E da...

- Trenira san i u Hajduka, al san se zaljubio u košarku jer san u godinu dana narasta 15 centimetara. Onda više nisan moga u Hajduka, činilo mi se da ću bit bolji u košarci. A i bilo mi je bliže doma, ja san na Sućidru pa su Gripe uvik bile bliže.

Danas je zapravo novinar onaj ko objavi pet objava na fejsu, a u njegovo vrime, iako to sad pari da je prestar, ali nije, puno je bilo kompliciranije.

- U vrime kad san tija pisat, bilo je teško uć u novinarstvo jer si ima samo medije, novine koje su tiskane. Nisan zna kako počet. I taman sa osamnaest godina je počeo i internet, nekakvi forumi, piskaranje i tako san počeo pisat i ja. Nogomet.com je tad bio prvi portal, i javia mi se tip koji je vodio stranicu bi li ja pisa tekstove. I tako, počea san pisat o Hajduku, a tamo san upozna nekoliko ljudi koji je želilo gradit novu priču. Otvorili smo portal u početcima početaka interneta. Slagali smo ga kako smo tili, šta smo želili pisat i razvijalo se to - ubrzo smo postali Sportnet. I bio sam tamo četrnaest godina. Ponosan san na to, probijali smo put prije svih portala, ne samo sportskih. I kad smo tražili akreditacije, e to je tek bilo smišno. Većina nije znala šta je internet, rekli su da donesemo svoju novinu da vide šta i kako pišemo, i tako nas je jedan isto pita, a kad smo mu mi rekli da to izlazi na serveru, na monitoru da donesemo sljedeći put monitor.

"Nije bilo ni profesora koji se baš bavio time"

A monitori su bili njegova svakodnevica.

- Uf, od malih me nogu tehnika zanimala. Ima san tada ZX Spectrum računalo, krajen osandesetih godina i legendarni Commodore 64, igra san igre i ispalo je savršeno šta san moga spojit jedno i drugo. Diplomski rad sam radio na FESB-u na temu web portala. I bilo je to nešto novo, nije se mnogo znalo o konstruiranju web portala, grafičkom sučelju i ostalom. U svijetu su tada postojala pravila šta ide na livu, šta na desnu stranu, gdje će izbornik i što se stavlja u sredinu. Radili smo po tim pravilima, gledali smo američke stranice i tio san to napisat na hrvatskom jeziku. Nije bilo ni profesora koji se baš bavio s time i u to je vrijeme takav diplomski rad bio avangarda - kaže Jurišić.

Nedvosmislen je kad kaže i da mu košarka jedan posto draža nego nogomet, ali ne moš pobić od Hajduka...

- Nogomet je neusporedivo čitaniji, zanimljiviji i puno više tema ima nego ostali sportovi. Košarka je ostala u srcu.

Ma nemoš prisić tu pupčanu vrpcu.

- Puno su društvene mreže, portali i internet utjecali na promjene. Svatko danas ima mogućnost reći svoje mišljenje, kritizirat, vriđat i puno je više ružnih stvari na površini mimo lipih. Meni je u sportu gušt uvik napisat tekst koji će dite inspirirat da se zaljubi u sportaša ili sport. Lako je kritizirat, nać ružno i nečega se uvatit, al poanta je nać neku lipu priču.

Živimo u susretima. Žurimo nekome u susret i bježimo, glavom bez obzira, kako nekoga ne bismo susreli. Susreti su naša sudbina, jer kroz njih otkrivamo one oko sebe, ali ponajprije otkrivamo sami sebe. Kroz međusobne susrete se potvrđujemo ili se gubimo. Čak i u onim površnim, kratkim. Neobaveznim.

Kaže se da ništa ne treba čekati i da svemu treba ići u susret. Nažalost, mi ljudi najčešće srljamo u susrete koji nas odvode u zlo, u nevolje, a izbjegavamo susresti se s onim što bi nas moglo promijeniti na bolje. Ali susreti, pa ma kako znali biti kratki, mogu čovjeku u cijelosti promijeniti život. Mogu postati prijelomna točka u životu. Susreti koji promijene - htjeli mi to ili ne.

