Article

//www.dalmacijanews.hr/files/640458555d7965ff388b45c6/80
Foto: Ivana Ivanović

Za njega kažu da je najneovisniji sportski novinar u Hrvata: "Pišem šta mi je na duši i nitko ne može utjecati na to!"

Prvo na Sportnetu, onda Sportskim novostima i Telesportu. Uvik san tio imat kolumnu u kojoj ću si dat oduška i eto, super je prošla, pitaju ljudi odakle ideje, ali ideja kad se daš u sport imaš tjedno najmanje deset.

Ako se vako nastavi, u Hrvatskoj će bit ka i na Marsu. Opće neće bit uvjeta za život. A svemu je kriv Kolumbo, jer da nas on nije otkrio, mi bismo davno bili Amerika. Ovako samo Balkan s brdom problema i dolinom suza, punih usta demokracije i praznih želudaca od frustracije. Niko nije zadovoljan - ni pozicija, ni opozicija, prosvita ni rasvita, bogati ni rogati. Kažu i istine zbore da smo najčudniji narod na svitu i cijenit ne znamo što imamo. Eto.

Split sebi voli tepati kako je "najsportskiji grad na svitu". Gledajući broj stanovnika u odnosu na osvojena olimpijska, svjetska i europska odličja, epitet svakako ima smisla. Još i više ako se gleda koliko je sport popularan i važan u životima Splićana. No, trofeji i medalje sve rjeđe svraćaju u "grad pod Marjanom", barem što se klubova tiče.

Godina dana u životu čovjeka nije previše. Ali kada je gore napisano još u siječnju 2011. godine onda je jasno kako je više od desetljeća zapravo vrlo dug period u sportskom životu koji ostavlja posljedice koje je, nažalost, lako predvidjeti. A najveći je problem što se umjesto učitelja radije igra menadžera, tijekom priprema umjesto s pločom i flomasterom više radi mobitelom, zove roditelje igrača i "sugerira" im za kojeg menadžera da potpišu, čak i za koji klub.

I kad bi Bernard Jurišić to napisao pa oštro promiješao taj koktel samodopadnosti i cinizma, otkrio bi cijelu formulu (ne)uspjeha. Ma lako za laike ili društveno-mrežne sveznadare, koji svoje verzije i opravdanja često traže u krivim prostorijama, nego za trenere koji kao da glume bestežinsko stanje i shvaćaju stvari rijetko onakvima kakve zaista jesu. Loša organizacija, promašena sportska politika, krivi temelji i katovi - teme koje se često pronađu u Jurišu ili u slovima stranice na jednoj društvenoj mreži.


- Uvik san volio pisat, ima san knjige, male bilježnice kad san polazia u školu i di san pisa sastave Hajduka, eto, sa šest, sedan godina. I još uz to sedandesetšeste san rođen, za vrime finalne utakmice Europskog prvenstva između Njemačke i Čehoslovačke, mater je dobila trudove, a doktori u kantini gledaju finale. Utakmica je bila u osan navečer, a ja san se rodio u deset i deset, taman kad su se penali pucali. Tada je bio poznati Panenka, tad san se rodio. I kako onda mogu mimoić sport - govori Jurišić.
Sjećate se? Prva tri para izvođača bila su sigurna - Masny, Nehoda i Ondruš za Čehoslovačku, Bonhof, Flohe i Bongartz za Njemačku. Onda je u četvrtoj seriji pogodio Ladislav Jurkemik, a Ulrich Uli Hoeness zapucao je visoko preko grede. Svijet je bio konsterniran - ako Česi pogode peti penal, sve je gotovo, strašna Beckenbauerova Njemačka će izgubiti. Je li to uopće tehnički moguće? Je li dopušteno pravilima?

Lopti je tada prišao igrač s brojem sedam, Antonín Panenka, jedan od onih igrača zbog kojih su se sličice istočnoeuropskih nogometaša uvijek pozorno gledale prije razmjene - ovalno slavensko lice, počešljana tamna kosa i ponosni brk kojeg kod nas zovu - mišo kovač. Uzeo je zalet, izašao iz kadrova televizije i samo kopačkom potkopao loptu.

"Zaljubio sam se u košarku jer sam narasta..."

Vratimo se Jurišiću...

- Igra san košarku. Petar Grašo je najpoznatiji iz moje generacije - smije se.

- Trenira san u ono vrime Jugoplastike kad se pisala povijest. Bia san kadet i junior, i iskreno moran reć da mi je stvarno bogatstvo da sam taj period proša iznutra. Nama je bilo normalno da smo prvaci Europe. Oblikovalo me to ko čovika više nego išta drugo. Bili smo negdi di nije bilo granica. Danas? Razmišljan da nema toga šta ne mogu, ako uložiš volju, energiju i vrime, šta god oćeš, možeš postići. Prista san sa osamnaest godina, nisan bio među najboljima i lomio sam između treninga i faksa. Mislio san zapravo da neću napravit neku karijeru, a kasnije mi je bilo ža jer su i lošiji od mene nastavili i napravili karijeru, al s druge strane mi i nije ža jer sigurno ne bi postiga ovo šta sad jesan

E da...

- Trenira san i u Hajduka, al san se zaljubio u košarku jer san u godinu dana narasta 15 centimetara. Onda više nisan moga u Hajduka, činilo mi se da ću bit bolji u košarci. A i bilo mi je bliže doma, ja san na Sućidru pa su Gripe uvik bile bliže.

Danas je zapravo novinar onaj ko objavi pet objava na fejsu, a u njegovo vrime, iako to sad pari da je prestar, ali nije, puno je bilo kompliciranije.

- U vrime kad san tija pisat, bilo je teško uć u novinarstvo jer si ima samo medije, novine koje su tiskane. Nisan zna kako počet. I taman sa osamnaest godina je počeo i internet, nekakvi forumi, piskaranje i tako san počeo pisat i ja. Nogomet.com je tad bio prvi portal, i javia mi se tip koji je vodio stranicu bi li ja pisa tekstove. I tako, počea san pisat o Hajduku, a tamo san upozna nekoliko ljudi koji je želilo gradit novu priču. Otvorili smo portal u početcima početaka interneta. Slagali smo ga kako smo tili, šta smo želili pisat i razvijalo se to - ubrzo smo postali Sportnet. I bio sam tamo četrnaest godina. Ponosan san na to, probijali smo put prije svih portala, ne samo sportskih. I kad smo tražili akreditacije, e to je tek bilo smišno. Većina nije znala šta je internet, rekli su da donesemo svoju novinu da vide šta i kako pišemo, i tako nas je jedan isto pita, a kad smo mu mi rekli da to izlazi na serveru, na monitoru da donesemo sljedeći put monitor.

"Nije bilo ni profesora koji se baš bavio time"

A monitori su bili njegova svakodnevica.

