Splićanin Abdul Hamid-Mostafa, koji je kao hrvatski diverzant potapao brodove JRM-a, sada vozi konvoje pomoći u rodnu Siriju

Piše:

Prije deset dana sam došao iz Sirije, gdje sam odvezao s
prijateljima tri šlepera pomoći kojeg je hrvatski narod  prikupio za sirijski narod. Kako sam
branitelj i dragovoljac Domovinskog rata, tako sam animirao ljude u Splitu da
pomognu napaćenom sirijskom narodu – ovako 
je svoje svjedočanstvo započeo Abdul Hamid-Mostafa, 49-godišnji Sirijac
nastanjen u Splitu.

Naime, prije deset dana Abdul Hamid-Mostafa vratio se u
Split sa svog drugog humanitarnog putovanja iz rodne Sirije. Životna priča ovog
humanitarca, ali i dragovoljca Domovinskog rata, te umirovljenog hrvatskog
branitelja, bivšeg diverzanta Hrvatske ratne mornarice, u Hrvatskoj je počela
1985. godine.

Došao studirati, pa krenuo braniti Hrvatsku

 –  U Split sam došao 1985. godine studirati medicinu, ali
Medicinski fakultet mi nije išao kako treba, pa sam upisao Pravni fakultet.
Godine 1990. hrvatski je narod učinio prve konkretne korake prema traženju
svoje slobode. Ja sam to također 
proživljavao, jer sam imao brojne prijatelje među hrvatskim narodom,
kojeg sam zavolio. Najviše sam zavolio Grad Split, u kojem sam živio i
studirao. Želim istaknuti kako ni ovdje ni u drugim hrvatskim područjima,
nikada nisam osjetio drugačiji odnos prema meni zbog toga što sam bio stranac.
Ljudi su me potpuno prihvatili, i ja sam Hrvatsku odmah zavolio – kazuje
nam  Abdul Hamid-Mostafa.

 –  Kada je krenula agresija na Hrvatsku, nije mi padalo
napamet napustiti Hrvatsku, nego sam htio dati i svoj doprinos u njenoj obrani
te oslobađanju od srpskih agresora i okupatora. Tim prije jer sam imao već
vojna znanja, budući sam služeći vojni rok u Siriji, završio obuku za
padobranca i komandosa. Zato sam se odmah stavio na raspolaganje hrvatskim
snagama. Javio sam se kao dragovoljac, i kazao kakva sve vojna znanja i vojnu
obuku imam. Bila mi je čast biti dragovoljac Domovinskog rata i sudjelovati u
obrani Hrvatske – govori Abdul Hamid-Mostafa kojeg su suborci prozvali Andrija.
Pod tim nadimkom je i danas poznat među prijateljima.

Ratni put
Abdula Hamida-Mostafe, kojeg je zabilježio Mile Čatlak, ratni zapovjednik
Odreda pomorskih diverzanata HRM-a, vrijedan je pažnje. Naime, u razdoblju od
1. listopada 1991. godine, pa do 15. siječnja 1992. godine, Andrija je kao
pripadnik diverzantske postrojbe HRM-a sudjelovao u mnogim bojnim operacijama
na moru. U to vrijeme težište diverzantskih operacija bila su područja srednjeg
i južnog Jadrana,  sa ciljem dopremanja
pomoći Dubrovniku i razbijanja pomorske blokade od strane brodova JRM-a.

Sudjelovao u obaranju MiG-a 21 i potopio brod JRM-a “Mukos”

Na Elafitima,
Abdul Hamid-Mostafa kao pomorski diverzant sudjeluje u akciji potapljanja
ophodnog broda Jugoslavenske ratne mornarice, te u obaranju neprijateljskog
zrakoplova MiG-21 iznad sela Broce tijekom raketiranja Stona, te u oštećenju
neprijateljske raketne topovnjače R TOP-405.

Također,
sudjeluje i u pomorskoj bitki za Split. Prilikom sprečavanja prolaza brodova
JRM-a kroz Splitska vrata, koristeći protuklopna sredstva “zolje” i “ose” Abdul
Hamid-Mostafa oštećuje neprijateljski logistički brod, desantni čamac, te s
radio navođenim ručno izrađenim torpedom potapa ophodni brod JRM-a “Mukos” u
uvali Bobovišće na otoku Braču.

Sudjelovao je
još u nizu diverzantskih akcija HRM-a, u 
kojem ostaje sve do akcije Maslenica, nakon čega je razvojačen.