Jedan susret promijenio je život Anđele Mužinić Vincetić. Zapravo, njen je život nenadano dobio grubi zaokret kada je u dobi od 14 godina, pri povratku s natjecanja, stradala u automobilskoj nesreći i od tada je vezana uz invalidska kolica. Susret na oporavku bio je trenutak novog početka, a znate i da kažu kada pitamo dovoljno dugo, tražimo dovoljno uporno, kucamo dovoljno snažno i molimo dovoljno ustrajno, nešto se tada i dogodi - u nama. Naši motivi i naše želje se mijenjaju. Kao da ustrajnost te molitve postaje oštra sjekira koja razbija led koji je okovao srce i dušu.

- U toplicama mi je došla trenutna kolegica za stolom za stolni tenis Helena Dretar Karić, rekla mi kako ona živi, ali u tom trenutku to mi je bio najgori razgovor. Zapravo nisam htjela komunicirati s njom, ali me na kraju privukla da pokušam sa stolnim tenisom. Ali nije me na prvu impresionirao. Kad sam se vratila u školu, tad smo dobili stol za stolni tenis pa sam počela s kolegama prvo igrati kroz zezanciju na satu tjelesnog, pa onda i dobila poziv i tako, stalno me napadao. Tad nisam ni znala da su Kinezi broj jedan u tom sportu, nisam znala kakva je konkurencija i sad se naježim od tih imena jer u tom sportu, ma kao i u svima, trebaju godine i godine rada i truda i ništa ne dolazi preko noći - veli Mužinić.

A stradala je na kraju šestog razreda osnovne... 

- Znam da sam bila još u intenzivnoj u Draškovićevoj ulici u Zagreba kad sam vidjela ocjene i rekla da nisu moje jer su mi sve one na granici bile dignute na više. Vratila sam se u drugom dijelu sedmog razreda, polagala sam tada i prvo polugodište rekla sam ovo nisu moje ocjene sve su mi digli. Bar je bilo par ocjena koje su mi profesori digli, one što su bile na granici. Vratila sam se u osnovnu u drugom polugodištu sedmog razreda. Tada sam sigurno puno prije odrasla nego svi moji prijatelji. Meni vam je to bilo ovako – pa dobro, sad sam u kolicima, kad ojačam ruke za neko vrijeme opet ću trenirati. Imat ću jači „smash“ nego prije. I tako, u toplicama sam tražila odbojkašku loptu zapravo uopće ne znajući što mi se dogodilo. Kolica me nisu ograničavala ni u čemu, prepreke su bile skale, ali dobro je kad imaš liftove. I nekako, uvijek sam bila optimistična, prihvatila sam sve to i nikad u životu nisam pomislila zašto se baš meni to moralo dogoditi…

"Nama je bilo bitno da treniramo..."

Ipak, korak unatrag, kao dio sportske obitelji mogla je krenuti samo - sportskim stopama.

- Tata mi je bio nogometaš, sestra rukometašica, brat nogometaš, a otac nas je sve uputio prema sportu. Uz to, kad imaš želju da treniraš nešto, kao što sam ja imala, onda je sve vodilo k tome da krenem sportskim koracima. Bila sam dijete koje nikad nije bilo u kući. Stalno smo bili vanka po ulicama, doslovce nisam gledala crtiće i krenula sam s odbojkom. Dobili smo preporuku da je dobar, zdrav sport, bez nekih velikih ozljeda kao što je u rukometu. I eto, taman mi se sve posloži u tom trenutku. U Srinjinama je došao trenirati odbojkaški klub iz Splita. I sve lagano je išlo svojim putem, točno onako kako treba. U Srinjinama je niska dvorana, ako se uopće i može tako nazvali, ali nakon treninga tu nekoliko tjedna, stasali smo, postajali sve bolji i bolji i dogovorili smo termine za treniranje na Šinama. Zapravo, uvjeti na početku nama uopće nisu bili ni bitni. Nama je bilo bitno da treniramo. Sjećam se i sada, dobili bi nove lopte i tko je vidio s njima trenirati jer lopta nije smjela pasti na beton da se ne uništi… Jer tko je tada imao novca, mi smo sve cijenili i sve nam je bilo jako bitno, čuvali smo to - sjeća se dobro Anđela.

