Kladioničarska ovisnost: “Dođe mi da zaplačem kada vidim mlade koji se klade”

I zadnja kuna, ma šta zadnja – posuđivao je kod prijatelja,
roditelja, tko god mu je htio posuditi spreman da tih par stotina kuna nikad
neće vidjeti unatoč obećanjima o vraćanju još iste večeri – odlazila mu je na
kladionicu. Shvatio je međutim da nije dobro, otišao jedno ljeto na Šoltu i
tri-četiri mjeseca radio, ni primirisao do kockarnice ni kladionice. I prvu noć
u Splitu, u nekoliko sati, sve što je zaradio je ostavio u casinu. Iduće jutro
bio je na putu za komunu.

Ovakvih i sličnih priča vjerojatno svatko od nas zna na
desetke. Ogromna većina ih ima kraj “u minusu”, rijetki su ti koji se
mogu pohvaliti da su u tom, gotovo supružničkom odnosu s kladionicom (sportskom
najčešće, ali u “igri” je zapravo sve) u plusu. A svi vode
evidenciju, ako ne zapravo, napismeno, onda barem maglovito u nekom kutku
mozga.

Financijska isplativost kladionica

Posljednjih dana povela se i prilično zanimljiva javna
polemika oko financijske isplativosti, ponovno prvenstveno sportskih
kladionica. Uključili su se “zagovornici” obje strane, one prema
kojoj “Kuća uvijek dobiva” i one prema kojoj je moguće biti “u
plusu”, ako se (sportskog) klađenja prihvatite profesionalno, kao stalan
posao.

Nas je međutim zanimala jedna tamnija strana kockanja
općenito, a kod pasioniranih sportskih kladioničara je, unatoč određenom znanju
o sportu, također pristutna – ovisnost. Razgovarali smo s nekoliko iznimno
meritornih osoba s tog područja kako bi pokušali objasniti nastanak takve vrste
ovisnosti, njene uzroke te pravovremeno prepoznavanje i konačno,
“izliječenje”.

Podatke, stvarne i teoretske, koje je prikupila od stručnih
terapeuta Humanitarne organizacije “Zajednice Susret”, prenijela nam
je Miroslava Rožanković. Trenutno na smještaju u Zajednici Susret imaju tri
kockara, dok je ukupno bilo koji vid pomoći od Zajednice Susret proteklih
godina zatražilo 30-ak osoba ovisnih o kocki, njih 14 je bilo i na smještaju.
Najmlađi je imao 22, a najstariji 40 godina.

Javna prihvatljivost kladionica kao masovni oblik zabave

– Prema našem iskustvu, postoje tri faze u razvoju
patološkog kockanja koje spadaju među osobne razloge: faza znatiželje, potrebe
za natjecanjem, adrenalinom; faza u kojoj kockar misli da je pronašao dobar
izvor zarade od kojeg može živjeti; te faza u kojoj kockar misli da se još može
izvući – u ovoj fazi nastupa posuđovanje novca i daljnji pad na dno, a tek
nakon ove faze spoznaja da nema pobjede i da je poraz njegova realnost. Postoje
i socijalni razlozi poput dostupnosti kladionica i kockarnica, njihova
prihvatljivost kao masovni oblik zabave, socijalna nesigurnost i recesija, svi
žele biti uspješni i lijepi, odnosno bogati na brzinu te obiteljska sklonost
kockanju ili nekoj drugoj ovisnosti.