- Uf, od malih me nogu tehnika zanimala. Ima san tada ZX Spectrum računalo, krajen osandesetih godina i legendarni Commodore 64, igra san igre i ispalo je savršeno šta san moga spojit jedno i drugo. Diplomski rad sam radio na FESB-u na temu web portala. I bilo je to nešto novo, nije se mnogo znalo o konstruiranju web portala, grafičkom sučelju i ostalom. U svijetu su tada postojala pravila šta ide na livu, šta na desnu stranu, gdje će izbornik i što se stavlja u sredinu. Radili smo po tim pravilima, gledali smo američke stranice i tio san to napisat na hrvatskom jeziku. Nije bilo ni profesora koji se baš bavio s time i u to je vrijeme takav diplomski rad bio avangarda - kaže Jurišić.

Nedvosmislen je kad kaže i da mu košarka jedan posto draža nego nogomet, ali ne moš pobić od Hajduka...

- Nogomet je neusporedivo čitaniji, zanimljiviji i puno više tema ima nego ostali sportovi. Košarka je ostala u srcu.

Ma nemoš prisić tu pupčanu vrpcu.

- Puno su društvene mreže, portali i internet utjecali na promjene. Svatko danas ima mogućnost reći svoje mišljenje, kritizirat, vriđat i puno je više ružnih stvari na površini mimo lipih. Meni je u sportu gušt uvik napisat tekst koji će dite inspirirat da se zaljubi u sportaša ili sport. Lako je kritizirat, nać ružno i nečega se uvatit, al poanta je nać neku lipu priču.


Priča oko Juriša krenila je prije gotovo dva desetljeća.

- Prvo na Sportnetu, onda Sportskim novostima i Telesportu. Uvik san tio imat kolumnu u kojoj ću si dat oduška i eto, super je prošla, pitaju ljudi odakle ideje, ali ideja kad se daš u sport imaš tjedno najmanje deset. Niti jednu subotu nisam promašio, je, i utorak je bio prije - veli. Nastavlja opet u dahu.

- Bude pozitivnih i negativnih reakcija, ali nije mi problem, ja napišen ono na duši. Niko drugi ne može utjecat na to. I drago mi je da ljudi i sportaši znaju to. Znalo se događat da bi se vidili nakon nekog vrimena i rekli bi da iako san napisa kritiku, da san je dobro argumentira i da to podržavaju, a uz to i da znaju kako nije zlobna. Ja kad kritiziran i napišen da nešto ne valja, napišen zašto to mislin.

"Sa što manje riči tribat napisat što više..."

Uz Juriš, Facebook je posebna priča...

- Iskreno moran priznat da san u početku od toga zazira. Prva ideja da napravimo Facebook stranicu bilo je jer smo četiri autora na Sportnetu imali kolumne i da one budu prepoznatljive. Rekli su mi da to moramo imat, jer je bit brendirat novinara, otvorio to ja ili netko drugi vodio za mene. I donilo mi je to masu mogućnosti da kažen stvari koje nisan moga u medijima i u tekstu jer san Facebook svatia ka misto na kojem se sa što manje riči triba napisat što više. A ja iman problem da mi je teško zadržat nešto u sebi kad mi ide na živce. Nije problem ko je oko mene, i ako me živcira, živcira me. Tako je i kad vidin u društvu. I napišen zato milijun situacija.

A samo neke ostavljene su na posebnim ladicama srca.

- Na moj rođendan u Beču, kad su igrali Hrvatska i Turska, 2008. godine, najteže mi je palo kad smo ispali s Europskog prvenstva. Najlipši je isto tako vezan za reprezentaciju, pobjeda na Wembleyu s 3-2 protiv Engleza. Imali smo, znamo to svi, povijest s tim Englezima, oni su na sve nas gledali ko Balkance, a onda ih mi šišnemo, izbacimo tamo i kad smo došli u press salon, Bilić nakon nas i desetak hrvatskih novinara mu plješće, ovacije, slavlje. Njih stotinjak engleskih su nas gledali s prijezirom. Nažalost, malo lipih je bilo s Hajdukom, volio bi da ih je više, ali rođendanska proslava je ipak bila "the best". Čak san i ja bio iznenađen u kojoj je mjeri ta energija pukla i volio bi da neke uspomene sljedeće budu Hajdukove.

Ili...

- Pričali smo nas četvorica, Gabelić, Duplančić, Maljković (Tomislav, Blaž i Marin - sportski novinari - op.a.) i ja prije desetak godina o tome kako bi mogli iskoristit svoj medijski prostor za nešto dobro. Nazvali smo se 4N i odlučili povezat sve splitske sportaše u akciji Tone hrane za splitske beskućnike, koja već 11 godina puni prostorije Udruge MoSt i hrani one koji su gladni. Uz to, radimo i akcije davanja krvi, povežemo Hajduka, navijače, sportaše, medije... Ma ovaj je grad pun dobrote, energije, ljubavi, samo to neko triba potaknit. Mi smo malo pogurali i to je danas stvarno posta jedan ogromni splitski lanac dobrote. Strašno sam ponosan na to, lipo je živit u ovom ludom gradu punom dobrih i velikih ljudi.

Neće izbrisat lako ni kada su mu mobitel obasuli pozivi, al ne skroz direktno zbog sporta...

- Bia san na utakmici prije COVID-a, kad se proširio virus po Europi, Atalanta - Valencia. Sedan dana smo u Milanu bili Gabelić, Duplančić i ja, i u Bergamu je tada bilo žarište. Nakon tri dana momak je s te utakmice doša u Zagreb, i nasta je kaos. Kaos teški. Zivkanje. U međuvremenu smo bili na Hajduka, družili se, vidili milijun ljudi i rekli su onda da se moramo javit epidemiolozima. Mi smo to i napravili, a onda su nam epidemiolozi rekli da su nas već prijavili. Zvalo me ta dva dana dvi tisuće ljudi. Kašlješ li, jesi živ, umireš li? Uvik ista pitanja. Prenose mediji u isto vrime kako po momka u Zagrebu dolaze sa skafanderima, iznose ga, pištolji oko njega, teško ludilo. Tako su mislili da je i meni. I opet, prošlo je, al komedija živa. Ja sam tek godinu dana nakon dobio koronu...

Dobio je i akreditaciju za finale Mundijala, a ono tamo...

- Na Sportnetu smo bili prvi portal u Hrvatskoj koji je dobio akreditacije za Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj, i kad je Hrvatska ispala san se vratio doma. I prijavin se iz zajebancije za finale. Spremin se za ić, ima san avion za Stuttgart i dan prije igran u kavezu balun. I kad smo izlazili meni se dogodi da naletin na vrata svlačionice, zalipe mi se u glavu i ja dobijen čvoku oko oka. I dolazin ja gor, u press salon, ljudi me gledaju, pitaju šta san pisa, ko me uneredio...
A kažu da često on uneredi, i to u kavezu - tri na tri. Ubojita vanjska desnica ko i u Anasa Sharbinija. Nogometnog osobenjaka i bogomdanog talenta koji, nažalost, nikad nije došao do punog izražaja. Da njegova autobiografija ikad ugleda svjetlo dana postala bi - bestseler. A da postoji riječ koja označava još prodavaniju i popularniju knjigu od bestselera dobila bi kakav prefiks s - juriš.

hr Sun Mar 05 2023 09:54:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Sport:Ostali sportovi
//www.dalmacijanews.hr/files/6469fd355d796574848b45d3/80
Foto: Ivana Ivanović

Anđela je htjela koracima odbojke, ali ju je nesreća okrenula prema stolnom tenisu u kojem je napravila čudo...

