilo
onih periodičnih, bilo onih trajnih, u kojima je iseljavanje,
najčešće, trajno i konačno. Područje Zagvozda ima dugu i bogatu
povijest, kao malo koji dio Imotske krajine. Svjedoče tome
mnogobrojni spomenici davne prošlosti. Jedan od takvih je i,
primjerice, natpis na crkvi Svih Svetih, koji je ispisan bosančicom
i govori o gradnji i posveti same crkve. Bosančicu, kao pismo,
koristili su uglavnom svećenici jer su, u počecima, oni bili jedini
nosioci pismenosti u pojedinim područjima. 

Uz svećeništvo se veže
i prvi spomen Zagvozda. Naime, na crkvenom saboru održanom
533.godine u Solinu(Salona), spominje se župa Montanense. Mnogi
povjesničari zagovaraju tezu kako se taj naziv upravo odnosi na
Zagvozd. 1412.godine Zagvozd se spominje u pisanom dokumentu, u
ugovoru iz registra jednog splitskog notara. Slabo je poznata
činjenica kako područje Zagvozda daje ime dvama endemskim kukcima s
ovog područja. Naime, to treba zahvaliti austrijskom enologu Adolfu
Hoffmanu iz Beča, koji se u zagvoškom kraju bavio proučavanjem
kukaca. Rezultat toga rada su i Molops biokovensis i Duvaliotes
biokovensis, kao endemske vrste istraženog područja. 

Pored duge i
bogate prošlosti, pojam Zagvozda danas je uglavnom asocijacijski
vezan uz Verdana Mlikotu i “Glumce u Zagvozdu“; planinu Biokovo,
ali i tunel Sveti Ilija, koji prolazi kroz spomenutu planinu i spaja
kontinentalni i obalni županije Splitsko-dalmatinske.

Skoro svi u obiteljima imaju nekoga tko je bio prisiljen iseliti

U ugostiteljskim
objektima pronašli smo dovoljan broj sugovornika raspoloženih za
razgovor. Kao i drugdje, stanovnici Zagvozda zabrinuti su
egzistencijalnim okvirima života. Iseljavanje prihvaćaju kao
logičnu posljedicu suvremenih globalnih trendova. Kao što je rekao
jedan sugovornik: “Imoćane nikada nisu zaustavljale ni nekad
zatvorene granice, a kamoli će danas širom otvorene“. 

Skoro svi u
obiteljima imaju nekoga tko je bio prisiljen iseliti, potaknut
egzistencijalnim razlozima. Kao posebno zanimljiv sugovornik pokazao
se gospodin Svaguša. Iako u zavidnoj životnoj dobi, još uvijek se
izražava lucidno i jasno, nerijetko koristeći rimu kao posebnost
izražavanja. Pitali smo ga malo o razlozima iseljavanja iz ovog i
oklonih krajeva.

– Ljudi iseljavaju
trbuhom za kruhom i to ti je sve. Šta bi da iseljavaju iz drugih
razloga, naprimjer ratova, bolesti, epidemija i slično. Ovako, traže
sreću u drugim krajevima i to tako mora biti. Dragi od drage ide
tražiti sreće; vratiti joj se nikada neće. Ni draga nije luda i
zna se snaći; drugoga sebi brzo će naći. Eto, tako to izgleda. A
starčad je svakako naučila biti sama. Žalim one koji su ostali
sami, a nema ih ‘ko pokopati, a ima i takvih. Međutim, ovo danas
iseljavanje je posebno teško jer sele čitave obitelji, svi, sva
sela ostaju prazna. Zato ovo iseljavanje izgleda kao teška kazna.
Zagvozd, Župa, Dobrinče, Rašćane i Medov Dolac; iseljavanje
nabilo na naoštreni kolac. A svi znamo kako je u kolektivnoj
memoriji našeg naroda, ostalo upamćeno da su nabijanje na kolac
radili Turci. Međutim, ja nisam toliko pametan da bi’ znao ‘ko taj
kolac danas oštri… Ni zbog čega…

Pritom smo se
prisjetili i don Pavlovih riječi iz kultne knjige Ivana Raosa
“Prosjaci i sinovi“ – Pustoši… Cijela krajina… Cijela
zemlja… Više od tisuća godina živio je ovaj narod na ovom
kamenju i svaki kamen, daklem, sto put’ krvlju omastio. Ali se s
njega nije dao… I Saraceni i Tatari i Turci i Mlečani i Nijemci i
Mađari i svaki đava’ pakleni, a narod stoji… Krv svoju prolijeva,
ali se iz krvi ponovo rađa i korijenje, daklem, sve dublje u kamen
pruža… A sada ga, daklem, svojevoljno, iz kamena čupa! A kada,
daklem, žile počupa i sam će umrijet’! Ne daj mu da umre, ne daj
da umre ovaj narod, ne daj žile da čupa…

Na povratku iz
Zagvozda spazili smo jata ptica u letu. U tišini su krilima osvajali
prostor. Bez glasa. Bez pjesme. Nisu to bili biokovski slavuji. Jer
biokovski slavuji pjevaju i kad šute…