A svi su tada pokušali odbojku, cijelo selo. Dvorana je bila pretijesna, a volja i želja za na komade razbiti niski strop dvorane.

- Kasnije se, očekivano, broj smanjivao, ali ja sam uvijek imala ekipu, i mi smo se međusobno nosili i bodrili. Meni je uz to kuća bila odmah do škole koja bi bila gotova u 7 manje kvarat, u 7 je bio trening i samo sam trčala ostaviti torbu doma. Ne daj Bože zakasniti na trening.  

Premda joj je život na samom početku zadao težak udarac, nastavila je živjeti punim plućima, nepokolebljivo, hrabro, ambiciozno i snagom duha i postala primjer mnogima kako se s pozitivnim stavom i voljom za napredovanjem i radom ruše gotovo sve postavljene granice. A granice u stolnom tenisu ne poznaje jer, doslovce, na koji god da turnir ode, u pravilu se vraća s medaljom oko vrata. I s Helenom je pobrala toliko odličja da je teško sve staviti u ograničen okvir teksta. Zato onda samo činjenica da je s Helenom prvi veliki zajednički uspjeh ostvarila na europskom prvenstvu u Splitu 2011. osvojivši ekipnu broncu. 

"Njihova trenerica je krenula brisati postavu, a naša je to vidjela..."

- Turnir koji sam najbolje odigrala bio je lani na Svjetskom prvenstvu. Tada nam se i promijenio sustav natjecanja, više nije bio sistem taj da smo u grupama i da ne znam, dvije cure prolaze dalje već je automatski bilo ispadanje što znači i veći stres. Možeš, zapravo, ispasti u prvom kolu, a realno si favorit za finale. Ali, svaki meč je bio taktički, s glavom unutra, s fokusom, sa svime. Top, top, top. U finalu sam izgubila od Korejanke 3-0, ali ona je baš na vrhu, nisam čak ni povela u poenima. I znate što, hvala Bogu što postoji Korejanka pa ću biti još bolja samo zato što moram radi nje. Mora te nešto uvijek vući prema naprijed - kaže.

Pamti posebno dobro i jedan meč iz Rija...

- Igrale smo s Korejankama. Za njih smo se doslovce pripremali dvije godine prije. Znam da je te godine kad je bio Rio bio i turnir u Bratislavi na kojeg smo i one stigle, i zajedno s trenericom, Helena i ja iznajmile smo auto, nekakav rent a car i otišle ih analizirati. Sve smo napravile za tu Koreju, kao da smo znale što će se dogoditi u Riju, kao da smo znale ždrijeb. I tako, dogodi se Rio gdje imamo meč s njima. Dođemo u call room prije meča, tamo biraš ždrijeb, dresove,… I mi napišemo, damo sucu – oni napišu i papir daju sucu, ali su prije toga vidjeli naš papir i krenula je njihova trenerica brisati postavu koju je odredila. Tad je tek krenula strka, htjela nas je prevariti, ali nisu uspjele. Vratile smo im zato na meču. To nam nikad nitko u životu nije pokušao napraviti, ali vrlo je važno bilo to znanje i iskustvo naše trenerice.

Priznaje, i žalosti je, što malo ljudi zna za paraolimpijce...

- Žao mi je što naši mečevi nisu na televiziji, barem s velikih natjecanja pa da ljudi gledaju i interesiraju se. Ovako se sve svodi na nekoliko novinskih članaka i muk nakon dva dana. Ali, svojim trudom, zalaganjem, radom i medaljama najljepše je biti uzor i primjer drugima. Ponajviše drugoj djeci s invaliditetom jer kad ti nekog sretneš na ulici, ni roditelji nisu informirani, ni oni ne znaju da se djeca mogu baviti sportom i da ima takvih klubova. Mene je sport odgojio, a danas djeca imaju ogromnih problema - dobiju četvorku i trojku i roditelji rade probleme jer dijete mora biti savršeno? Ne mora. Dijete mora naučiti dobiti i jedinicu i nositi se s tim stresom, tom informacijom i naučit će i izvući više od toga - veli.