Na prvi dojam, ali i posljednji, razoružava pozitivnom energijom, toliko da se zapitaš - zbog čega sam ja danas bio nesretan?

Živimo u susretima. Žurimo nekome u susret i bježimo, glavom bez obzira, kako nekoga ne bismo susreli. Susreti su naša sudbina, jer kroz njih otkrivamo one oko sebe, ali ponajprije otkrivamo sami sebe. Kroz međusobne susrete se potvrđujemo ili se gubimo. Čak i u onim površnim, kratkim. Neobaveznim.

Kaže se da ništa ne treba čekati i da svemu treba ići u susret. Nažalost, mi ljudi najčešće srljamo u susrete koji nas odvode u zlo, u nevolje, a izbjegavamo susresti se s onim što bi nas moglo promijeniti na bolje. Ali susreti, pa ma kako znali biti kratki, mogu čovjeku u cijelosti promijeniti život. Mogu postati prijelomna točka u životu. Susreti koji promijene - htjeli mi to ili ne.

Jedan susret promijenio je život Anđele Mužinić Vincetić. Zapravo, njen je život nenadano dobio grubi zaokret kada je u dobi od 14 godina, pri povratku s natjecanja, stradala u automobilskoj nesreći i od tada je vezana uz invalidska kolica. Susret na oporavku bio je trenutak novog početka, a znate i da kažu kada pitamo dovoljno dugo, tražimo dovoljno uporno, kucamo dovoljno snažno i molimo dovoljno ustrajno, nešto se tada i dogodi - u nama. Naši motivi i naše želje se mijenjaju. Kao da ustrajnost te molitve postaje oštra sjekira koja razbija led koji je okovao srce i dušu.

- U toplicama mi je došla trenutna kolegica za stolom za stolni tenis Helena Dretar Karić, rekla mi kako ona živi, ali u tom trenutku to mi je bio najgori razgovor. Zapravo nisam htjela komunicirati s njom, ali me na kraju privukla da pokušam sa stolnim tenisom. Ali nije me na prvu impresionirao. Kad sam se vratila u školu, tad smo dobili stol za stolni tenis pa sam počela s kolegama prvo igrati kroz zezanciju na satu tjelesnog, pa onda i dobila poziv i tako, stalno me napadao. Tad nisam ni znala da su Kinezi broj jedan u tom sportu, nisam znala kakva je konkurencija i sad se naježim od tih imena jer u tom sportu, ma kao i u svima, trebaju godine i godine rada i truda i ništa ne dolazi preko noći - veli Mužinić.

A stradala je na kraju šestog razreda osnovne... 

- Znam da sam bila još u intenzivnoj u Draškovićevoj ulici u Zagreba kad sam vidjela ocjene i rekla da nisu moje jer su mi sve one na granici bile dignute na više. Vratila sam se u drugom dijelu sedmog razreda, polagala sam tada i prvo polugodište rekla sam ovo nisu moje ocjene sve su mi digli. Bar je bilo par ocjena koje su mi profesori digli, one što su bile na granici. Vratila sam se u osnovnu u drugom polugodištu sedmog razreda. Tada sam sigurno puno prije odrasla nego svi moji prijatelji. Meni vam je to bilo ovako – pa dobro, sad sam u kolicima, kad ojačam ruke za neko vrijeme opet ću trenirati. Imat ću jači „smash“ nego prije. I tako, u toplicama sam tražila odbojkašku loptu zapravo uopće ne znajući što mi se dogodilo. Kolica me nisu ograničavala ni u čemu, prepreke su bile skale, ali dobro je kad imaš liftove. I nekako, uvijek sam bila optimistična, prihvatila sam sve to i nikad u životu nisam pomislila zašto se baš meni to moralo dogoditi…



"Nama je bilo bitno da treniramo..."

Ipak, korak unatrag, kao dio sportske obitelji mogla je krenuti samo - sportskim stopama.

- Tata mi je bio nogometaš, sestra rukometašica, brat nogometaš, a otac nas je sve uputio prema sportu. Uz to, kad imaš želju da treniraš nešto, kao što sam ja imala, onda je sve vodilo k tome da krenem sportskim koracima. Bila sam dijete koje nikad nije bilo u kući. Stalno smo bili vanka po ulicama, doslovce nisam gledala crtiće i krenula sam s odbojkom. Dobili smo preporuku da je dobar, zdrav sport, bez nekih velikih ozljeda kao što je u rukometu. I eto, taman mi se sve posloži u tom trenutku. U Srinjinama je došao trenirati odbojkaški klub iz Splita. I sve lagano je išlo svojim putem, točno onako kako treba. U Srinjinama je niska dvorana, ako se uopće i može tako nazvali, ali nakon treninga tu nekoliko tjedna, stasali smo, postajali sve bolji i bolji i dogovorili smo termine za treniranje na Šinama. Zapravo, uvjeti na početku nama uopće nisu bili ni bitni. Nama je bilo bitno da treniramo. Sjećam se i sada, dobili bi nove lopte i tko je vidio s njima trenirati jer lopta nije smjela pasti na beton da se ne uništi… Jer tko je tada imao novca, mi smo sve cijenili i sve nam je bilo jako bitno, čuvali smo to - sjeća se dobro Anđela.

A svi su tada pokušali odbojku, cijelo selo. Dvorana je bila pretijesna, a volja i želja za na komade razbiti niski strop dvorane.

- Kasnije se, očekivano, broj smanjivao, ali ja sam uvijek imala ekipu, i mi smo se međusobno nosili i bodrili. Meni je uz to kuća bila odmah do škole koja bi bila gotova u 7 manje kvarat, u 7 je bio trening i samo sam trčala ostaviti torbu doma. Ne daj Bože zakasniti na trening.  

Premda joj je život na samom početku zadao težak udarac, nastavila je živjeti punim plućima, nepokolebljivo, hrabro, ambiciozno i snagom duha i postala primjer mnogima kako se s pozitivnim stavom i voljom za napredovanjem i radom ruše gotovo sve postavljene granice. A granice u stolnom tenisu ne poznaje jer, doslovce, na koji god da turnir ode, u pravilu se vraća s medaljom oko vrata. I s Helenom je pobrala toliko odličja da je teško sve staviti u ograničen okvir teksta. Zato onda samo činjenica da je s Helenom prvi veliki zajednički uspjeh ostvarila na europskom prvenstvu u Splitu 2011. osvojivši ekipnu broncu. 


"Njihova trenerica je krenula brisati postavu, a naša je to vidjela..."