Iz Zajednice Susret naglašavaju kako je patološko kockanje
poremećaj poriva i navika koja obuzima cijelo biće, a prema međunarodnoj
klasifikaciji bolesti (DSM) ovaj oblik poremećaja se dijagnosticira kada
zadovoljava pet od deset simptoma:

– Gubitak radnog vremena na kockanje

– Povećanje stresa u kući zbog kockanja

– Kockanje je način nabave novca za plaćanje računa

– Čvrsta potreba za povratkom kako bi se što prije moguće
gubitak nadoknadio dobitkom

– Čvrsta potreba za povratkom kako bi se što prije moguće
nakon dobitka dobili još više

– Kockanje do posljednjeg novčića

– Posuđivanje novca za više uloga u kockanju

– Kockanje duže od planiranog

– Kockanje kao bijeg od briga i problema

– Kockanje kao slavljenje dobre sreće

Zanimljivo, ovisnost o kocki je drugačija od ostalih
ovisnosti, smatraju stručnjaci: osjećaj olakšanja i užitka ne dobivaju svaki
put. Kad kockar dobiva u mozgu se izlučuje dopamin, hormon sreće, a kada gubi
zadovoljstvo se postiže izlučivanjem adrenalina, hormona uzbuđenja.

 Samo potpuna apstinencija

Zajednica Susret već  dvadeset godina  radi s ovisnicima metodom terapijske zajednice, po programu “Projekt čovjek”.  Put do
oporavka je priznavanje nemoći pred problemom kockanja. Svijest o postojanju problema nije dovoljna. Slabost osobe prema kockanju može se pobijediti samo i isključivo sa
potpunom apstinencijom. Naravno da apstinencija nije i ne može biti jedini cilj
tretmana već je potrebno postići psihološku promjenu kod kockara.

Iako se na “prvu loptu” može učiniti surovim,
terapeuti savjetuju obitelj da ne vraćaju dugove prije rješavanja samog
problema ovisnosti o kocki. Stisnuti srce i na svaki način privoliti djete,
muža ili ženu da se ozbiljno pozabavi rješavanje problema ovisnosti, a tek nakon
toga razgovarati o eventualnoj pomoći pri vraćanju dugova.

Boris Kozjak je obranio svoju doktorsku disertaciju na temi “Sociološki
aspekti kockanja: od dokolice do socijalne patologije”. Istaknuo je
kompleksnost fenomena koji ima pozitivne i negativne posljedice. Kako su
negativni aspekti ipak pogubniji, elaborirao nam je taj segment, dodajući kako
uzroka patološkog kockanja ima mnogo te o tome govore rezultati znanstvenih
istraživanja provedenih gotovo isključivo u zemljama razvijenog Zapada.
Znanstvene i stručne literature o kockanju u nas gotovo da i nema.

Osim dosade, uzbuđenja i nade u rješavanje financijskih
problema postoje brojni drugi faktori koji mogu utjecati na razvoj ovisnosti o
kockanju, smatra dr.sc. Kozjak.

– Kockari koji osvoje veće iznose na početku svoje karijere svoj će uspjeh
pripisati osobnim svojstvima što ih navodi na očekivanje sličnih uspjeha i u
budućnosti. Takva orijentacija ohrabruje upornost usprkos gubicima te izaziva
nove sesije kockanja. Ponekad kockari nastavljaju kockati jer su uvjereni da se
na sreću može utjecati magičnim razmišljanjem i obavljanjem rituala.

Kockanje i roditelji

Bavljenje kockanjem u velikoj je mjeri određeno
subkulturalnim vrijednostima koje su ljudi prihvatili. U kulturalnim
kontekstima u kojima je kockanje visoko cijenjeno, ono će biti motivirano
potrebom za “uklapanjem” u primarnu referentnu grupu pojedinca. Stope
kockanja adolescenata značajno i brzo se povećavaju kad dosegnu uzrast
punoljetnosti.

Ali, to nije sve. Zanimljive poveznice i podatke dobivene
znatstvenim istraživanjima iznosi naš sugovornik.

