Ispovijest majke: ‘Što ne pomaže roditeljima nakon gubitka djeteta’

Našoj redakciji se obratila majka koja je nakon 32 dana od rođenja, izgubila svoga sina. Ustupila nam je svoj osvrt koji je objavljen na stranici Poslije, a mi ga prenosimo u cijelosti:

“Dragi svi!

Nakon gubitka djeteta roditelji se jako trude biti pristojni prema okolini koja ih „tješi“ na razne načine. Taj napor  dodatno  opterećuje i iscrpljuje.  Dovodi čak do situacija gdje roditelji brinu i pružaju utjehu okolini koja, bez uvrede bakama, djedama, tetkama, stričevima, susjedima, nema nikakva prava dovoditi u takvu situaciju one čija je bol ipak nemjerljiva.

Zato:

Ne, nije utješno reći roditeljima koji su izgubili dijete kako su mladi i mogu imati još djece, posebno oni koji ih površno poznaju, ili komentirati kako bi ih najviše razveselilo novo dijete (kao da govore  o novom automobilu). Naravno da je svako dijete nova radost za obitelj, ali ono ima svoje mjesto u roditeljskom srcu i ne može zamijeniti bratovo ili sestrino. Hoćete li reći udovici ili udovcu: “Dat će Bog još muževa? Žena?“ Sinu, kćeri koji je izgubio majku, oca “bit će još roditelja“?!

Nebitno jesu li ga izgubili u trudnoći, neposredno nakon poroda ili je dijete doživjelo neku dob, govoriti da krenu dalje, da život ne staje, uvreda je koja zadire u svaku bolnu poru srca nastalu tim gubitkom makar je jasno da njihov život nije stao, dišu, ustaju iz kreveta, rade naviknuto od prije, ali više nijedna radnja nema isti smisao ili smisao uopće. Oni stoje na mjestu i osjećaju kao da se sve oko njih odvija brže nego što mogu ionako nezainteresirano promotriti.  

Ljutnju i razočarenje jer svijet nije stao barem na jedan dan zbog patnje njihovog djeteta,  malenog srca koje više ne kuca, prerano sklopljenih očiju, samo pojačavate očekujući od njih da pređu preko vaših riječi gdje smrt njihovog djeteta uspoređujete s bakom koja je u prošlom stoljeću od desetero djece izgubila petero. Kako to može biti utješno? Vjerojatno ih užasava pomisao na tu jadnu ženu koja je to proživjela pet puta, a okolina njenu djecu nije doživljavala kao osobe već broj djece kojeg je izgubila.

Ne budi nadu saznanje kako  mnogo roditelja živi bez svoje djece iza kojih je ostala ogromna količina ljubavi koja se nema kome darovati, pokazati. Sva nježnost namijenjena tom malenom čovjeku postaje  teret koji grebe iznutra sa svakim novim korakom koji naprave. Da, malenom čovjeku jer je on/ona osoba sa svojim sposobnostima, osjećajima, sklonostima koje nije imao priliku razviti, svojim osmijehom koji nije mogao pokazati, svojim „ja“ koje se nije moglo izjasniti.

Gledaju djecu oko sebe na ulici, u dućanima, ista dječja kolica koja su uzeli svome djetetu, a stoje neraspakirana pokraj sastavljenog i pripremljenog krevetića kojeg nisu  spremni maknuti iz svoje spavaće sobe. Slušaju žalopojke roditelja djece koja veselo skakuću okolo ili ih plačljivo povlače za rukav, o umoru, kućanskim poslovima, i to baš oni koji bi mijenjali svijet za samo jedan dodir svog sina, kćeri. Ne boli ih razgovor s drugim roditeljima, nabrojana neoprana odjeća, boli ih vrijeme koje ti roditelji nezahvalno trate svojem djetetu žaleći se na nešto sasvim uobičajeno, uskraćuju ga za trenutke igre, nježnosti i lijepih riječi, jer i ono čuje sve.

„Što je bilo, bilo je. Morate se pomiriti s gubitkom. Njemu je sada lijepo tamo gdje je.“  Koliko god bila nepokolebljiva vjera u vječni život i djetetovu sreću u nebeskom prostranstvu, budi sumnju u sebe samoga; zar mu s nama ne bi bilo lijepo? Osjećaj krivnje, iako nerealan, analizira sjećanja svega proživljenog. „Ne vraćaj se unatrag, nema smisla, sad je gotovo“,  kao tupi udarac u prsa zbog kojeg roditelj ostaje bez daha. „Možda smo što krivo napravili? Možda su liječnici gdje pogriješili?“, pitaju se.

„Ne razbijaj glavu time, nećeš ništa promijeniti.“ Zar stvarno?! Odgovor ga neće vratiti, ali možda će im pomoći razumjeti. Jer ne razumiju. Kako razumjeti totalno neprirodan događaj, da roditelj nadživi dijete? Sve pripreme za neprocjenjivo maleno stvorenje o kojem brinu i prije nego su ga vidjeli, radost i strah iščekivanja, utkana ljubav, sva podnesena žrtva, zar ostaje uzaludna?