- Turnir koji sam najbolje odigrala bio je lani na Svjetskom prvenstvu. Tada nam se i promijenio sustav natjecanja, više nije bio sistem taj da smo u grupama i da ne znam, dvije cure prolaze dalje već je automatski bilo ispadanje što znači i veći stres. Možeš, zapravo, ispasti u prvom kolu, a realno si favorit za finale. Ali, svaki meč je bio taktički, s glavom unutra, s fokusom, sa svime. Top, top, top. U finalu sam izgubila od Korejanke 3-0, ali ona je baš na vrhu, nisam čak ni povela u poenima. I znate što, hvala Bogu što postoji Korejanka pa ću biti još bolja samo zato što moram radi nje. Mora te nešto uvijek vući prema naprijed - kaže.

Pamti posebno dobro i jedan meč iz Rija...

- Igrale smo s Korejankama. Za njih smo se doslovce pripremali dvije godine prije. Znam da je te godine kad je bio Rio bio i turnir u Bratislavi na kojeg smo i one stigle, i zajedno s trenericom, Helena i ja iznajmile smo auto, nekakav rent a car i otišle ih analizirati. Sve smo napravile za tu Koreju, kao da smo znale što će se dogoditi u Riju, kao da smo znale ždrijeb. I tako, dogodi se Rio gdje imamo meč s njima. Dođemo u call room prije meča, tamo biraš ždrijeb, dresove,… I mi napišemo, damo sucu – oni napišu i papir daju sucu, ali su prije toga vidjeli naš papir i krenula je njihova trenerica brisati postavu koju je odredila. Tad je tek krenula strka, htjela nas je prevariti, ali nisu uspjele. Vratile smo im zato na meču. To nam nikad nitko u životu nije pokušao napraviti, ali vrlo je važno bilo to znanje i iskustvo naše trenerice.

Priznaje, i žalosti je, što malo ljudi zna za paraolimpijce...

- Žao mi je što naši mečevi nisu na televiziji, barem s velikih natjecanja pa da ljudi gledaju i interesiraju se. Ovako se sve svodi na nekoliko novinskih članaka i muk nakon dva dana. Ali, svojim trudom, zalaganjem, radom i medaljama najljepše je biti uzor i primjer drugima. Ponajviše drugoj djeci s invaliditetom jer kad ti nekog sretneš na ulici, ni roditelji nisu informirani, ni oni ne znaju da se djeca mogu baviti sportom i da ima takvih klubova. Mene je sport odgojio, a danas djeca imaju ogromnih problema - dobiju četvorku i trojku i roditelji rade probleme jer dijete mora biti savršeno? Ne mora. Dijete mora naučiti dobiti i jedinicu i nositi se s tim stresom, tom informacijom i naučit će i izvući više od toga - veli.

Jer...

- Ja sam uz sport naučila izgubiti, jer onda drugi put moram popraviti taj element u stolnom tenisu. Naučila sam i biti vesela, pobjeđivati, suočavati se s novim situacijama poput leta u avionu ili kontakta s ljudima. Milijun sam puta plakala nakon meča, ali i milijun i jedan put se digla i krenula dalje. Prije sam se prije svakog meča tresla, ali sam naučila ulaziti u stres i promijeniti svoje misli i pozitivno razmišljati. Taj sport sam samo preslikala danas na život. Na kraju se sve vrti lagano u krug.

I zbilja jest. Kao što kružno gibanje ima unutarnja energija i optimizam kojima zrači ova nasmijana djevojka. Na prvi dojam, ali i posljednji, razoružava pozitivnom energijom, toliko da se zapitaš - zbog čega sam ja danas bio nesretan?


hr Sun May 21 2023 13:15:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/6460ba065d796536608b4651/80
Foto: Ivana Ivanović

Znanstvenik, profesor, skladatelj, slikar... Goran Sučić znanost je zadužio kad je ritam prenio na platna, a glazbi dodao boju

Jer što god je veća komercijalizacija, prostor za umjetnost je manji. A Goran Sučić izbjegava to bujanje, u širokom luku.
Dobri poznavatelji umjetnosti znaju za jednu čudnu navadu srednjovjekovnih slikara koji su tu navadu upražnjavali jedno duže vrijeme u Europi. Za teme svojih slika uzimali su biblijske motive, likove u odjeći svojega vremena, u odjeći srednjeg vijeka. Marija i Josip tako brižno stoje nagnuti nad svojim tek rođenim sinom Isusom, na slici su i pastiri i ostali likovi, ali svaki od njih nalik je Europljaninu tog vremena. Muškarci nose hlače, svilene košulje s volanima na rukavima i velike šešire. 

I što bi onda danas vjernici rekli da vide umjetnički rad u kojem je Josip u Diesel trapericama, Marija u Ralph Lauren bluzi, a Tri kralja u Armanijevim odijelima?

Petljanje. Opasan je to posao. Pitanje je gdje povući crtu? U duhu biblijskog spomena s početka, koliko smo samo puta čuli nekoga da se ljuti na svećenika nakon neke propovijedi. Kao što se on to ima "petljati" u politiku, u zdravstveni odgoj, društvo. A to propovijedanje zapravo prelazi u "petljanje" kada nije općenito i bez adrese, nego je specifično i konkretno. Kada razotkriva laž i kada govori istinu. Kada dotakne i tjera na promjene.

A umjetnička preplitanja glavno su obilježje djela Gorana Sučića koji je ritmove, formu i boju skladbi prenio na platna, a kolika je njegova ljubav prema umjetnosti valjda najbolje svjedoči ustrajnost talenta koji se i sada kreće svojom radoznalošću i diktatom u nove svjetove. Njegova kreativnost zapravo je work in progress.

Davno su za njega napisali da on nije među onima koje treba otkrivati na dalmatinskoj i široj društvenoj sceni već ga kao autora promatrati i iznova doživljavati zbog kreativnog vulkana koji iz njega eruptira. 

- Poznati europski pejzažista Gabrijel Jurić živio je u Livnu dok sam bio mlad, i on je mom ocu sugerirao da me pošalje u likovnu škole. Otac to nije baš razumio u prvom planu imajući od čega ću živjeti jer je smatrao  da svatko može slikati i šarati, a isto je bilo i kad je jedan dirigent predložio mom tati da me pošalje u glazbenu školu. On je htio da ja budem dobar učenik, pravnik, ekonomist ili zubar, zapravo nešto fizički i konkretno od čega bih mogao živjeti. Ipak, mama je bila na mojoj strani, pobijedila je njega i uspjela nagovoriti da odem do Splita, još kao dječak, sa 14 godina. Upisao sam i glazbenu školu za trubu, u Splitu završio i srednju i fakultet i akademiju, drugi fakultet, oženio se, imam obitelj i čak i prilike da odem iz Splita, ali jednostavno nisam htio. Split je bio taj koji je bio taman za mene, grad koji pruža mnogo toga - govori Sučić koji je znanstvenik, profesor, skladatelj i slikar. 


