Splet zanimljivih okolnosti doveo je do
toga da Goran Jović zajedno s Dejom Dragović,
novinarkom i reporterkom, u ljeto 2012. godine, napravi priču o amazonskom
Wuaruni plemenu ploveći kroz
nepregledne močvare u jednom malom kutku najveće prašume na zemljinoj kugli i
egzotična mjesta koja nisu ni zapisana na globalnim kartama.
– U potrazi za nedirnutim predjelima
Amazone, očuvanim i neiskvarenim tradicionalnim i duhovnim običajima prošli smo
tisuće kilometara lokalnim busevima kojima smo prolazili kroz predivnu prirodu
unakaženu ružnim gradovima Ekvadora kao sto su Puyo, Banios i Coca. Jedini
pravi bijeg od urbane džungle bila je plovidba kanuom duboko u prašumu. Iako je
vožnja kanuom trajala 9 sati bilo je zanimljivo pratiti taj zeleni svijet uz
obalu rijeke čiji je savršeni sklad i mir narušavao samo zvuk našeg motornog
čamca. Kajmani, zmije i kornjače koji su mirno ležali na obali i upijali
toplinu sunca bi brzo nestajali u rijeci kad bi se pojavio naš čamac.
– S obzirom da je Ekvadorska Amazona
blizu Anda, a došli smo u periodu Ekvadorske “zime” dosta je kišilo i bilo je
prohladno, pa smo se veselili svakom trenutku kad bi se sunce pojavilo.
Dvodnevno putovanje iz Quita nam je priredilo i neplanirane, ne baš ugodne
situacije poput sudjelovanja u dva pokušaja pljačke, jednog uhićenja i
cjelodnevnog ispitivanja od strane policije. Kada smo uvečer 15. srpnja privezali
naš kanu na obali gdje obitava Wuarani pleme sve te neugodnosti smo vrlo brzo
zaboravili – Jović započinje priču o još jednom neobičnom putovanju.
Polugolo
pleme s kopljima i puhaljkama
Na obali su ih čekali pripadnici
Wuaruni plemena. Za Jovića je poseban prizor bio vidjeti domorodačko pleme u tom divljem okruženju i njihovim
“nošnjama”.
– Doživio
sam neopisivo zadovoljstvo i sreću jer smo napokon stigli do tog naroda. Naš
domaćin, Karue, prvi nas je pozdravio i pozvao nas da se utoplimo uz vatru u kolibi
odnosno da uđemo u njegov dom. Karue i njegova žena Gimade žive u velikoj
kolibi čija je konstrukcija napravljena od stabala, a krov prekriven lišćem je
zbilja napravljen majstorski jer u par sljedećih dana koliko smo proveli tu
nije propustio gotovo nimalo kiše. Pored glavne kolibe tu su još dvije nastambe
u kojima je smješteno potomstvo, dvije kćeri i troje unuka – kazuje Jović.
Karue je Jovića i Dragović pozvao da
sjednu u mreže uz vatru koja je bila na sredini kolibe te ih počastio chich-om.
– Bili
smo počašćeni chich-om, pićem koje se pripravlja od kuhanog korijena yucca-e na
način da ga žene žvaču i ispljunu te po potrebi dodajući još pljuvačke. Onda
ostave da se to ukiseli, a poslije piju. Unatoč čudnom načinu pripravljanja,
nismo mogli odbiti taj napitak jer bi bilo nepristojno, a ipak smo im trebali
izraziti poštovanje i zahvalnost.. Sjeli
smo u mreže uz vatru i pili. Odmah sam primjetio primitivna oružja poput koplja
i puhaljki koje koriste za lov. U jednom kutu se nalazilo 5 zelenih papiga, neke su bile privezane, a neke su bile
slobodne. Kroz priču sam doznao da se papige nakon određenog vremena hranjenja
s Wuarunima naviknu na suživot s ljudima i ne napuštaju ih iako ih oslobode –
prepričava Jović prve dojmove.
Jović ističe kako mu je bilo jako
zanimljivo sjediti i slušati Wuaruni jezik koji nema gotovo nikakvu poveznicu s
drugim jezicima.