Jer...

- Ja sam uz sport naučila izgubiti, jer onda drugi put moram popraviti taj element u stolnom tenisu. Naučila sam i biti vesela, pobjeđivati, suočavati se s novim situacijama poput leta u avionu ili kontakta s ljudima. Milijun sam puta plakala nakon meča, ali i milijun i jedan put se digla i krenula dalje. Prije sam se prije svakog meča tresla, ali sam naučila ulaziti u stres i promijeniti svoje misli i pozitivno razmišljati. Taj sport sam samo preslikala danas na život. Na kraju se sve vrti lagano u krug.

I zbilja jest. Kao što kružno gibanje ima unutarnja energija i optimizam kojima zrači ova nasmijana djevojka. Na prvi dojam, ali i posljednji, razoružava pozitivnom energijom, toliko da se zapitaš - zbog čega sam ja danas bio nesretan?

"Djeci se treba najviše posvetiti..."

- Kad se netko bavi s više područja odjednom onda ljudi misle da svaštariš, ali u mom slučaju povezao sam preferencije za umjetnost, glazbu i likovni svijet sa znanošću pa sam se i bavio često poli-art modelom koji je 'de facto' moj model, koji, eto, govori o važnosti umjetnosti u znanosti jer ono što se u znanosti postiže hipotezom u umjetnosti se postiže doživljajem. Kasnije sam se uhvatio u koštac s multimedijom jer sam jednostavno želio taj moj svijet približiti mladoj osobi, učenicima, studentima, da vidim kako se može pojačati doživljaj ako se jednom mediju doda drugi medij. Primjerice, kad glazbi dodaš sliku, ili kad boju dodaš glazbi. A ja sam baš istraživao za koji medij djeca imaju preferencije. Ako to znamo, onda znamo za koji medij odnosno za koju umjetnost djeca imaju preferencije pa se dijete i usmjerava u tom pravcu. I vjerujte, nema niti jednog područja umjetnost ili znanosti da nije povezano jedno s drugim. Taj fenomen sinestezije je mene vodio da se malo dublje bavim znanošću, ali i umjetnošću na jedan znanstveni način. Ipak, umjetnost je postala jedna trajna ljubav i ono što nisam nadomjestio u nekim mlađim danima sada to nadomjestim u ovim starijim pa sad slikam više nego ranije - veli Sučić kojemu je istog dana stigla vijest o priznanju za životno djelo od grada Splita, a da je u istoj životnoj etapi okrunjen i državnom nagradom Faust Vrančić.

"Zbog istraživačkog duha ušao sam u apstrakciju"

Treba podvući ono - za svoju dušu, za gušt. Jer što god je veća komercijalizacija, prostor za umjetnost je manji. A Goran Sučić izbjegava to bujanje, u širokom luku.

Memorija čovjeka postala je poput memorije računala. Prepuna je suvišnih foldera, slika i dokumenata, i s vremena na vrijeme mnoštva virusa obaraju joj "windowse", ali kada je pod palicom Nikole Grabića Split dobio čisto more, kanalizacijski sustav, najvažnije prometnice, zaobilaznicu, pješačke zone u gradskom središtu... rijetki su bili koji takve pothvate nisu nazivali čudom ili remek djelom.

"Ovo je danas Hollywood prema onome što je bilo!"

- Dogodilo se, toga se stvarno zorno sjećam, da su puste izbjeglice i prognanici dolazili u Split, zapravo naši ljudi iz Zagore od Drniša prema niže, ali i ovi iz Bosne i Hercegovine, posebno iz Bugojna. Tokom 1993. godine imali smo sedam tisuća prognanika u gradu Splitu. To je sve trebalo negdje zbrinuti, nažalost ležali su po dvoranama, ali nije bilo drugog izlaza. Trebalo je dati i hranu, pomoć, posebno djeci i hvala Bogu nije se velikog zla dogodilo u Splitu osim jednog napada 1992. godine. Velika nevolja, bile su to slike tragedije koje nikad neću zaboraviti. Kao i susrete s radnicima Dalme, Koteksa i ostalih poduzeća koja su propadala zbog naopake pretvorbe - sjeća se Nikola koji je u cipele gradonačelnika uskočio u pedeset i petoj, svjestan da je velik prostor za napredak, a jako malo napravljenog za ljude.