"Djeci se treba najviše posvetiti..."

Čovjek koji se od ove silne strke i zbrke, od ove sveprisutne trivijalnosti odmaknuo jer je u ranoj životnoj fazi utvrdio svoj kreativni fokus i bez gubljenja u prolaznim trendovima i tuđim pogledima, usavršavao svoja individualna rješenja.

- Kad se netko bavi s više područja odjednom onda ljudi misle da svaštariš, ali u mom slučaju povezao sam preferencije za umjetnost, glazbu i likovni svijet sa znanošću pa sam se i bavio često poli-art modelom koji je 'de facto' moj model, koji, eto, govori o važnosti umjetnosti u znanosti jer ono što se u znanosti postiže hipotezom u umjetnosti se postiže doživljajem. Kasnije sam se uhvatio u koštac s multimedijom jer sam jednostavno želio taj moj svijet približiti mladoj osobi, učenicima, studentima, da vidim kako se može pojačati doživljaj ako se jednom mediju doda drugi medij. Primjerice, kad glazbi dodaš sliku, ili kad boju dodaš glazbi. A ja sam baš istraživao za koji medij djeca imaju preferencije. Ako to znamo, onda znamo za koji medij odnosno za koju umjetnost djeca imaju preferencije pa se dijete i usmjerava u tom pravcu. I vjerujte, nema niti jednog područja umjetnost ili znanosti da nije povezano jedno s drugim. Taj fenomen sinestezije je mene vodio da se malo dublje bavim znanošću, ali i umjetnošću na jedan znanstveni način. Ipak, umjetnost je postala jedna trajna ljubav i ono što nisam nadomjestio u nekim mlađim danima sada to nadomjestim u ovim starijim pa sad slikam više nego ranije - veli Sučić kojemu je istog dana stigla vijest o priznanju za životno djelo od grada Splita, a da je u istoj životnoj etapi okrunjen i državnom nagradom Faust Vrančić.

A da se danas iz sfere nagrada za životno djelo vrati u školske klupe odabrao bi...

- Zanimanje odgajatelja, učitelja ili nastavnika. Znate zašto? Zato što je bogatstvo prenositi neka svoja životna iskustva, znanja, vještine živim ljudima, naročito mladima. Mogu reći i ovo jer sam prošao cijelu tu fazu - od osnovne škole, srednje, glazbene škole, fakulteta - gdje je lakše raditi, ali težak je odgovor. Iz mog iskustva kažem da je teže raditi s manjim uzrastom djece zato što taj mlađi uzrast ne zna što hoće, nisu formirane osobe. Njima se treba više posvetiti, više pozornosti im treba da se izgrađuju postupno. Ali studenti, oni su već odrasli, oni su formirane osobe.




"Zbog istraživačkog duha ušao sam u apstrakciju"

Znanost je zadužio pak stvaranjem nove paradigme u umjetničkim područjima pod nazivom Poli-art model povezujući različite umjetničke kreativnosti...

- Startao sam kao i svi ostali - motivima pejsaža, tradicijskih stvari, opterećen sam bio kao dječak motivima iz Livna, rijekama i livadama. Kad sam došao u Split onda se nametnula druga tematika, a to realno slikarstvo doveo sam do nekih granica kada mi je postalo malo i dosadno. I kako imam taj istraživački duh, kao svaki znanstvenik, ušao sam u apstrakciju, a ona je znatno zahtjevnija od pejsaža i realnih slika. Tu treba i psihološko naprezanje, više razmišljanja za ući u tu strukturu i ne, to nije šaranje nego filozofija. Ući u tu apstrakciju i pružiti korisniku umjetnosti da on doživi sliku kako on želi, a ne kako mu ja naredim. Jer mi ni danas, kad slušamo Mozarta, ne slušamo ga ušima njegovih suvremenika, nego našim ušima ovoga stoljeća - veli Goran dok pogledi padaju na svu tu raskoš oblika, tema i tehnika. 

Maleni prostor koji je zapravo garaža, a preslabo je nazvati ga samo kutkom i ateljeom, kao da u tijelo udiše neku novu energiju. Eto, to je taj fenomen u umjetnosti.

- Bio sam trubač u mnogim grupama i snimao sam mnogo, svirao isto na mnogim turnejama. Klavir sviram kao drugi predmet, tek toliko da mi pomaže. Pisao sam skladbe za fagot, trubu, obou i većina tih skladbi je redovna literatura u glazbenim školama, akademijama, a znam da se slušaju i sviraju vanka granica naše lijepe. Počeo sam pisati jer sam shvatio da je ogroman nedostatak domaćih autora, a stariji kolege jednostavno, igrom života i sudbine, padaju pod moć zaborava. 

Često i zasvira...

- U Splitu imam ekipu staraca kao što sam ja, iako sam ja među mlađima, koja svira ovako često za svoju dušu, za gušt, neke evergreenove i neke napjeve, a imam i u Livnu malu skupinu iz starih dana pa se nađemo u nekom kafiću i odsviramo koji put. Inače sam stalno za instrumentom jer još uvijek pišem, a i sluh me služi dobro pa doslovce devedeset posto skladbi čujem u uhu i bez asistencije klavira. Onda kasnije neke korekcije napravim. 

Treba podvući ono - za svoju dušu, za gušt. Jer što god je veća komercijalizacija, prostor za umjetnost je manji. A Goran Sučić izbjegava to bujanje, u širokom luku.




hr Sun May 14 2023 12:38:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/64574a475d7965fa468b456c/80
Foto: Ivana Ivanović

Jedan gradonačelnički mandat u kolektivnoj memoriji Splita ostao je upamćen, pothvate Nikole Grabića nazivali su i danas nazivaju čudom

"Projektom stoljeća" nazvana je izgradnja pročišćivača kanalizacijskog sustava Gradske luke kojim je Split dobio čisto more, što je - tada još nismo znali - bio najvažniji korak prema tome da Split godinama kasnije postane turistička meka Mediterana.
Težak, tvrd, naporan, nepodnošljiv. Ovim pridjevima čovjek bi danas najradije dodao imenicu - život. Jer kakav može biti u - teškim vremenima nego - težak. Jer dovoljno je "prosurfati" internetskim forumima i portalima, prolistati tiskovine, poslušati radijske vijesti i  dnevnike na ekranima da bi se palo u neku vrst blage depresije. Možda i očaja. I nije to od jučer. Životne teškoće svoje dane imaju oduvijek. 

Neko vrijeme čovjek se nosi s tom činjenicom. Pokušava nešto na optimizam. Uvjerava se onom da "misli pozitivno“, i zbilja to zna djelovati. Baš kao i tableta za glavobolju. Neko vrijeme. 

