Bačvice nakon masovnih okupljanja: Iščupani tamarisi, hrpe smeća…

Nije prošlo godinu dana od kada je Ekološko društvo “Picigin Bačvice” posadilo nove tamarise i cvijeće na betonskom platou i okolnim padinama. Veselila nas je tada slika dice, kupača i članova društva koji volonterski uređuju našu najdražu plažu, započeli su svoju objavu na Facebooku uz fotografije nereda na Bačvicama:

Jutros nas je dočekala drugačija slika. Jer , kao u poznatoj pjesmi, jutro je doista donijelo kraj. Kraj za tih nekoliko posve nedužnih stabala tamarisa koja su rasla ni na čiju štetu, koja su održavana isključivo entuzijazmom i ljubavlju članova društva, koja nikome nisu smetala i koja su u narednim desetljećima trebala činiti vizualnu kulisu najpoznatije splitske plaže i pružati hlad njenim korisnicima, bilo domaćim bilo fureštim.

Pomiješane osjećaje tuge, razočaranosti, jada, nemoći i sućuti zbog obijesnog iživljavanja nad nedužnim i bespomoćnim biljkama doista je teško tekstualno prenijeti ; stoga ostavljamo čitateljima i svima onima zdravog i čistog srca da ih sami pokušaju doživjeti i u sebi proživjeti.

Nažalost, ovakav čin vandalizma – a doista nema druge riječi – zapravo je samo produžena ruka i nimalo neočekivana eskalacija ponavljajućih noćnih scena s Bačvica i Ovčica , na kojima se okuplja splitska i strana mladež u potrazi s noćnim provodom, pogotovo u ovim limitiranim pandemijskim uvjetima. 

Epilog takvog noćnih druženja budu hrpe smeća i iskorištenih ambalaža. “OK, samo to?”. Ne, bude tu medicinskih maski i odbačenih maramica i prolivenog pića, a u zraku se ćuti i decentan miris urina. “Dobro, i?”. Pa nađe se tu i razbijenog stakla i metala. “Još nešto?”. Pa ako ni to nije dovoljno gadljivo, dopluta čak i prezervativa i higijenskih uložaka. U ocjenu iskorištenosti istih ne bismo se upuštali.

Naglašavamo staklo kao najzlokobniju od svih mogućih opasnosti jer predstavlja latentnu ugrozu svih onih koji tu borave, pogotovo djece. Zašto? Jer se radi o plaži velike frekvencije kupača, o tinelu velikog broja Splićana, ambijentu gdje se u pravilu hoda bosonogo i opušteno, gdje mekani pijesak ne pruža zaštitu kakvu pružaju žalo i fino izvaljani oblutci na drugim plažama i gdje morske struje i valovi vrlo jednostavno i učinkovito pretumbaju plitki salbun Bačvica i učine ga minskim poljem za kupače koji opasnosti nisu ni svjesni.

Oni koji smo opasnosti itekako svjesni i osjetljivi jesmo mi, članovi društva “Picigin”, piciginaši i redoviti inventari Plićaka b.b. , i to iz posve jasnih i razumljivih razloga: Bačvice i picigin praktički su sinonimi, neodvojivi jedan od drugog. Nemali broj naših članova u minulim je godinama lakše ili teže nastradao padom ili klizanjem preko nekog skrivenog komada stakla i samo su puka sreća i dodir providnosti spriječili da se ne dogodi kakva ozbiljnija ozljeda odraslih ili nedajbože djece. Jer kada se dogodi – a budite sigurni, dogodit će se – po običaju dobrom starom balkanskog mindseta, tek će se tada problem shvatiti ozbiljno, tada će se početi poduzimati mjere, raditi tribine, emisije, članci, pisati gnjevni komentari po društvenim mrežama i sipati žuč. A upravo taj trenutak bit će precizna definicija trenutka kada je već prekasno.

Naravno da okupljanje na plaži samo po sebi nikome ne smeta, zidići su autohtono mjesto okupljanja splitske i ne samo splitske mladeži, mjesto druženja, kreacije, upoznavanja, novih ideja, humora i svega onoga što Split čini Splitom, ali kada to druženje biva prožeto finom notom alkohola i/ili drugim supstancama, nekako smo prisiljeni izraziti ozbiljnu sumnju da je to mjesto gdje se okuplja pristojni Split, Split koji ne urliče, razbija, provocira, devastira , već kulturno sjedi, zafrkaje se, pjeva, smišlja, galebari, planira izlet na otok, diskutira o programu Splitskog ljeta, Hajdukovoj taktici protiv Osijeka ili čita Tomu Akvinskog u originalu.

Naravno da se i neka boca naprosto zakonom velikih brojeva mora razbiti – ali slučajnošću, ne namjerno, ne iz obijesti, ne iz bahatosti. A i za to onda moraju postojati adekvatni kontejneri za odlaganje takvog otpada. Kao i javni sanitarni čvorovi, a ne “Žbirac”.

Nitko nije za ad hoc represivne mjere, organe reda i strogu kontrolu. No s druge strane proaktivno djelovanje, zdrav razum i građanski i kućni odgoj dugoročni su aduti koji neće odmah polučiti rezultat. Devijantnosti je bilo, ima je i uvijek će je bit. To je naprosto u ljudskoj naravi. Pitanje je dakle onda samo što ćemo mi kao društvo napraviti u vezi s time.

Nemojmo da odgovor na to pitanje bude nasilje, zaključili su.