– Wuaruni mnogo pričaju kad se okupe
uz vatru i dok je Karue prepričavao svoje doživljaje iz lova, Gimade je pjevala
pjesmu i plela zanimljive uzorke s nitima koje su prethodno izvukli i osušili
iz biljaka. Karue je tijekom večeri komentirao i nas, kako smo neobični sa
svojom odjećom i opremom za rad, iako iz poštovanja nismo odmah krenuli sa
fotografiranjem unatoč tome što je u nama gorilo da ulovimo sve te zanimljive
karaktere od kojih svako lice priča svoju priču. Osim što smo im bili neobični
svojim izgledom nismo se uklapali ni svojim načinom komunikacije, za njih,
misterioznim “jezikom” kroz poglede – rekao je Jović kojem se prva
neprospavana večer i nije učinila tako duga jer je razmišljao o proteklom danu
i o onome što ga očekuje već slijedećeg jutra.
Duboko u prašumi u potrazi za
majmunima, kajmanima i anakondama
Sve dnevne aktivnosti Wuaruni plemena
uglavnom se svode na potragu za hranom: lov, ribolov, branje platanosa, kidanje
korijena manioka – juke, sakupljanje divljeg meda i trave za čaj, te naravno,
cijepanje drva za vatru. Kako bi što bolje upoznao Wuaruni svijet, Jović je već
prvoga jutra otišao s Karueom duboko u prašumu.
– Ujutro
sam otišao s Karueom duboko u prašumu gdje mi je on putem gestama objašnjavao
koja je biljka dobra protiv glavobolje, a koju biljku koriste kada imaju
problema s trbuhom, koja je biljka jestiva, a koja ne. U prašumi sam kušao i
ukusno voće koje do tada nikad nisam imao priliku vidjeti – žuti plod veličine
omanjeg jajeta koje u sebi sadrži koštice, a sadržaj oko njih neopisivo je
sladak – opisuje doživljeno Jović kojem je bilo zanimljivo pratiti Karua kroz
džunglu i promatrati način na koji on osjeća okolinu i osluškuje sve zvukove
dok pritom gotovo bosonog nečujno hoda.
– Karue je
uzeo komad lista i od njega napravio instrument kojim je proizvodio identične
zvukove koje proizvode majmuni koji su sastavni dio njihove prehrane. Objasnio
mi je da ih na taj način mami za vrijeme lova. Ipak majmuni nam se nisu
približili, pretpostavljam iz razloga što se ja nisam uklopio u prašumu kao
Karue koji savršeno tiho hoda kroz šumu i osluškuje svaki zvuk. Majmuna tako
nismo ulovili, ali je Karue
ulovio pekaria pa smo njega imali za ručak; okus neloš i prilično žilavo.
– Po
povratku iz prašume imao sam i malu nezgodu jer mi je jedna grana tijekom skoka
napravila posjekotinu na glavi. Karue je brzo pronašao list biljke koji je
usitnio kamenom i to nanio na moju ranu što je brzo zaustavilo krvarenje , a
onda mi je dao drugi lijek koji je trebao zaustaviti infekciju.
Wuaruni isključivo žive od ribe i
divljači, odnosno onoga što ulove pa se nađe tu i kajmana, divljih veprova,
dimljenog mesa, ribe. Na svojim imanjima imaju nešto jestivih plodova, uglavnom
su to maniok/juka i platanos (povrtni plodovi koji se kuhaju, a imaju okus
sličan krompiru), banane, papaju, ananas i slična sočna tropska voća.
– Ako netko dolazi iz obližnjih sela
obično donosi rižu i slične žitarice koje im mogu pomoći u vrijeme oskudice ili
neuspješnog lova. Vodu piju iz izvora, od sakupljanja kišnog otjecaja, iz
bambusove trske i kokosovog ploda. A kuhaju koristeći vodu direktno iz rijeke!
Njihov organizam je navikao na takvu
ishranu stoga oni nemaju poteškoća sa probavom kao, na primjer, mi, prolaznici.
Međutim, to ne znači da njome pokrivaju sve nutricione potrebe. Zapravo, nisu
‘razvijeni’ u fizičkoj građi, u rastu su niski i pogureni, i većini nedostaju
zubi, pogotovo prednji, što su, najčešće posljedice pothranjenosti i nedostatka
vitamina.
Ceremonija
pripravka kurarea-otrova za strelice
Dok su muškarci zaokupljeni lovom,
žene se bave sakupljanjem plodova, voća i povrća. Žene se djelomično bave agro
kulturom jer razmnožavaju korijenje tako da zabadaju stabljike maniaca u zemlju
i štapovima štihaju zemlju da korijenje ima potreban zrak za razvoj. Među
Wuarunima nema dominacije s obzirom na spolove, ravnopravnost je izražena, a
podjela poslova je ipak raspoređena na način da muškarci obavljaju fizičku teže
poslove poput cijepanja drva za ogrijev i lov dok su žene zadužene za
skupljanje plodova i kuhanje.