A u vremenu koje se poklopilo s ratnim razaranjima, siromaštvom, velikom nezaposlenošću, privatizacijskim i pretvorbenim muljažama u kojima su nestajale tvrtke, jedan gradonačelnički mandat bio je dovoljan za komunalne i infrastrukturne projekte koji su do danas ostali zabilježeni u kolektivnoj memoriji građana. Puno prije nego se sve globalno ubrzalo, sve je postalo euforično ili grozničavo, kao da je čovječanstvo krenulo u veliku utrku bez cilja. Dinamika događanja je takva da je ne možemo normalno ni pratiti.

Memorija čovjeka postala je poput memorije računala. Prepuna je suvišnih foldera, slika i dokumenata, i s vremena na vrijeme mnoštva virusa obaraju joj "windowse", ali kada je pod palicom Nikole Grabića Split dobio čisto more, kanalizacijski sustav, najvažnije prometnice, zaobilaznicu, pješačke zone u gradskom središtu... rijetki su bili koji takve pothvate nisu nazivali čudom ili remek djelom.

- Završio sam 1956. Klasičnu gimnaziju u Splitu, u to vrijeme teška gimnazija, kako sam bio skloniji prirodnim predmetima odlučio sam se za studij arhitekture, otišao u Zagreb i položio prijemne ispite pa upao u tu kolotečinu. Kasnije se vidjelo da sam više sklon organizaciji, konzaltingu i inženjeringu pa sam u tom dobu proveo baš dosta na tom dijelu građevinarstva. Od nadzora za Mediteranske igre, pa do hotela na Jadranu, eto primjerice Lava i Medene. I to te vuče na neku stranu. Ili si vrhunski projektant ili se opredijeliš na ove organizacije i konzalting. Bavio sam se urbanizmom, a mnogo znanja stekao sam i u ekipi projekt Južni Jadran, urbanizam obale od Kotora do Pule, u međunarodnoj ekipi kao član Urbanističkog zavoda Dalmacije i tako, prošao sam niz faza u poslu što mi je donijelo i neki status pa iz njega nešto i izađe - govori Grabić, sada s 85 godina na leđima, tada poteštat prepoznat od HSLS-ovaca.


"Ovo je danas Hollywood prema onome što je bilo!"

- Prihvatio sam, upao u politiku i Gradsko me vijeće 1993. godine izabralo za gradonačelnika. A rat… Ante Gotovina nam je bio uzor, dolazio je tu, a jednom me prilikom i zvao i rekao da pronađem koga znam, kupim, stvorim i pribavim - od motorola do oružja. I uz velike napore i to smo obavili. Gotovo svaki dan, od dana kad sam postao gradonačelnik, nešto je trebalo Hrvatskoj vojsci ili jedinicama koje su bile u obrani Splita. Koncentracija svega, cijelog javnog djelovanja, u tom trenu je bila pomoć našim mladićima koji su išli na prvu liniju. I to su vremena koja čovjek ne može nikad zaboraviti, sasvim druga vremena od ovoga danas. Ovo je danas Hollywood prema onome što je bilo - veli. I nastavlja u dahu.

- Dogodilo se, toga se stvarno zorno sjećam, da su puste izbjeglice i prognanici dolazili u Split, zapravo naši ljudi iz Zagore od Drniša prema niže, ali i ovi iz Bosne i Hercegovine, posebno iz Bugojna. Tokom 1993. godine imali smo sedam tisuća prognanika u gradu Splitu. To je sve trebalo negdje zbrinuti, nažalost ležali su po dvoranama, ali nije bilo drugog izlaza. Trebalo je dati i hranu, pomoć, posebno djeci i hvala Bogu nije se velikog zla dogodilo u Splitu osim jednog napada 1992. godine. Velika nevolja, bile su to slike tragedije koje nikad neću zaboraviti. Kao i susrete s radnicima Dalme, Koteksa i ostalih poduzeća koja su propadala zbog naopake pretvorbe - sjeća se Nikola koji je u cipele gradonačelnika uskočio u pedeset i petoj, svjestan da je velik prostor za napredak, a jako malo napravljenog za ljude.

- Nije bilo nikakvog politikantstva, nisam bio u stranci, a jedini moj uvjet ako postanem gradonačelnik bio je da četiri osobe iz odjela u gradu budu "moje osobe", a ne stranačke. Osobe od mog povjerenja, dakako. Ja sam ta svoja četiri mjesta pokrio, a zauzvrat sam zamoljen da uđem u stranku. I eto, učlanio sam se, HSLS je u to vrijeme bio prva hrvatska stranka, sastajali smo se u Svetog Duje, u prostorijama župe kod pokojnog fra Cvitka Cvitanovića. Sve je izgledalo dobro, ali kad sam počeo raditi, stranačkim ljudima nije pasalo što ih ja nisam gledao isključivo stranački. Ipak, gurao sam dalje jer sam imao baš te ljude od povjerenja uz mene jer lako je biti kapetan momčadi, trener, ali pravu ekipu morate imati za dobar rezultat. Moja vizija tad je bila u prve dvije godine pripremiti sve maksimalno što se može pripremiti, i onda druge dvi godine realizirati.

I dogodilo se. Jer uz kozmetiku, kako Gabrić naziva manje komunalne zahvate i napravljeno u prometu, održavanju, čistoći, treba imati i dva, tri velika projekta. "Projektom stoljeća" nazvana je izgradnja pročišćivača kanalizacijskog sustava Gradske luke kojim je Split dobio čisto more, što je - tada još nismo znali - bio najvažniji korak prema tome da Split godinama kasnije postane turistička meka Mediterana. 


"Split je dobio najčišće more od svih gradova svoje veličine na Mediteranu..."

- Konačno smo dobili čisto more u gradskoj luci, i to sam potvrdio skokom u more u srpnju 1996. godine kod naše kapetanije. Taj kolektor nam je, dakle, bio udarna priča, a drugo svakako promet u gradu jer smo napravili ulicu Domovinskog rata, zaobilaznicu, tunel u Dubrovačkoj ulici i još dosta toga što mi je teško nabrajati (Lučac, Varoš, Meje, Dioklecijanova plača i drugo - op.a.). A sve se to napravilo našim novcem, kreditima, nije bilo tada europskih fondova. Danas dobijete pare, a slabo ih koristite i malo izgradite - veli bivši poteštat.

Pa onda nije teško objašnjiva njegova usporedba da mu se na proglas da je izgradnja vrtića uspjeh, digne i onaj ostatak kose na glavi.

- Ma mi smo prije trideset godina ulagali ne samo u vrtiće nego i u škole, fakultete i sveučilište. Dječji vrtić je standard koji grad, svaki grad mora imati i to nije za pohvalu nego potreba kao što na dnevnoj bazi jedemo, hodamo i spavamo. Istovremeno smo, uz sve ovo zadnje dvije godine pripremali projekt Eko Kaštelanski zaljev, najveći projekt u Hrvatskoj tada. To je bio zajednički projekt gradova Splita, Solina, Kaštela i Trogira, primjer zajedničkog rada za dobrobit ove naše aglomeracije. Uz državnu garanciju, uzeli smo kredite Svjetske i Europske banke. Važno je naglasiti da građane nismo osjetno opteretili, a Split je u međuvremenu dobio najčišće more od svih gradova svoje veličine na Mediteranu, dakako i na cijelom Jadranu. Da nismo izveli navedene projekte i pripremili Eko Kaštelanski zaljev, slika Splita danas bi bila potpuno drugačija, zbog toga možemo kazati i kako je ovo riječ o poslovima za pamćenje.

