Priča o “Metkovskoj skalinadi”: Bilo je to idilično vrijeme bez moderne tehnologije

Odrastajući
u Metkoviću krajem osamdesetih bilo je nemoguće ne biti uključen u
sport. Bilo je to idilično vrijeme bez moderne tehnologije sa
desetak zgrada manje i desetak improviziranih igrališta više. Lopta
je uvijek bila u zraku. Po cijele dane igrališta puna djece.

Živjeti
u zgradi u kojoj s balkona vidiš Neretvino igralište i čuješ huk
sportske dvorane probudili su u meni strast za sportom koja ni dan
danas nije iščezla. Neretvine utakmice nisu se propuštale godinama
i dvanaest metkovskih godina treniranja je krenulo. Dvanaest
najljepših godina druženja, putovanja, upoznavanja samoga sebe i
pomicanja vlastitih granica. Nije samo “Neretva” bila ta
koja je vukla metkovski sport. Bili su tu i odlični rukometaši,
veslači, košarkaši.

Svakodnevno
odlazeći na čuvanje kod bake na metkovsku pjacu dobio sam i interni
obiteljski nadimak, Pjacar. Stari, sirovi, izvorni, topli,
dalmatinski dio Metkovića. Bio je pun života. Skalina kao u priči.
Gdje god si pošao morao si ih proći na stotine. I svaki skalin je
bio drugačiji. Ispod crkve su bili malo širi, do groblja naporniji,
prema fratrima najzanimljiviji. Dolazak kod svakog prijatelja je
donosio nove skaline. Svi su nosili neku draž. I gotovo je svaki
napravio barem jednu krastu i ožiljak koji me i danas, petnaest
godina života van Metkovića, sjeti tko sam i odakle dolazim.

„Tu
se penje tu se pada, to je sudba to je nada!“

Sve
ove skaline spominjem jer se u Metkoviću događa nešto fantastično.
Rekao bih događaj koji prelazi okvire Metkovića, ali Metković je
uvijek i bio van okvira. Događa se “Skalinada”. Do prije
nekog vremena nisam ni znao što je to. Moderna tehnologija ima neke
prednosti pa s dva klika sve saznajem. Netko se sjetio mojim
skalinima organizirati utrku. Fascinantno. Daješ topli, stari,
sirovi, iskonski Metković. Daješ srce i dušu Metkovića svim
natjecateljima i ljudima koji će biti dio utrke. Ima li išta
ljepše?

Po
najavama nastupa preko tristo atletičara. Trebao bi doći Amel Tuka,
brončani iz Pekinga na utrci od osamsto metara. Matea Parlov,
višestruka državna prvakinja i rekorderka. Osman Junuzović dolazi
braniti prošlogodišnju titulu.

„Svaki
korak jedna skala, svaka skala jedna nada.“

–
Nastupajući na ovakvoj utrci prije dvije godine u Herceg-Novom bili
smo oduševljeni. Vrlo brzo pala je ideja da i mi organiziramo ovakvo
nešto. Gostoprimstvo i sustav natjecanja navukli su nam osmijehe na
lice i u Metković smo se vozili i razmišljali kako bi to bilo da i
mi organiziramo utrku – rekao nam je idejni začetnik i kolovođa
ovog spektakla Ruđer Bošković.

Nakon
samo mjesec dana grupa fanatika organizira prvu “Skalinadu”.
Organizira utrku koja Metković stavlja na atletsku kartu. Daje moje
skaline svim dobrim ljudima koji dolaze u Metković. Daje im i
ogrebotine koje će brzo zacijeliti, ali će ih podsjetiti na toplinu
grada koju Metković nesebično daje.

–
Skalinada je neobična utrka, prava ulična utrka isprepletena
skalinima, uskim prolazima i to sve među kućama i znamenitostima
grada Metkovića. Duga je 1407 m, broji 538 skalina i završni ravni
cestovni pravac od 400 m – nastavio je sa strašću maloga
najsretnijega djeteta Ruđer i dodaje: – Treća skalinada ide
organizacijski prema gore. 19.3.2017. u Metkoviću se sprema trkačka
manifestacija koja organizacijski može stati rame uz rame najvećim
utrkama u Hrvatskoj. Utrka ostaje kronometarska, te će svi sudionici
trčati sa startnim brojevima koji sadrže čipove, a u startnom
paketu osim broja dočekat će vas majica i suvenir utrke.“

Kada
gradu doneseš ovakvu utrku, daješ mu ogoljenog sebe i vraćaš mu
sve ono lijepo što je on tebi dao. Predodređen si za pobjedu. Svaki
natjecatelj je pobjednik. Svaki gledatelj prolazi ciljnom ravninom.
Utrka je simbol naših života. Naših uspona i padova. Utrka među
kućama i na skalinima gdje su hodali i trčali naši očevi i
djedovi. Gdje će nove ožiljke dobivati naša djeca. Skalinada je
više od utrke. Metkovska skalinada je odavanje priznanja i
zahvalnost Metkoviću za sve ono što nam je naš grad dao. A dao je.
Puno je dao.

Autor: Ivan Markotić