– Hvala Bogu, ponosan sam što sam otišao u hrvatske
snage. Svi ljudi koji su ratovali sa mnom, samo im je jedno bilo u srcima i
glavama: “Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska”. I meni također, jer sam Hrvatsku
zavolio kao svoju domovinu – kazuje nam Abdul Hamid-Mostafa, koji se u Splitu
oženio Hrvaticom, i s kojom ima dvije kćeri.

Međutim, nekoliko posljednjih godina, Andrija proživljava
nove ratne drame. U njegovoj rodnoj Siriji digao se, priča nam, narod protiv
diktatora Bašara al-Asada, nastojeći konačno izboriti slobodu. I ovdje se Abdul
Hamid-Mostafa angažirao, ali ovaj put ne kao borac, nego kao – humanitarac. Dva
puta od izbijanja rata bio je u Siriji, prvi put lani, kada je izvidio situaciju,
kako pomoći, što sve treba, i kako organizirati humanitarni konvoj. Pomoć je
uspio prikupiti i s tri šlepera, od kojih je prvi krenuo iz Splita, a u Zagrebu
su se priključila još dva, vratio se prije deset dana.

U organizaciji ovog konvoja koji je krenuo iz Splita uvelike
je Andriji pomogao Tomislav Gojo, ravnatelj Crvenog križa Grada Splita.

– Svaka mu čast, to je čovjek koji
mi je u svemu izlazio u susret, stavio mi na raspolaganje sve što je Crveni
križ imao u svome skladištu.  U ovoj
akciji mi je pomogao i Silvio Vuko, volonter Crvenog križa, koji se također
razletio po Splitu kako bi se prikupilo što više pomoći. Znamo kako je teška
gospodarska situacija kod nas u Hrvatskoj, ali hrvatski narod se uza sve
teškoće koje svi zajedno prolazimo, iskazao u pomoći sirijskom narodu. Pomogla
nam je i Hrvatska banka za obnovu i razvoj, za troškove prijevoza, zatim
Islamska zajednica iz Zagreba, jedna tvrtka iz Zaprešića, druga iz Splita…
Uglavnom, sudjelovali su i pomogli ljudi iz svih krajeva Hrvatske – govori nam
Abdul Hamid-Mostafa, te u svemu ističe i ulogu Sonje Radman Livaje, 61-godišnje
Zaprešićanke rodom iz Sinja, koja je jedna od glavnih organizatorica hrvatske
pomoći Siriji.

“Asadove snage namjerno gađaju civile”

Put u Siriju je, priča nam
Andrija, bio posebno naporan.

– Pomoć smo dovezli iz Hrvatske
preko Srbije, Bugarske i Turske, do područja koje sa sirijske strane granice
kontrolira Slobodna sirijska vojska, koja se bori protiv režima Bašara al-Asada.
Naime, imam iskustva s humanitarnim poslovima, ovo mi je drugi odlazak u
Siriju, ali Turska ima stroge, rigorozne zakone, i teško nam je bilo prijeći u
Siriju, iako Turska podržava sirijske slobodne borce, za razliku od Irana, koji
podupire Bašara al-Asada. Međutim, hrvatski veleposlanik u Turskoj Dražen
Hrstić
nam je pomogao, kako bi uspjeli prijeći granicu i dovesti šlepere do
ljudi kojima je pomoć potreban. Veleposlanik Hrstić je intervenirao, jer bez
njega ne bismo uspjeli. No, hvala Bogu, uspjeli smo to riješiti – kazuje Abdul
Hamid-Mostafa.

Nakon prelaska granice 
i dolaska do područja gdje su se nalazile izbjeglice, i najugroženiji
ljudi u Siriju, pomoć smo podijelili zajedno sa Sonjom Radman Livajom.

– Djeca su najviše pogođena u ovom ratu, jer Asadove snage
kad bombardiraju gradove, bombardiraju civilne, a ne vojne ciljeve. To rade
namjerno, kako bi ubojstvima djece i ostalih civila obeshrabrili slobodne
borce. No, kada smo mi dovezli humanitarnu pomoć iz Hrvatske u Siriju,
podijelili smo je svoj djeci, a nismo radili razliku između djece slobodnih
sirijskih vojnika i djece režimskih vojnika odanih Bašaru al-Asadu – ističe
Abdul Hamid-Mostafa, čija se brojna obitelj također našla u ratnom paklu.