Ovaj Varošanin, a i danas živi u očevoj kući u kojoj je prvi put zaplakao, baš je na "varoški način" riješio status Marmontove ulice...

- Bilo je problema gdje će autobusi proći, kako će se ići do Meja, a eto, postojao je marjanski tunel. Planirali smo čak i drugi tunel koji bi imao izlaz kod Ambasadora danas. I tako, jednog dana, kako su već organizirani protesti da Marmontova ne može biti samo za pješake, zatvorili smo promet, raskopali asfalt pod izlikom da idemo u rekonstrukciju, ali zapravo smo željeli vidjeti kako funkcionira promet bez prometovanja Marmontovom. Autobusi su normalno funkcionirali trasom kroz tunel, a nakon uređenja Marmontova je postala zaista pješačka ulica. I ona danas zbilja daje drugačiji štimung čitavom gradu.

Ma ništa kontra Splita, kako je i te 1996. godine na Prokurativama pjevao Dino Dvornik. Dvornik koji je osjećajem za ritam i urođenim zafrkantskim štihom domaću glazbu doveo u diskoteke, a jedinstvenim i prepoznatljivim zvukom pronio Split notnim crtovljima - kad je Nikola Grabić već Split proslavio vremenom koje se s pravom do posljednjeg detalja opisuje kao obećano - izvršeno.



hr Sun May 07 2023 08:50:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/644f52585d7965092b8b45aa/80
Foto: Ivana Ivanović

Nema tko Peru ne zna, Profesora se obožava! A njegovo pero ulazak je u poseban svijet iza vrata ateljea u Supetru

Slikati sam počeo tek kad mi je preminuo jedan prijatelj, rođak i otac 2004. godine i to mi je bila terapija da se izvučem...
Bitno je svemu dati primjereni naziv. Ime. Rađamo se bez imena. Umiremo s imenom. Svi ga imamo, a birali ga nismo. Daju nam ga drugi, ali mi ga izuzetno rijetko mijenjamo. Mali nas je broj zadovoljnih svojim imenom, ali ne želimo ništa čuti protiv njega. Vjerno nas prati sve do groba, na čijoj ploči ostane kao spomen našeg postojanja.

Često neki govore "u naše ime", često čine nešto "u naše ime", bilo to nama drago ili ne. Kupujemo proizvode "s imenom" i one "bez imena". Imena dajemo brodovima, automobilima, kućnim ljubimcima, imenujemo sve živo i neživo, od kontinenata, država, saveza, naroda, gradova, sela, zaselaka, ulica, pa sve do djece svoje. Jedino čovjek imena daje, ali i jedino čovjek drugome čovjeku ime i oduzima. 

Polako i sigurno sve više tonemo u glib globalizacije u kojoj nas na kraju puta čeka naš - broj. Po njemu će nas znati. Kao što danas nitko više ni ne pita za ime. Samo kaži OIB.

Neki među nama koriste pseudonime, aliase, umjetnička imena, kodne nazive. Kriju svoje pravo ime iz raznoraznih razloga, kriju ga iza lažnih imena, a neki i trajno ime svoje znaju promijeniti. A stari Latini govorahu - Nomen est omen. Ime je znak.

Ime Pere Dragičevića zbilja jest znak, a Perino pero ulazak u neki drugi svijet, intiman univerzum u kojem uspijeva uz prijatelje i bogatstvo koje nosi u sebi. A taj drugi svijet i fizički se nalazi iza vrata ateljea u Supetru u kojem sa zidova vise slike njegovih prijatelja, zauzimaju svaki slobodan centimetar zida, stropa, poda. Taj kreativni kutak na par koraka od Perinih kućnih vrata iako za njega bez ushita, za svakog putnika namjernika mjesto je za začuđenost. Jer pred očima se u nekoliko trenutaka nađe toliko toga što nisi u stanju razumjeti, objasniti, kvalificirati, svrstati. Zapravo može s dvije riječi - Pero Dragičević. Profešur, mentor, umjetnik, fotograf, kolekcionar, povjesničar umjetnosti, arheolog sveznadar, ali i vatrogasac, kapetan, slikar, filozof, milicioner, mesar, surfer, biciklista pa čak i seksualni manijak. Ovaj potonji popis u fotografiji Roberta Barille, a onaj prvi koloplet zanimanja kao java u brošuri života.

- Do šeste godine s obitelji sam živio u Prokuplju kraj Niša. Otac je bio vojno lice, zato smo tamo živjeli, ali svako ljeto bismo provodili kod none i noneta u Supetru. Te 1956. pripremali smo se ići dalje za ocem, gdje god ga pošalju, ali onda je bila velika čistka i moj otac je smijenjen, a mi protjerani. Prvim stočnim vagonom, usred noći, putovali smo za Beograd i onda doma. Nakon te vojne traume unajmili smo stan u Splitu, malo izvan Dioklecijanove palače, a moja sestra i brat blizanac tu smo se i školovali. Zanimljivo je da brat i ja nalikujemo jedan drugome kao jaje jajetu, ali afiniteti su nam potpuno različiti. On je išao na matematičku pa ekonomiju, a ja sam uvijek bio skloniji društvenim i umjetničkim predmetima - sjeća se Pero koji je, eto, postao najmlaši profesor u bivšoj Jugoslaviji kada je stao ispred učenika u klupama Treće splitske gimnazije, tada poznatije pod imenom "Ćiro Gamulin".



"Bio sam najbolji student u 25 godina postojanja Akademije..."

- Ja i dan danas mislim da sam darovit, ali ne i da sam talent jer da sam talent onda bi moje slike bile puno bolje. Daroviti su oni koji pomiču neke granice, talenti uvijek ostaju u nekom akademizmu osim Picassa koji je izigrao cijelu povijest umjetnosti - govori pa se korak unatrag vraća u školske dane.

- I kad je trebalo ići u Split u školu ja sam rekao da bih umjetničku, i tako, odem ja, položim slikarstvo, a iza mene je bila jedna mutava djevojka, ružno je reći, ali je zbilja tako. To mi je bilo kao trn u oku iako me to, naravno, ne treba zanimati. I za vraga, dva dana je zapuhala bura i nije trajekt mogao isploviti, propustio sam ispite iz grafike i onda su mi rekli da će organizirati poseban ispit za mene jer je ostao još jedan dan za upis. I predomislim se, ocu kažem da me vodi u gimnaziju na upis, da me odmakne od tog svega. I odvede me on u gimnaziju i to je najveći pogodak u mom životu. To mi je otvorilo sve - i književnost i umjetnost, ma sve mi je poglede otvorilo. I smatram da svatko mora imati one dvije godine gimnazije, kako kažu. Tu su fundamente i za konobara i za ne znam koga. I onda nakon gimnazije sam otišao na umjetničku akademiju. Položio sam prijemni bez problema, i bio sam najbolji student u 25 godina koliko je Akademija funkcionirala. Naravno, bio sam gimnazijalac, šta je meni bilo položiti sve one pedagogije i drugo, još sam imao pamćenje izvanredno.