"Split je dobio najčišće more od svih gradova svoje veličine na Mediteranu..."

Ma ništa kontra Splita, kako je i te 1996. godine na Prokurativama pjevao Dino Dvornik. Dvornik koji je osjećajem za ritam i urođenim zafrkantskim štihom domaću glazbu doveo u diskoteke, a jedinstvenim i prepoznatljivim zvukom pronio Split notnim crtovljima - kad je Nikola Grabić već Split proslavio vremenom koje se s pravom do posljednjeg detalja opisuje kao obećano - izvršeno.

Ime Pere Dragičevića zbilja jest znak, a Perino pero ulazak u neki drugi svijet, intiman univerzum u kojem uspijeva uz prijatelje i bogatstvo koje nosi u sebi. A taj drugi svijet i fizički se nalazi iza vrata ateljea u Supetru u kojem sa zidova vise slike njegovih prijatelja, zauzimaju svaki slobodan centimetar zida, stropa, poda. Taj kreativni kutak na par koraka od Perinih kućnih vrata iako za njega bez ushita, za svakog putnika namjernika mjesto je za začuđenost. Jer pred očima se u nekoliko trenutaka nađe toliko toga što nisi u stanju razumjeti, objasniti, kvalificirati, svrstati. Zapravo može s dvije riječi - Pero Dragičević. Profešur, mentor, umjetnik, fotograf, kolekcionar, povjesničar umjetnosti, arheolog sveznadar, ali i vatrogasac, kapetan, slikar, filozof, milicioner, mesar, surfer, biciklista pa čak i seksualni manijak. Ovaj potonji popis u fotografiji Roberta Barille, a onaj prvi koloplet zanimanja kao java u brošuri života.

"Bio sam najbolji student u 25 godina postojanja Akademije..."

"Volio sam djeci prenositi znanje..."

U životu je pak najviše volio trenutke provedene s djecom pa i nije nekako neočekivano da se ocijenio strogim, ali pravednim profesorom.

Light motiv je škarpina

- da stvaram koliko god mogu, zimi je teško, ali zato je ljeti još teže. Zimi sam tu najčešće u poslijepodnevnim satima, a ljeti u ateljeu provodim od deset navečer do dva, tri ujutro. Mislim da ovdje ima oko tisuću mojih slika, neke su u ormaru, a dio njih je kaširano i spremljeno u najlone jer bih redovito nešto po njima prolio. Moj ‘light motiv’ je škarpina, ona je kao model jako zanimljiva i kolorom i oblikom. Druge ribe su plosnate i više su mi za jelovnik. Slikam i prirodu, ali samo bračku prirodu, pejzaže - veli Dragičević koji je, on to govori kao usput, a svakomu drugome je to kao nešto vanserijsko, dobitnik dvije zlatne medalje u toj kategoriji u Beogradu, zlatne medalje za portret u Skoplju, srebrne nagrade za kolekciju na međunarodnoj izložbi “Čovjek i more” u Zadru...

Na 70 izložbi na kojima je sudjelovao dobio je čak 30 nagrada, u 2018. i 2019. godine svoje akvarele, ukupno njih 18, izlagao je na zajedničkoj izložbi u Udruženju likovnih umjetnika u Sankt Petersburgu, što nikome iz Splita nije pošlo za rukom. 

- Vjerujem da imam jednu od najboljih kolekcija u Splitu. Dio slika sam dobio od samih umjetnika, dio su mi poklanjali prijatelji, a dio sam kupio. Žao mi je kad čujem da je preminuo neki poznati kolekcionar jer tako najčešće nestanu i kolekcije, nasljednici ih naprosto rasprodaju. A ja? Prodao sam tri slike. Bile su to ratne godine i bila je kriza. Prodao sam Pulitiku, Trebotića i Jordana. To je bilo za život, za ljutu potrebu...