– Posebna
ceremonija je pripravak kurarea, otrova koji se nanosi na vrh strelica koje se
koriste u lovu. Kuhanjem otrova u posudi gdje se kuha meso majmuna smatra se da
će strelica lakše pronaći put do plijena dok se u isto vrijeme pjeva pjesma
koja bi trebala dati snagu i ubojitost strelici. Lov puhaljkama je prava
umjetnost i iako mi je Karue dao poduku u tom dijelu, ni približno nisam bio
precizan kao on. Karue na 30 metara bez problema pogodi metu veličine jabuke.
– Šamanistčki
rituali kod priprave kurarea su im posebno važni. U tim seansama oni prelaze iz
materijalne dimenzije u duhovne i tako vjeruju da uspostavljaju vezu izmedju
realnosti i božanstva. Upravo je zanimljiv taj odnos plemena prema životinjskom
svijetu gdje kod njih postoji vjerovanje u duhovnom i fizičkom prisustvu istih.
Anakonda je po pitanju lova teški tabu kao i jaguar jer se smatra da bi
ubijanjem jedne od te dvije životinje plemena na svoju zajednicu donijeli zlu
sreću – objašnjava nam Jović odnos plemena prema životinjskom svijetu.
Iako ova autohtona plemena, preci
Indijanaca, imaju puške za lov ponekad ipak preferiraju loviti tradicionalnim
oružjem lukom, strijelom, kopljem, puhaljkama ili praćkama.
– Klinci
već najranije imitiraju odrasle u njihovom lovu, uvježbavaju tehniku lova s
puhaljkama pa nije iznenađenje što su tako vješti kad odrastu. Meni je posebno
prirasla srcu najmlađa pripadnica Wuarunija, Marcela, kojoj je bio interesantan
bijelac koji se pojavio u njihovoj obitelji, pa sam nabolje portrete napravio
upravo s Marcelom. Bio je poseban užitak gledati kako ti klinci uživaju u igri
na kiši, kako vješto veslaju rijekom i kako bez ikakvih upita slušaju naredbe
odraslih.
Najzanimljivija
večer s Wuaruni plemenom
U sljedećim danima svakim odlaskom u
unutrašnjost prašume, Jović je naučio nešto novo.
– Bilo mi
je zanimljivo dok sam pratio Karuea i Gimade koji je svako porušeno stablo
kucnuo sjekirom i produžio dalje, ali kod jednog je stao jer je zvuk bio
drugačiji. Spretno je napravio rupu u stablu, a žena je bez ikakve zaštite
izvukla saće u kojem su pčele napravile med. Iako su ih pčele povremeno ubadale
nisu previše obraćali pažnju na to.
– Jedno
jutro s Karueom i klincima odlazim u lagunu u ribolov. Navodno u toj njihovoj
laguni ima i dosta anakondi, ali nažalost nisam bio te sreće da vidim tog
amazonskog diva. Ovaj odlazak u ribolov sam htio doživiti upravo kao Wuaruni
pleme pa sa skinuo posebne čizme koje sam dobio za ovu ekspediciju i gazio bos
od kanua do lagune. Zbilja nije bilo ugodno jer su me cijelo vrijeme grizli
mravi i ostali insekti kojih je prašuma prepuna. Karue me upozorio da ne ulazim
u vodu u laguni jer je puna pirana i pijavica. Nakon par sati ribolova vratili smo se natrag
u selo s ulovom gdje je Gimade već naložila vatru na kojoj će se lovina
pripremiti za jelo.
– S Karueom i njegovim kanuom smo se jedog jutra zaputili i do druge Wuaruni zajednice, tj. do obitelji njegove sestre koja živi 5
sati vožnje kanuom uzvodno. Na pola puta stajemo uz obalu i mačetama sječemo
liajane i gustu šikaru i dolazimo do prvih stabala. Karue nam objašnjava da
ćemo tu uzeti “krvavo stablo”. Zapravo smo odsjekli komade kore od
stabla, a unutrašnji dio je nakon par minuta poprimio žarko crvenu boju. Tu
koru kasnije koriste za proizvodnju crvene boje kojom bojaju niti kojima pletu
ukrasne predmete. Nakon tih par sati plovidbe dolazimo kod domaćina koji ima
potpuno istu kolibu: izvana i gotovo identična unutrašnjost, mreže za spavanje,
vatra u sredini, oružje za lov,.. samo su njihove papige imale još živopisnije
boje – nastavlja nam Jović prepričavati svoje dojmove.