– Stavovi ljudi prema kockanju i njihovo ponašanje
oslikavaju stavove i ponašanja njihovih roditelja. Rizik od patološkog kockanja
je također veći kod onih čiji je najmanje i jedan roditelj i sam patološki
kockar. Svako povećanje dostupnosti i izloženosti kockanju dovesti će do
odgovarajućeg povećanja kockarskih troškova, stope problematičnog i patološkog
kockanja i kriminalnih aktivnosti povezanih sa kockanjem. Stope patološkog
kockanja veće su kod muškaraca nego kod žena. Muškarci i žene kockaju se iz
različitih razloga. A što ranije u životu ljudi počnu kockati, to su veće šanse
da će imati veće probleme sa kockanjem.

Video igrice

Također, puno igranja video igrica u djetinjstvu služi kao
“uvod” ili “smjernica” k ovisnosti o automatima za igre na
sreću u kasnijem životu, a čini se da “bračna sreća” u ovom kontekstu
može značiti razliku između spasa i propasti 
skolonosti kod patoloških kockara se obuzdavaju u blizini bračnog
partnera, a osjetno više izražavaju u njihovom odsustvu. No, često kod
patoloških kockara dolazi do razvoda, gubitka posla, suicida ili pokušaju
suicida, zapostavljanju djece, povezanosti s kriminalnim aktivnostima…

Pri rješavanju ovog problema dr. Kozjak naglašava tri stvari
– edukaciju, prevenciju i liječenje, uz napomenu kako što više znanja imamo o
kockanju i klađenju to će nam biti lakše nositi se sa negativnim posljedicama.

Anita Ćudina, splitska sociologinja koja se već godinama,
desetljećima bori protiv raznih vrsta ovisnosti i kao terapeut pomaže ljudima,
nije se zadržala na teoretskoj razini. Bila je, dapače, prilično oštra prema
establishmentu.

– Prvo morate znati da nije svatko ovisan o istoj vrsti
kockanja. Kao i kod ovisnika o drogama, netko želi kokain zbog osjećaja snage,
netko sintetičke droge, netko pak heroin kako bi pobjegao u stanje bez uzbuđenosti.
Tako je i kod kockanja – recimo, djeca koja su imala ADHD skloni su
elektronskom ruletu. Oni dakle hoće u životu sve, brzo. Drugi su skloni
sportskim kladionicama, treći kockarnicama. Ne možete svakoga od tih primjera
tretirati isto. Također, nikada nisu razdvojeni dosada i želja za novcem,
odnosno to dvoje uvijek ide zajedno.

Kladionica u SAD-u nema na svakom “kantunu”.

Činjenica jest da ima sve više žena ovisnica o kockanju,
smatram i da su genetske predispozicije bitne za razvoj ovakve vrste ovisnosti,
da sam imala pacijenata kojima je otac kartao za novac, majke su opsesivno
pohađale tombole,… Jedan mladić je ušao u kockarnicu i u pola sata izgubio
200 tisuća kuna, drugi me zvao s puta jer je nakon dvije godine apstinencije
odjednom imao “blic slike” automata. Stao je pored ceste, zvao suprugu,
mene, uspio je prebroditi krizu. No, ključna je prevencija, a po meni bi se sve
kladionice i kockarnice trebale maknuti na periferiju ili na nekom ograničenom
području. Jer kad vidim kako mladi izlaze iz automat-klubova, na što liče, dođe
mi da zaplačem. – kazuje nam gotovo u jednom dahu Anita Ćudina, koja u tom
segmentu podržava američki sustav gdje nije sve lagano ni idealno, daleko od
toga, no kockarnice i kladionice nisu dostupne na svakom “kantunu”.

– Upravo sam se vratila iz SAD-a, već četiri godine idem u
Ameriku. Diplomirala sam kao kognitivno-bihevioralni terapeut, ali ovdje mogu
pod obrisat s tom diplomom. Pa o čemu mi govorimo? Sustav je loš, odlučuju o
svemu ljudi koji prethodno ne razgovaraju s osobama na “terenu”, iz civilnog
i državnog sektora, ne organiziraju se tematske rasprave ni okrugli stolovi,
kuća se ne radi od krova…