„On je sada anđeo koji vas gleda s neba.“ Ne. On nije anđeo, on je njihovo dijete, čovjek, ima svoje ime, i da, gleda s neba, ali oni bi ga htjeli pored sebe. Nedostaje im svaki dan, svaki trenutak. S njim u srcu i mislima legnu i s njim se bude, s njim pokušavaju obavljati dnevne obaveze, slušati okolinu koja pokušava sve vratiti na staro kao da se ništa nije dogodilo. Pozivaju ih na ista mjesta, o istim temama pričaju, strahuju od odgovora na pitanje „kako ste“, zaobilaze spominjanje djeteta jer razmišljaju da možda roditelji ne žele pričati o njemu/njoj. Ne spomenuti ga, omalovažava sve ono što su prošli i što prolaze. Reći će vam ako ne žele pričati o svom djetetu. Ne olakšava raditi što i prije jer da je njihovo dijete tu, a je, u srcu, u svakoj stanici njihova tijela, ništa ne bi bilo kao prije, i nije.

Najviše pogađa ne odnositi se prema roditeljima koji su pokopali svoje dijete kao onima koji su i dalje mama i tata, koji imaju sina ili kćer ili oboje, ali nisu s njima.  Tretirati majku kao da nije ni rodila, zaboraviti da je njezino tijelo iscrpljeno od trudnoće, poroda, komplikacija, razara  razumijevanja koja su joj potrebnija od druženja s prijateljicama, povratka sportu koji je trenirala, hobiju koji je nekada voljela.

Pritisak na očeve da moraju biti oslonac i pažljivi prema svojoj supruzi su realna očekivanja, ali istodobno ne bi trebali zaboraviti činjenicu da i njima treba isto to. U ovom stanju oni su jedno drugome najveća utjeha ukoliko je njihov odnos i prije bio odnos ljubavi i poštovanja. Situaciju otežava njihovo međusobno nerazumijevanje kojeg će na trenutke biti i kod najuspješnijih parova stoga im nemojte pogoršavati savjetima ili druženjima koja će dodatno poremetiti njihovu komunikaciju, suživot. Majka i otac doživljavaju gubitak na različite načine, ali su jedno drugome najpotrebniji.

Ništa što vi kažete ili učinite neće izbrisati bol, ogromnu prazninu s kojom će se nositi ostatak života. Ono što možete je ne govoriti nepromišljeno, ne očekivati od njih da sve bude kao nekada, da su istih interesa i iste one osobe koje ste poznavali, jer nisu, nikad više. Oni su izgubili nekog važnijeg od vas, najvažniju osobu, prvu osobu koju su voljeli od početka kao nikog do tada ni nakon toga jer je ta mala osoba neponovljiva. Druga djeca koju imaju ili će možda imati ne zamjenjuju onu koju su izgubili. Čovjek nije zamjenjiva stvar. I da, žele misliti ili pričati o svom djetetu. Pitaju se što bi volio, kako bi izgledao, o svim mjestima koja su mu htjeli pokazati, trudnički dnevnik sa slikama ultrazvuka kojeg bi mu jednom poklonili, o dječjoj odjeći u izlogu koju bi mu kupili, svemu što bi ga naučili,…

Teško je. I njima i vama. Bol se ne da željom izbrisati. Možemo samo imati razumijevanja za roditeljsku bol ako smo i sami doživjeli gubitak djeteta. Ostali, iskrenu radost što grle svoju djecu i poštovanje prema onima koji to ne mogu. Treba im vremena, plakanja u svom domu kojem se njihovo dijete nije vratilo,  ne da prebole jer ne mogu koliko god to htjeli, već da nauče živjeti bez malenog čovjeka koji im znači sve, da ljubav, dobrotu i nježnost namijenjenu njemu/njoj koriste kao pokretač za gledanje sutrašnjeg dana, novih trenutaka oštećene radosti koja klonulo lice razvlači u skoro pa stari osmijeh. Možda će zvučati pesimistično, ali osmijeh koji bi imali gledajući svog sina, kćer, ostaje nepokazan i čeka dan ponovnog susreta sa svojim/om malenim/om uz pitanja: „Hoće li me prepoznati? Kako će izgledati?“ Umjesto devet mjeseci iščekivanja, život postaje tiho iščekivanje.

Imajte na umu da svatko sa svojim bolima prolazi pored vas. Spoznaja toga dovoljna je da postanemo obzirniji jedni prema drugima.  Hvala svima na ljubavi, dobrim željama, strpljenju i razumijevanju svega onog što ne vide, ne čuju, ne dožive.”

Andrijina mama

Antonija Lončar Jelavić-Šako