– Rodom sam iz pokrajine, koja se nalazu uz granicu s
Turskoj. To je područje oslobođeno od snaga Bašara al-Asada. U Siriji mi živi
obitelj, i braća i sestre, imam veliku obitelj. No, neki su izbjegli u Tursku,
neki u Libanon, a neki su još pod okupacijom Asadovog diktatorskog režima –
priča nam tužno Andrija.

U Siriji nema struje, vode, sve je srušeno…

Ističe, kako je u Siriji sada
zaista teško živjeti, nema struje, nema vode, sve je srušeno… U Turskoj ima
milijun izbjeglica iz Sirija, dok je u samoj Siriji izbjeglo na druga područja,
iz svojih domova, šest, sedam milijuna ljudi, objašnjava situaciju u svojoj
domovini Abdul Hamid-Mostafa.

 – Zahvalni smo hrvatskom narodu koji je skupio pomoć za
sirijsku djecu, ali sva pomoć koja stiže iz cijeloga svijeta, nedovoljna je da
bi se prehranili i zbrinuli osnovnim namirnicama milijuni izbjeglica.

Uz sve ovo,
Abdul Hamid-Mostafa, dragovoljac Domovinskog rata, a sada humanitarac,
proživljava i osobnu, egzistencijalnu kalvariju. Govoreći o svemu, nakon što
nam je ispričao što se događa u Siriji, otvorio je dušu i o osobnim problemima.
Nada se, kaže, da će iznaći rješenje, ali sam ne može riješiti svoje probleme.

– Odmah žalim istaknuti kako u Domovinski rat nisam
krenuo kako bih izvukao ikakvu korist. No, imam malu mirovinu, razveden sam,
imam dvije kćerke, mlađa ide u sedmi razred, a starija je počela studirati u
Dubrovniku. Pola mirovine dajem njima, to je 1.600 kuna, iako mi je sud odredio
1.200 kuna, ali dajem ipak više, to su moja djeca. S ostatkom, s drugom
polovicom, plaćam podstanarstvo i prehranjujem se. Sad znate kako mi je.

“Sirijski narod nikada neće zaboraviti hrvatsku pomoć”

Sad sam došao u
bezizlaznu situaciju, jer s 1.600 kuna ne mogu više živjeti. Uspio sam platiti
stan do 1. lipnja, ali dalje stvarno ne znam kako ću, jer više ne mogu. Postat
ću socijalni slučaj, beskućnik, a imam još planova za humanitarne akcije pomoći
sirijskom narodu. Jer, ono što smo pokrenuli, sada se zahuktava – priča
Andrija. Te dodaje:

– No, istodobno, ja postajem socijalni slučaj. Ne tražim
veliku pomoć za sebe, samo da mogu preživjeti. Pomažem svojoj djeci, i svome
narodu u Siriji, svojoj obitelji koja je dolje gladna, i to mi je najbitnije.
No, da bih to mogao nastaviti, apeliram ovako, na splitske gradske vlasti, ako
bih mogao dobiti na korištenje nekakvu malu garsonijeru, nešto minimalno. Jer,
ako postanem beskućnik, više neću moći nastaviti sa humanitarnim djelovanjem,
niti pomagati svoju obitelj u Siriji. Svojim kćerima ću davati sve što mogu.
Samo, molim minimalnu  pomoć i za sebe,
oko stambenog zbrinjavanja, jer sam došao u bezizlaznu situaciju.

“Samo da ne završim na ulici…”

– Želim nastaviti pomagati i sirijskom narodu, jer ovo
tamo neće vječno trajati, a sirijski narod neće zaboraviti na hrvatski narod,
koji mu je pomagao dok im je bilo najteže. Most koji je uspostavljen između
sirijskog i hrvatskog naroda treba nastaviti graditi, jer Sirijci će se sutra
znači odužiti svojim prijateljima Hrvatima. Sirijsko tržište je ogromno i
Hrvatskoj će se tamo sigurno otvoriti prostor, kad prestane rat i diktatura
Bašara al-Asada. Međutim, kada sam išao, nisam išao kako bih riješio ikakvo
stambeno pitanje, nego sam išao srcem. Srcem želim pomagati i dalje, samo mi
treba najnužniji smještaj, kako ne bih završio na ulici – za kraj će Abdul
Hamid-Mostafa.

Nada se da će
se rješenje pronaći, u njega vjeruje, jer vjeruje u hrvatsku vlast i u Split,
koje je zavolio od prvoga dana, od kada je kročio na ovo tlo.