– Karue i njegov zet imaju zanimljiv
način komunikacije. Interesanto je kako se gorštak iz prašume pretvorio u
klinca kada se susreo sa svojim prijateljem. Odmah je nastala međusobna
zezancija i igra kao dva 10-godišnjaka. Njihov ulov toga dana pekari, životinja
nalik na divlju svinju, skuhana je bez začina i meso je bilo prilično žilavo za
jest. Na večeru se okupilo još 10 Wuarunija iz susjednih zajednica jer se
pročulo za dobar ulov. Tu večer sam neke od njih pokušao obučiti u
fotografiranju i reakcije su bile urnebesne, neki su se doslovno valjali po
podu od smijeha, a meni je to bila najzanimljivija večer s Wuaruni plemenom –
sa sjetnim osmijehom će Jović.
Zadnja
večer s Karueom i njegovim plemenom
Dan pred odlazak, ženski dio obitelji
Joviću i Dragović, priredio je skromno tradicionalno slavlje uz pjesmu i gozbu.
– Zadnju noć su pristigli i gosti iz
nekih obližnjih područja i priključili se proslavi. Svi smo se skupili oko
vatre i jeli dok je Karue sjedio i zanosno prepričavao svoje pustolovine kao da
ih ponovo doživljava. Budući da je pričao na njihovom autohtonom jeziku, nama
nepoznatom, jedino uz njegove gestove smo shvatili da sa ostalima dijeli svoju
avanturu.
– Okolo vatre se dodavala od ruke do
ruke drvena posuda puna chiche, koju svi naizgled vole, a vjerovatno i cijene
gazdaričin trud, dok su svi pažljivo
slušali njegove priče što je za njih večernja razonoda.
– Po povratku, tijekom plovidbe u
mislima mi se vrtilo kako su ti ljudi mene doživjeli. Iz moje perspektive taj
jednostavni i “divlji” način života ima svoje prednosti, ali kako oni
gledaju na mene kao gosta,… Da li su se zapitali iz kojeg to svijeta ja dolazim,
što se to tamo krije?!
Ponekad nam je njihov izbor da ostanu
na svojoj zemlji, izolirani i sami bio sasvim stran (i nerazumljiv). Što ih
zapravo tjera da borave tako daleko, a osim toga, da li oni uopće znaju bez
čega opstaju? Da li imaju predožbu o tom drugom svijetu izvan njihovih
prostranih šuma i umreženih rijeka?
Svijetu koji je podlegao modernom načinu života i svim njegovim manama? – pitali su se
Jović i Dragović.
– Naš cilj
je bilo dokumentirati tu njihovu jednostavnu, skromnu drevnu rutinu i
aktivnosti da bi dokazali da to još uvijek negdje postoji. Možda oni shvaćaju
da su ta njihova kultura i tradicija jako vrijedni i možda je zato štite, možda
se zato drže na daljini. Razumljivo je da još uvijek stotine njih želi da
ostane u toj zelenoj dubini, daleko od dodira moderne civilizacije, koju oni
smatraju zlom, nepravednom i nepotrebnom. Svakodnevnica i sam uvid u život i
životnu putanju tamošnjih ljudi, porodica i malih zajednica se, u generalnom
smislu, kod ovih plemena drastično razlikuje od modernog pristupa. Ali ipak
vjerujemo da, ako oni zaista žele sačuvati tu svoju mitsku kulturu i stav,
moguće je, bez obzira na razne uticajne faktore. I nadamo se da će uspjeti da
opstanu, uprkos svemu – zaključuje ovaj dvojac priču o Zelenom svijetu i
Wuaruni plemenu gdje priroda vlada i ima moć da kroz vremenske (ne)prilike
izrezbari nove puteve, poruši stare i ispreplete ljudske sudbine.
Fotografije Gorana Jovića, koje
svjedoče o jednom malom kutku
najveće prašume na zemljinoj kugli, pričama koje nas vode u neku daleku
dimenziju, neku realniju i mnogo čarobniju od običnih turističkih priča, možete vidjeti i na sljedećim
linkovima:
Instagram : https://instagram.com/goran_jovic_/
Web : http://goran-jovic.tumblr.com/
Facebook: https://www.facebook.com/goran.jovic.photography?fref=ts
Zanimljive i neobične priče, Gorana
Jovića, vječnog tragača za nepoznatim predjelima i ljudima koji u njima žive, a
koji jednog dana želi sjesti ispod najvišeg slapa na svijetu, Angel Falls u
Venezueli, pratite i dalje na našem portalu već sljedećeg tjedna…