I eto...

- Onda san imao i sreće, profesor mi je bio Kruno Prijatelj i s njim sam dosta radio atribucije slika da bi 1975. išao u Pariz i tako sve do 1983. svaku godinu po mjesec dana, malo u Parizu, pa New York, pa Budimpešta, Prag,  Moskva, Sankt Petersburg. Sve radi muzeja i umjetnosti, osjećao sam poziv…

A kako je ovaj karizmatični splitski Bračanin ili brački Splićanin uopće završio pred platnom...

- Posao u školi je ipak bio plaćen i siguran i mom ocu koji je bio vojnik bilo je najvažnije da se mi zaposlimo u državnu službu i da imamo mjesečnu plaću. I ja uopće nisam slikao, neko sam vrijeme probao, ali sam vidio da to nije za mene i odlučio sam otići raditi u školu. Tek kad mi je preminuo jedan prijatelj, rođak i otac 2004. godine sam išao na terapiju da se izvučem iz tih problema jer mi je sve to dosta teško palo, imao sam neku takozvanu paniku, bar su mi tako rekli. I tako, počeo sam slikati, da se maknem od stresa zapravo… - kaže Dragičević i nastavlja dok u ateljeu pogled leti prema bakalarima koji se suše, ali samo ostatci nakon što je onaj jestivi dio završio u loncu.


"Volio sam djeci prenositi znanje..."

- Al ipak sam shvatio da to nije nikakva panika niti nešto što se ne može liječiti. Morao sam se kao muško rasplakati i to riješiti sam sa sobom. I to sam napravio. Zatvorio sam se u komoru i isplakao, izašao vani pet puta lakši. Ali to ti mora neko reći. I onda sam počeo slikati. Ohrabrivao me Petar Jakelić. Svaki put kad san otišao na konzultacije, donio sam mu svojih slika, a on je uzimao po dvije. I znate, svjestan sam ja da nije to moje slikarstvo za muzeje i galerije, ali mislim da se mnogi mogu pronaći u njemu, zapravo da ga žele imati doma. 

Toliko je bio dobar da su mu kasnije govorili da se odmakne od fotografije i uzme samo kistove u ruke i slika. A prve poduke o slikarstvu dobio je od svog profesora Ante Kaštelančića, a učio je i od Ivančića, Pulitike, Vanište, Jordana, Babića, Hraste, Vrkljana, Kovačića... I njihove dijelove ugradio u svoje umjetničke trenutke.
U životu je pak najviše volio trenutke provedene s djecom pa i nije nekako neočekivano da se ocijenio strogim, ali pravednim profesorom.

- Djecu nisam vrijeđao, tukao ni gadio – slobodno tako napiši. Tužili su me roditelji sto puta, ali svaki sam put ja pobijedio. Tako jednom dolazi zapovjednik Lore na razgovor sa mnom, gledam ga i kažem mu da je moj otac s većim činom od njega. Zašto? Kad vojniku kažete da netko ima veći čin od njega, on je gotov. S njim možete šta god vas je volja. I kaže on meni da sin ima jedinicu kod mene. Ne nosi pribor, zaljubio se, zanimaju ga curice. Ima jedinicu u zalaganju, ali u znanju pet i ovaj kaže da je do mene. A pitam ga ja koliko je imao prošle godine, i on kaže da sam mu dao peticu. Eto, nije do mene…

Nije do njega ni kada na ulici umjesto Pere vidite Šimu, a umjesto Šime Peru i mislite da ste vidjeli Peru. Jer Pero i brat mu Šime identični su kao kad na modernim tehnologija prvo "kopiraš" pa "zalijepiš"...

- Brat mi je „digao“ prvu curu. Stao je iza gomile, čuo kad imam poći s njom i pokupio je jednu glumicu iz Ateljea 202 u Beogradu. U gimnaziji smo se par puta mijenjali jer je on bio puno bolji đak od mene, ja sam bio likovnjak, a nije me baš bilo briga za ocjene. I tako, povijest umjetnosti je predmet, pita mog brata i onda će mene, a ja mu govorim da je mene sad pitalo. Cijeli razred se ukipio, kad je sat završio svi su po podu padali od smijeha. Iz fizike je brat imao peticu, a ja sam na polugodištu dobio zadnji odgovor jedinicu. I profesor prozove Šimu Dragičevića, brat ne izlazi, a izašao sam ja. I on meni kaže da sam dobio peticu. A izađe brat za jedinicu, odgovara za mene i dobije četiri. Mi smo jednojajčani, a brat kaže da smo četverojajčani. Uvijek on na neki humor baca. I dan danas se pokaramo na mrtvo ime, ali se jednim pogledom pomirimo.




Light motiv je škarpina

I drži se pravila da Kaštelančića da...

- da stvaram koliko god mogu, zimi je teško, ali zato je ljeti još teže. Zimi sam tu najčešće u poslijepodnevnim satima, a ljeti u ateljeu provodim od deset navečer do dva, tri ujutro. Mislim da ovdje ima oko tisuću mojih slika, neke su u ormaru, a dio njih je kaširano i spremljeno u najlone jer bih redovito nešto po njima prolio. Moj ‘light motiv’ je škarpina, ona je kao model jako zanimljiva i kolorom i oblikom. Druge ribe su plosnate i više su mi za jelovnik. Slikam i prirodu, ali samo bračku prirodu, pejzaže - veli Dragičević koji je, on to govori kao usput, a svakomu drugome je to kao nešto vanserijsko, dobitnik dvije zlatne medalje u toj kategoriji u Beogradu, zlatne medalje za portret u Skoplju, srebrne nagrade za kolekciju na međunarodnoj izložbi “Čovjek i more” u Zadru...

Na 70 izložbi na kojima je sudjelovao dobio je čak 30 nagrada, u 2018. i 2019. godine svoje akvarele, ukupno njih 18, izlagao je na zajedničkoj izložbi u Udruženju likovnih umjetnika u Sankt Petersburgu, što nikome iz Splita nije pošlo za rukom. 

- Vjerujem da imam jednu od najboljih kolekcija u Splitu. Dio slika sam dobio od samih umjetnika, dio su mi poklanjali prijatelji, a dio sam kupio. Žao mi je kad čujem da je preminuo neki poznati kolekcionar jer tako najčešće nestanu i kolekcije, nasljednici ih naprosto rasprodaju. A ja? Prodao sam tri slike. Bile su to ratne godine i bila je kriza. Prodao sam Pulitiku, Trebotića i Jordana. To je bilo za život, za ljutu potrebu...






hr Mon May 01 2023 07:54:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska

Pročitajte još . . .